Ante Slišković i Anica Ištuk su orkestru glazbeni dar s neba

Glazbenih talenata u Mostaru i Hercegovini nikad nije manjkalo. Nekad su se usavršavali po velikim sveučilišnim središtima od Sarajeva, preko Splita do Zagreba i Beograda gdje bi uglavnom i ostajali po završetku studija.

Danas im je pružena prigoda da ovdje studiraju, usavršavaju se i budu punopravni članovi Simfonijskog orkestra, piše Večernji list.

“Ovom prigodom predstavljamo dva bisera iz naše glazbene riznice. To su Ante Slišković (17) i Anica Ištuk (24) koje povezuje iskrena ljubav prema glazbi i napose violini. Ante Slišković je, slobodno možemo kazati, fenomen. Već sa svojih 16 godina postao je član Simfonijskog orkestra Mostar. Ponikao je u glazbenoj obitelji. Otac Joško i djed Ante su vrsni glazbenici puhači. Prvi je trubač, a drugi klarinetist. U obitelji Slišković iz Širokog Brijega nije bilo pitanje hoćeš li se baviti glazbom već koji instrument želiš svirati. I tako je mali Ante odlučio krenuti drugim putem i izabrati žičani instrument violinu i očito nije pogriješio. Dnevno vježba 3-4 sata”.

“Kod Ante postoji jedan ‘problem’ jer za razliku od druge djece koju roditelji moraju ponekad nagovarati da uzmu instrument i vježbaju, njemu njegovi moraju govoriti – Ante odmori se malo, nemoj toliko vježbati pojedi nešto – priča nam o Anti ravnatelj Simfonijskog orkestra Mostar Darko Nikolić. Ante trenutačno pohađa IV. razred Gimnazije fra Dominika Mandića u Širokom Brijegu i Glazbene škole Široki Brijeg. Glazbeno obrazovanje započeo je prije deset godina upisom u Glazbenu školu Ivana pl. Zajca u Mostaru u klasi prof. Vasilija Buzmakova, da bi nakon njegove smrti prešao u klasu prof. Irene Vučić. Ante nema omiljenog skladatelja, ali izdvaja dvije skladbe”.

– To su posljednje stvari koje sam odsvirao svome pokojnom profesoru Buzmakovu. To je Mendelssohnov violinski koncert u e-molu i Tomasa Antonia Vitalija “Chaconne” – govori nam ovaj talentirani mladić. Ante je jako zadovoljan statusom u orkestru gdje je naišao na odličan prijem kolega. – U orkestru sam i više nego zadovoljan. Godinu dana sam već ovdje i zaista su me kolege na savršen način prihvatile. Mladima koji se tek odlučuju krenuti u glazbene vode Ante poručuje da rade što vole i ono u čemu misle da su dobri i uspjeh neće izostati. Za razliku od Ante Sliškovića, njegova kolegica violinistica Anica Ištuk (24) u glazbene vode je ušla sasvim slučajno.

“Kada se vršio upis u glazbenu školu, rođakinja me zvala i pitala bih li i ja krenula s njom da ne bude sama, i tako sam se upisala. Sreća je da sam na samom početku bila primljena u klasu pokojnog profesora Vasilija Buzmakova kojemu je to bila prva generacija”, prisjeća se Anica koja je za svoje opredjeljenje najviše zahvalna upravo profesoru Buzmakovu, njezinom, kako kaže, drugom ocu. Pod njegovim mentorstvom provela je punih deset godina, a tri godine su proveli svirajući zajedno u Simfonijskom orkestru. Sudbina joj je namijenila da nakon njegove smrti sjedne na njegovu stolicu koncert majstora”.

“Profesor Buzmakov me naučio toliko stvari o životu, o poštenju, ponašanju u određenim situacijama, naučio me da sviram violinu, usadio mi ljubav prema glazbi i na koncu dao mi kruh u ruke. Ne znam kako bi moj život izgledao da ga nisam upoznala i na tomu ću mu vječno biti zahvalna”, govori Anica koja planira uskoro diplomirati. Anica, također, nema svoga omiljenog skladatelja. “Moj profesor Goran Končar je jednom prilikom rekao da kad svira Bacha, onda mu je on najdraži skladatelj, kad svira Beethovena, onda je to Beethoven, a kad svira Mozarta, Mozart”, piše Večernji list.

-Tako je nekako i kod mene. Recimo, kad bih se trebala opredijeliti za odreÄ‘eno razdoblje, ja bih se opredijelila za romantizam jer on mome duhu najviÅ¡e paÅ¡e”, priznaje Anica. Najdraži nastupi bili su joj oni na meÄ‘unarodnoj omladinskoj filharmoniji u Poljskoj i Njemačkoj 2007. i 2008. godine gdje je predstavljala BiH u orkestru sastavljenom od mladih iz svih zemalja Europe. Mladima bi poručila da ako vole glazbu ustraju u tome čak i ako nikad od toga ne bude financijske koristi jer “glazba i općenito umjetnost će ih učiniti boljim i plemenitijim ljudima svakako, a to je ono čemu bi svi trebali težiti”. Perspektiva ovih talentiranih glazbenika u mnogome ovisi i o razvoju Simfonijskog orkestra, ali i potpori druÅ¡tva. “Nažalost, kulturi se ovdje pridaje malo pozornosti, i to stalno ponavljamo. Ali mi glazbenici smo inače optimisti. U suprotnom, ovoga svega ne bi bilo. Zato na naÅ¡im svim plakatima stoji posveta ‘Glazba je dar’”, poručuje ravnatelj Nikolić. bpz.ba