Centripetalni obrat

0
75

Nakon demokratskoga trećosiječanjskog prevrata god. 2000. izborni su pobjednici Dražen Budiša (HSLS) i Ivica Račan (SDP) inaugurirali novu državnu politiku pod nazivom – politika novoga smjera.

Isprva je malo tko znao što to znači. Narod je uglavnom bio zaokupljen preživljavanjem oskudnih poratnih godina, pa nije razmišljao o državnoj politici, a nada ga je tješila: novo je valjda samim time što je novo bolje od staroga.

Bilo je, dakako, i pojedinaca koji su u Budišinu i Račanovu „novom smjeru“ odmah prepoznali „novi kurs“ Frana Supila i Ante Trumbića s početka XX. stoljeća. Oni su se snebivali. Znali su da su rečeni pravaši, kada su se god. 1905. prometnuli u prvake Hrvatsko-srpske koalicije, svoj „novi kurs“ opravdavali mišlju: Bez Srba ne možemo ništa, sa Srbima možemo mnogo. Dopuštali su da je njihova zabluda u austro-ugarskom sužanjstvu zvučala razumno, ali su se silno iznenadili vidjevši da je zatim ni dva rata za hrvatsko državno osamostaljenje i oslobođenje od Srba nisu uspjela izbiti iz nekih hrvatskih glava.

Stoga su ti ljudi svih ovih petnaest godina novinskim člancima, ogledima, raspravama upozoravali narod na krvavu centripetalno-centrifugalnu ševuljicu što ju je u XX. stoljeću iscrtala hrvatska državna politika: od sebe (●→) u monarhističku Jugoslaviju; k sebi (●←) u Nezavisnu Državu Hrvatsku; od sebe (●→) u komunističku Jugoslaviju; k sebi (●←) u Republiku Hrvatsku; od sebe(●→) u Europsku uniju, točnije u njezin bantustan – Zapadni Balkan. Ali njihov se glas slabo čuo.

„Novi smjer“ državne politike od početka je bez osobita otpora razgrađivao suverenistički sustav vrjednota. Njegovi ideolozi svoj su posao malo nezgrapno nazvali „detuđmanizacijom Hrvatske“. Zašto nezgrapno? Barbarski latinizam „detuđmanizacija“ značio bi – uklanjanje Tuđmana. Kao što „deratizacija“ znači – uklanjanje štakora. Ali nije imao veze s mozgom. To je bilo kukavičko junačenje. Gospodin je naime Tuđmana pozvao k sebi prije njihova centrifugalnog obrata. Ipak, nisu promašili. „Detuđmanizacija“ živi i danas kao metafora – rashrvaćivanja Hrvatske.

Što su počeli Dražen Budiša i Ivica Račan, to su nastavili Ivo Sanader (HDZ) i poslije Jadranka Kosor (HDZ). Više nije bilo potrebe za mistifikacijom. Stoga se „novi smjer“ državne politike sljedećih osam godina pod hrvatskim barjakom drsko i bezobrazno nazivao – „proeuropskom politikom“!

Zoran Milanović je došao na vlast kada je sve već bilo na svomu mjestu. Njemu je preostalo samo ideološko učvršćivanje „novoga smjera“ – dokidanje saborskoga pokroviteljstva nad Bleiburškom komemoracijom, malo ćirilice u Vukovaru, malo nekontrolirane partizanštine u Jasenovcu, malo zauzimanja za pedere i lezbijke, malo pravne borbe za dobrobit Udbinih ubojica i puno uvrjeda hrvatskoj naciji. I dobro se s time nosio.

A kada Hrvatska bježi od sebe, Hrvati bježe od Hrvatske. To je normalno. Tako je bilo i nakon Prvoga i nakon Drugoga svjetskog rata. Da smo poraženi u Domovinskom ratu, bilo bi dakle posve normalno što je vlast u zadnjih petnaest godina onako besramno kaljala uspomenu prvoga hrvatskog predsjednika, što je bjesomučno progonila istaknutije hrvatske branitelje iz Domovinskog rata, što je ponovno uspostavljala „bratstvo i jedinstvo“ s onima koji su ratovali protiv uspostave hrvatske države, a ni danas se ne mire s njezinim postojanjem, što je tuđincima u bescjenje prodavala najvrjedniju državnu imovinu – bilo bi, velim, posve normalno da nas je nakon ratnog poraza snašlo sve to i sve ono drugo. Ali mi smo u Domovinskom ratu pobijedili!

Kako se centrifugalni obrat mogao dogoditi nakon pobjede?! To je doista čudno. Možda bi o tomu mogli štogod reći američki Međunarodni republikanski institut (IRI), Sorosevo Otvoreno društvo, Hrvatski helsinški odbor (HHO) i mnoštvo drugih međunarodnih organizacija koje ne nadahnjuje mjesno domoljublje, nego globalno čovjekoljublje.

Ali mnogo je čudnija – ili nije? – divota ovoga žarkog ljeta koja nam se iznenada dogodila: Milanović je dobio opću potporu za odustanak od arbitražnog rjeÅ¡avanja graničnoga prijepora sa Slovenijom, pisao je Uefi braneći čast Vatrenih, uoči Dana pobjede priredio je sjajan vojni mimohod u Zagrebu, a proslave Dana pobjede u Kninu i diljem domovine bile su vedrije nego ikad. Na kninskoj tvrÄ‘avi otvoren je muzej Oluja ’95 i podignut spomenik Franji TuÄ‘manu, a u gradu otvorena nova crkva Gospe Velikoga hrvatskog krsnog zavjeta. Je li to duh Kolinde Grabar Kitarović? Ili opći centripetalni obrat? Bumo videli.

 

Benjamin Tolić bpz.ba