Hrvatski nacionalni mozaik

0
219

Pobjedom na predsjedničkim izborima, pobjedom na izborima za Europski parlament, pobjedama na svim lokalnim izborima, i pobjedom na parlamentarnim izborima nezaustavljivo se počeo slagati hrvatski nacionalni mozaik u jednu optimističnu slagalicu hrvatskih kockica, sliku koja vodi ispunjenju domoljubnih snova.

I da ne bih po ne znam koji put nabrajao dalje, jer opet će me neki intelektualni „hlebinci“ cipelariti da sam Karamarkov „aparatčik“ ili „potrčko“, treba spomenuti neupitne činjenice. Tomislav Karamarko, uz Milijana Brkića, uz svoje najbliže suradnike i uz pomoć razumnog hrvatskog puka, lokomotiva je svih ovih pobjeda. Oni koji su velikim srcem očekivali dvotrećinsku pobjedu na zadnjim parlamentarnim izborima, nisu shvatili snagu političkog neprijatelja kojemu se suprotstavljamo, nisu shvatili ni dan danas što je sve neprijatelj u stanju učiniti kako bi ostao neporažen.

Idealizam, koji po formuli stoji na ideji i dubokoj vjeri u tu ideju, nasuprot materijalizmu koji traži egzaktne matematičke dokaze, sam u sebi ima veliki problem. Ideja koja u konačnici nije dokaziva, kao što ni postojanje Boga nije dokazivo, mora biti fanatična i često puta sukobljena s naizgled nepremostivim preprekama. Idealizam mora biti fanatičan, ostrašćen, ali i često puta samozatajan, svjestan svih ugroza, a kako ne bi izgorio sam u sebi, potrebno je ponekad napraviti par koraka unatrag zbog „balvana“ koji latentno prijete.

Najveći povijesni idealist u Hrvatskoj svakako je prvi predsjednik Franjo Tuđman. Tuđman je ostvario neostvarivo, ono što objektivno s matrijalističkog stanovišta nije bilo moguće, ono što je bilo duboko skriveno u svakom domoljubnom biću, izložio nam je na stol, da svim osjetilima možemo dotaknuti i vidjeti našu Domovinu u punom sjaju kao materijalnu, dokazivu istinu i činjenicu. Tuđmanov fanatični idealizam i duboka vjera u ideju slobodne Hrvatske doveo nas je do priznanja Hrvatske. Na žalost, stvaranje Hrvatske, onakve kakva bi trebala biti, nije još ni izbliza završeno.

Napravili smo previše koraka unatrag, previše je bilo pogrešaka bez obzira bile one prisiljene, neprisiljene, pragmatične ili veleizdajničke. Zalud je sada lamentirati o tome, optuživati se međusobno. Tuđmanov „ludi“ idealizam i fanatičnu vjeru u Domovinu potrebno je preliti na sve domoljubne vladajuće strukture, potrebno je u srca domoljubnog puka uliti novu snagu te vjere. Snaga te vjere prisilit će neprijatelje Hrvatske na nepopravljive pogreške koje će urušiti njihov matrijalistički san ovjenčan u slici Tita i Jugoslavije.

Snaga naše vjere u Domovinu izazvala je mržnju neprijatelja, mržnju kojom su rušili Vukovar i Dubrovnik. Ta mržnja, oholost i privid besmrtne nepobjedivosti mrzitelja, prisilila ih je na povijesnu pogrešku, na zločinačku agresiju na hrvatske simbole i te pogreške bile su ključne u procesu priznanja Hrvatske.

Svom silinom mržnje obrušili su se na Željku Markić, na sve koji su nosili referendum o braku, obrušili su se na Tuđmana, branitelje, Domovinski rat, na sve institucije hrvatske države, na Vukovarski stožer, na Dinamo, na Zdravka Mamića, Joa Šimunića, cjelokupni šport, na šator na Trgu Nevenke Topalušić, na Knin, na našu svetu Katoličku crkvu, na Stepinca i cijeli vjernički puk.

I pogriješili su u svojoj mržnji kao što je Milošević pogriješio napadom na Vukovar, Škabrnju, Gospić i Dubrovnik. U nemoći i mrziteljskoj slijepoći donijeli su zakon „Lex Perković“ koji će neminovno i nezaustavljivo iznjedriti zakon“Lex UDBA“, zakon o lustraciji.

Ni jedan idealist na svijetu ne bi mogao predvidjeti takve pogreške političkog suparnika, one su zapravo Božji dar onima koji fanatično vjeruju u ideju konačnog završetka procesa stvaranja Domovine.

Tko je mogao predvidjeti da će jednog dana gospodin Zlatko Hasanbegović biti ministar u Hrvatskoj vladi, tko je mogao predvidjeti da će gospodin Igor Vukić, Srbin u Hrvatskoj, u svojoj domovini, prvi položiti vijenac u Jasenovcu i za žrtve komunističkih zločina od 1945 -1951!

Nevjerojatno! Zamislite, Srbin Vukić i „ustaša“ Marko Jurić otvaraju novu stranicu povijesti!?

To predvidjeti nije mogao nitko osim fanatičnih idealista i vjernika u svoju Domovinu koji znaju da će njihova vjera, njihov idealizam kad tad biti nagrađeni neočekivanim Božjim darovima.

Sjeme kockica hrvatskog nacionalnog mozaika posijano je  u davnoj, a tako bliskoj, opipljivoj prošlosti. Nastavilo je klijati bespućima povijesti preko neutažive želje za hrvatskom Državom, preko užasnog mrziteljskog zločina Bleiburga i križnih puteva, preko patnji i progona olovnih sedamdesetih, preko mrtvih s Ovčare.

Gdje je ishodište te idealističke vjere u Domovinu. Tko je počeo ili nastavio sanjati taj hrvatski san? Tko to danas idealistički sanja i koga danas neprijatelji najviše razapinju ponovo čineći neminovne mrziteljske greške? Tko otvara afere, osvjetljava zločinačku pljačkašku družinu Ostoje Rankovića? Tko protivnike i mrzitelje tjera na pogreške?

Tko proizvodi bratoubilačke ratove unutar demokršćanskog korpusa hrvatskog naroda?

Kada odgovorimo na ta pitanja, više ne će biti brat na brata kamenom. Kada mudro domislimo odgovore na ta pitanja, osnažiti će zajedništvo u idealizmu, u ideji, u vjeri, u molitvi Bogu i Domovini.

Pa makar i strpljivo, korak po korak, hrvatsku kockicu po kockicu!

 

Kazimir Mikašek-Kazo

  bpz.ba