ÄŒITAMO KNJIGE SRIJEDOM!

0
230

MOŽDA NISTE ZNALI: ‘Odmor je važniji od posla! Sva velika djela nastala su iz odmora!’

Autor: Zrinka KasapićSrijeda, 29. Srpanj 2015. u 12:35

Odmor nije nerad! Odmor je rad srca i duše! Jer naši se poslovi odvijaju razumom i tjelesnim sposobnostima!

I ove srijede donosimo vam novo nadahnjujuće poglavlje o važnosti odmora iz knjige Tomislava Ivančića pod nazivom ‘Za umorne’. U ovom poglavlju čitajte što znači odmor vašoj duši, koliko je on neosporno važan, toliko važan da Tomislav Ivančić  piše da je odmor zapravo važniji od posla:

‘Posao može čovjeka načiniti ovisnikom. Mali uspjeh u poslu, zarađen novac i imanje, veća čast kod ljudi, bolje jelo, piće i odijelo, koje smo poslom dobili, te osjećaj da ćemo s više rada više imati, čine nas nesposobnima da prestanemo raditi i da se odmorimo. Dapače, čovjeku se učini da je odmor ljenčarenje, da odmaranje znaći gubitak i onoga sto smo zaradili, da je to nepravedno i da je šteta ne zaraditi još više. Ta je ovisnost nutarnja, emotivna ili duhovna. Jednostavno, posao nas veže.

Čim pogledamo spise na svome stolu, osjetimo da puno toga moramo žurno napraviti. No, spisi se umnažaju, iako stalno radimo. Iz dana u dan radimo do iznemoglosti, a stol se puni novim i novim spisima. Ili, sagradili smo kuću, ali nam se učini da bi trebalo nadograditi još jedan dio, da bi trebalo iznutra ili izvana nešto drugačije urediti, nešto posebno ukrasiti, nadodati. Tako se gradnja kuće protegne u nedogled. Čovjek niti ne zapaža da postaje umoran, star i oronuo od posla koji ga je vezao. Radi subotom i nedjeljom, blagdanom i svagdanom, najprije na svom radnom mjestu, a onda nastavlja i kod kuće. Tako skuplja u sebi nezadovoljstvo i bolest. Živci postaju premoreni, a mišići nemoćni da se napinju. Duša pobjegne i kao da je mrtva, te tako čitav organizam postaje poput automobila bez vozača.

Dođe li tome još i druga napast, a to je da treba strogo štedjeti, misleći da će tada imati više i sagraditi još više, tada zapažamo da su posao, imanje i novac, ne samo čovjeka vezali, nego ga i osiromašili, skinuli s njega dobre haljine i oduzeli mu sa stola dobro jelo, samo zato što on želi imati još novca. Odjednom novac postaje gospodar koji ismijava čovjeka, ispija njegove snage, vara ga, te sebe postavlja na prvo mjesto Boga i gospodara života. Čovjek tada i ne zapaža da je bijedan. On nema vremena za odmor, a samo u odmoru bi uvidio da je zapao u slijepu ulicu, da je glupost imati puno novca, a ne živjeti, da je jadno imati veliku kuću, a sam biti teško bolestan, poput krhotine života. On sam, zato što se ne odmara, ne može uvidjeti da nije kuća najveće bogatstvo i da imanje brzo istrune i nestane, ali da je važna osoba i njezino duhovno djelo koje ostaje.

Tada takav čovjek postaje nervozan, počne se svađati, ogovarati druge i predbacivati svima. Postaje zločest, zao, a time još više opterećuje svoju savjest te osjeća krivicu, a to mu ne da mirno spavati ni komunicirati s ljudima. On postaje, kažu ljudi, nemoguć čovjek. On misli da je sve dobio, a zapravo je sve izgubio, pa i samoga sebe. On je prevaren, ismijan, napušten, iscrpljen i napola mrtav. I sve zbog toga što se nije htio odmarati, što nije shvatio da nije život samo posao nego i odmor, život nije samo rad, nego i san.

Nije naš život samo dan, nego i noć. Nije život samo buka dana i motora, nego je život i mir, tišina noći, život su šume, žitna polja i planine. Nije život samo u tome da voziš automobil i gradiš mostove, nego i da zaplivaš u more, zaigraš nogomet, pođeš na ples, odeš u šumu, pročitaš neku dobru knjigu, da duboko udahneš planinski zrak, razgovaraš s prijateljima i da navečer sjedneš za stol uz dobro jelo i piće. Rad gubi smisao ako se čovjek ne odmara. Jer, tek u odmoru on vidi kamo treba i što treba raditi. Rad će ga zavesti i uništiti ako se ne bude odmarao. Odmor djeluje poput vozača koji stalno gleda niz cestu i vidi kamo treba ići, poput onoga koji stalno planira i zna kako treba graditi. Odmor znači sjesti za stol i dati organizmu da se okrijepi kako bi mogao dalje raditi i živjeti. Odmor je trenutak zastanka, to je pregledavanje svega dosad načinjenoga, gledanje naprijed, može li se tako dalje.

Odmor je trenutak u kojem se združujemo s našim Ocem, Stvoriteljem neba i zemlje, s onim koji planira nas život i koji zna što trebamo činiti. Odmor je zapravo hvatanje koraka s vlastitom dušom, to je pozivanje duše da opet obnovi naš organizam, da dođe u svaku poru našeg bića, da se ne boji oživjeti sve naše organe. Odmor je molitva Duhu Svetom da pomogne duši, da nam vjeruje, da on sam dođe i utješi naše srce, da nam dade kreposti i snage da izdržimo u poslu, ali da nas ne zarobe posao i materijalna dobra, da bismo mogli putovati i dalje od ovoga svijeta.

Odmor je važniji od posla. Velika otkrića su nastala upravo u danima odmora. Ljudi su mogli izrađivati svoja velika kulturna djela samo zato što su imali vremena da razmišljaju, da gledaju, šute i osluškuju, te primaju nadahnuća odozgor. Umjetnička su djela nastala u tišini, ne u buci i radu. Veličina umjetničkog djela je u nadahnuću, a ne u tehničkoj dotjeranosti.

Ulazeći u svijet mi nismo sposobni za rad, nego upravo za odmor. Naime, godinama, cijelo djetinjstvo, mi se na neki način odmaramo. Stvoritelj svijeta nas je pozvao da život počnemo tako da se odmaramo, da spavamo, da osluškujemo svoje srce, majku i oca, te prirodu i sve oko nas. Bog je priredio i voćke i povrće, dao nam je hranu i darovao roditelje i sve drugo kako bismo se mogli odmarati. Život pocinje odmorom, ali život i završava odmorom – mirovinom.

No, odmor nije nerad. Odmor je rad srca i duše. Jer naši se poslovi odvijaju razumom i tjelesnim sposobnostima. A odmor je dopuštanje duhu da nas sa svih strana napuni, da nas prožme, ojača i odmori. Čovjekova duhovna sposobnost je poput izvora vode, poput mora u kojem zaplivamo. Ta duhovna sposobnost je poput tihog povjetarca, ona je zapravo duša koja natapa sve naše biće. A duša je najosjetljiviji naš organ.

Duh je sama ljepota i nježnost i on se može dobiti samo ako smo mirni, tihi, odmoreni, u osluškivanju svojega bila i svoje duše. Moliti možemo samo kada zastanemo. Kada molimo spajamo se sa svemogućim Duhom Božjim. Tada naša duša pije, odmara se i živi. Zato je Bog odredio nedjelju za dan odmora, ali to ne znači da nedjeljom treba ići samo na rekreaciju ili izlet u prirodu, jer je to tek pola odmora, nego je to dan kada treba doći k Njemu, u crkvu, da bismo tamo dobili snagu za život. Seljaci su zato uvijek nedjeljom tihi, prisutni u crkvi, ali zato i zdravi, mudri i vjerni zemlji i sebi. Vrijeme je za odmor i za mir.’ bpz.ba