Hrvatski narod, a ne Most, mora riješiti dvojbu ‘mi’ ili ‘oni’

0
88

U sukobu između „nas“ i „njih“ ne može biti kompromisa. Nikakvi programi, pregovori ili zajedništvo na tom obrascu ne mogu postojati jer bi to bilo usporedivo sa zajedništvom vukova i ovaca. Bojim se da Milanovićevi „mi“ to shvaćaju, a „oni“ još uvijek ne.

Pregovarački proces nakon izbora, količina nasilja, nasrtaja na ustavni poredak i uopće temeljne stečevine hrvatskoga naroda, njegovu kulturu, vrjednote, tradiciju i identitet jasno su pokazali da u Hrvatskoj nikakav ekonomski, reformski ili sekundarni politički program nije imperativno pitanje. Nije rješenje najesti čovjeka, rješenje je njegova sloboda.

U Hrvatskoj je pitanje svih pitanja konačan rasplet situacije između „nas“ i“njih“, točno po obrascu koji je Milanović najavio još u noći raspleta predsjedničkih izbora, a potencirao do usijanja tijekom cijele ove godine. Milanović nije ništa krivo rekao.

Točno to je pitanje svih pitanja u zemlji.

Nije potrebno odviše pameti za znati tko su to „mi“ a tko su to „oni“. Iz Milanovićeve pozicije „mi“ su umrežene skupine političkih, medijskih, gospodarskih, financijskih i inozemnih proregionalnih interesa, koje od prvoga dana i pokušaja uspostavljanja nezavisne države hrvatskog naroda, rade sve što je moguće da je ne bude.

Dovoljno je samo usporediti mržnju koju već godinama iskazuje glasnogovornik HNS-a Igor Kolman prema katolicima i prokatoličkim aktivistima i intelektualcima u Hrvatskoj, te hrvatskom narodu i odnos javnosti prema tim ispadima, te riječi Ladislava Ilčića, koje je ta ista javnost dočekala klasičnim linčom toga čovjeka pa vidjeti o čemu govorim.

A niti je Ilčić jedini linčovan zbog najnormalnijih riječi, niti je Kolman jedini koji slobodno sije mržnju godinama, uz blagoslov javnosti i politike.

Kako god navodni ljevičari nazivali tu svoju državu, to društvo, te svoje ideje, tu političku platformu, dajući joj najljepše moguće nazive počevši od slobode, ljudskih prava, ljubavi, ravnopravnosti, ispod tih naziva snažno eruptira u svakoj napetoj situaciji stravičan smrad mržnje prema hrvatskom narodu i svim njegovim identitetskim i simboličkim vrednotama.

To je očito i slijepcu.

Ta politička platforma se nakon svojevrsne nacionalne revolucije tijekom obrane zemlje, otkrivala oprezno, ciljano i uvijek primjereno trenutku prije svega na temelju ostvarenih pomaka u kontroli hrvatskoga društva. Pogrešno je misliti da je Milanović svojim osobnim liderskim, političkim ili idejnim preferencijama presudan čovjek od kojega nešto u razvoju toga političkog cilja bitno ovisi.

Nije.

Da nema Milanovića, na njegovom mjestu bio bi netko drugi, a svatko iz te političke platforme bi radio isto, jer je nemoguće dospjeti u poziciju personalnog predvodnika takve politike bez detaljne provjere i vrlo visokog stupnja sigurnosti da će svim sredstvima nastaviti voditi zemlju u pravcu ostvarivanja ciljeva Milanovićeve grupacije „mi“.

On je samo jedan od mnogih „njihovih“.

Zbog toga nije ključna zadaća Milanovićevih političkih suparnika, samo onemogućiti, smijeniti ili poraziti Milanovića. Ključno je pitanje i politički imperativ onih „drugih“ uništiti, odnosno onemogućiti politiku koja reproducira pojavu „milanovića“ u Hrvatskoj.

S druge strane „oni“ prema Milanovićevoj podjeli su svi ostali. Pri čemu je bez obzira na sve vrste sektaštva, podijeljenosti, neslaganja i posve različitih pravaca djelovanja u ostvarivanju platforme, pod zajedničkim imenom – nacionalna politička platforma, presudno znati da nitko nema nikakvih izgleda ako ta platforma i njeni nositelji prethodno ne eliminiraju iz državne politike i upravljanja državom – antihrvatsku politiku.

Tek tada i isključivo pod tim uvjetima svi sa suprotne strane Milanovićevih „mi“, imaju realne izglede ostvariti čak i svoje uske ciljeve, ali i legitimirati se pravom na demokratske različitosti.

Koliko god se medijski godinama histerično pokušavalo HDZ-u nametnuti pitanje razvoja gospodarstva, reformi, čitavog niza značajnih, ali posljedičnih i sekundarnih problema, koji svi slijedom društvenih zakonitosti izviru iz nezavršenoga sukoba suverenističke i antisuverenističke Hrvatske, HDZ koji želi i hoće plebiscitarno dobiti ponovo hrvatski narod k sebi, mora najaviti politiku konačne pobjede u sukobu s Milanovićevim „mi“.

To je jedina relevantna reforma, jedini istinski odgovor na sve probleme današnje Hrvatske.

Milanovićevi „mi“ i ostali „oni“ dakle nisu protagonisti demokratskog poretka, niti su akteri hrvatske nacionalne politike da bismo mogli govoriti o demokratskoj kulturi i dijalogu, već izrazito neprijateljske strane pri čemu je temeljni interes i jednih i drugih potpuno uništiti one – druge.

Ključna prednost Milanovićevih „mi“ je u tome što oni to znaju, shvaćaju, tako se ponašaju vodeći računa o najsitnijim detaljima i prije svega o ljudima. S druge strane ne postoji jasna svijest o tome, pri čemu su posljedično prirodni sukobi, nepovjerenje, suprotnosti i nasrtaji na konkurenciju, što sve zajedno Milanovićevu političku frontu drži na životu i na državnoj poziciji.

U sukobu između „nas“ i „njih“ ne može biti kompromisa, nikakvi programi, pregovori ili zajedništvo na tom obrascu ne mogu postojati, jer bi to bilo usporedivo sa zajedništvom vukova i ovaca. Bojim se da Milanovićevi „mi“ to shvaćaju, a „oni“ još uvijek ne.

Isključivo u tom kontekstu treba gledati sve ovo što se događa. Ako su ljudi već zaboravili nešto dalju prošlost pritisnuti svakodnevnicom i izrazito kvarnim utjecajem Milanovićevih medija, sve što se događa i događalo tijekom razgovora i pregovora nakon izborne noći svakome razumnom je moglo otvoriti oči i razbistriti misli.

Što je činiti svakome tko ne spada u Milanovićeve „mi“?

Čak i ako uspije pod ovakvim okolnostima formirati saborsku većinu i vladu, Karamarko, bio on predsjednik vlade ili ne, neće moći napraviti ni jedan nužan korak u pravcu konačnog obračuna s antihrvatskom politikom u zemlji.

Jer još ne postoji kritični minimum svijesti o ovome o čemu sam govorio. Nema svijesti o prirodi političkih sukoba u Hrvatskoj, zbog toga i ne može biti snažnog odgovora na otvorena pitanja i probleme.

Zbog toga se linčuje Ilčića, Pečarića i stotine intelektualaca, a na oltar slobode uzdiže Kolmana, Pupovca i slične.

Upravo to sam najviše zamjerao Karamarku tijekom cijele predizborne godine, jer je on i HDZ bio apsolutno najpozvaniji to pitanje nametnuti kao pitanje svih pitanja. To je bio pravac, cesta povratka Tuđmanu, a ne deklarativno ponavljanje prigodnih riječi o Tuđmanovoj veličini.

Hrvatski narod daleko bolje valorizira njegovu ulogu i veličinu od današnjeg HDZ-a.

Nije u redu da svi preostali članovi Mosta, ili dio njih, snosi presudnu odgovornost za prevagu u ovoj nimalo manje presudnoj bitci za hrvatsku slobodu i nacionalnu državnost, jer su se oni okupili kao negacija prethodne vladajuće politike, ali i kao izraz prosvjeda protiv svih važnijih politika u Hrvatskoj.

Oni su, da ništa drugo ne urade, pod uvjetom da ne podlegnu banalnim iskušenjima i pritiscima tipičnim za žive i realne ljude, već sada učinili prevažnu stvar za hrvatski narod. Već sada.

Kako se god stvari narednih dana razvijale, bilo bi nužno suverenitet i pravo na odlučivanje sudbinom hrvatskog naroda iz nedovoljno legitimnih političkih krugova, ponovo vratiti narodu.

S obzirom na sve viđeno tijekom pregovaračkog razdoblja i eskalaciju nevjerojatnoga nasilja Milanovićevih „mi“ pri čemu su doslovno, kako bi akademik Pečarić rekao, spale sve moguće maske, popravni izbori bi mogli biti i velika prigoda hrvatskom narodu na totalno uključivanje u proces političkog odlučivanja u zemlji.

Kako god bude, vrijeme je da se iz ruku gospodara javnoga, političkog i institucionalnog prostora, pravo na odlučivanje i ocjenu vrati istinskom suverenu u hrvatskoj državi.

To je samo hrvatski narod.

Zbog toga je jedino istinski odgovorno ponašanje svih političkih aktera,kako stranačkih tako i svakoga njihovoga člana osobno, dovesti tu nužnost pred predsjednicu Republike, koja bi, uopće ne sumnjam, upravo tako i odlučila. bpz.ba