Kad se nešto ne da objasniti, 
to je čudo. Dalić je to napravio

0
474

Mostarac Ivan Ćurković, jedan od najboljih nogometnih vratara bivše Jugoslavije, koji iza sebe ima impresivnu nogometnu karijeru, ovih dana posjetio je rodni grad u kojem je stekao prve prijatelje i napravio prve nogometne korake. Dok je bio u društvu svojih starih prijatelja i poznanika, zamolili smo ga da odvoji nekoliko minuta kako bi nam ukratko kazao nešto o svojoj nogometnoj karijeri, o nogometu, prošlom Svjetskom prvenstvu i uspjehu hrvatske reprezentacije, kao i o samoj VAR tehnologiji koja je prvi put korištena na Svjetskom prvenstvu u Rusiji. Kakav je osjećaj stati između vratnica i braniti gol prve momčadi Veleža kao tinejdžer od samo 17 godina? – To se ne može nikada zaboraviti. Ti moji prvi susreti s Veležom, s nogometom, s ljudima koji su bili i igrali u Veležu, koji su na mene ostavili dojam koji i dan-danas ne mogu zaboraviti te to nema cijenu. Ti ljudi iz toga vremena, kada sam nastupao za Velež, i danas su itekako prisutni u mom životu, kao i oni prvi treninzi s njima na starom igralištu, rane koje su bile na laktovima, kukovima, na koljenima, sve su to stvari koje se ne mogu zaboraviti. Uvijek kada dođem u Mostar, uz obitelj, volim se naći sa svojim starim prijateljima, kao što i sami vidite. Nakon četiri godine napustili ste Velež i prešli u beogradski Partizan. Često ste isticali kako je to za vas bio presudan korak, kako za sportsku karijeru tako i za budući život. Što je taj korak promijenio u vašem životu? – Mislim kako je to najbolji potez koji sam napravio u životu, to što sam prešao u Partizan. Došao sam u jedan veliki klub, u jedan veliki grad. Uvijek sam sebi postavljao pitanje što bi bilo sa mnom da sam ostao u Mostaru. Beograd je naspram Mostara tada bio kozmopolitski grad, gdje sam proveo jedno razdoblje u Partizanu, u jednom velikom klubu, i igrao s velikim imenima. Tu sam upoznao ljude koji su vodili taj klub i bili su vrlo ozbiljni u svom radu, prema kojima sam osjećao veliko poštovanje, kao i prema onima u Mostaru svojedobno. A u tom potezu najvažnije za mene i moj budući život je što sam tu stekao obitelj, afirmirao se i stekao velika prijateljstva. Za Partizan ste branili osam godina, onda ste u 29. godini otišli u inozemstvo, u Francusku, planirajući tamo ostati samo nekoliko godina, a ostali ste gotovo pola života. Kako je do toga došlo? – Da, u pravu ste, otišao sam u inozemstvo kako bih se okušao, da to bude tri godine, kako bih stekao još jedno iskustvo, a ostao sam tamo pune 32 godine. Deset godina igranja, onda još 22 godine u nekom drugom poslu koji nije bio vezan uz nogomet, koji je bio vezan uz industriju i građevinu, neke stvari koje sam, kao i nogomet, učio u Mostaru u tadašnjoj Tehničkoj školi. Da se malo vratimo na sportsku karijeru u Francuskoj, gdje ste je i okončali. Od 1972. do 1981. godine čuvali ste gol Saint-Étiennea. Kakva nogometna iskustva iz Francuske nosite i kako je bilo igrati za klub koji je tada bio ponos Francuske? – U Francuskoj, koliko sam igrao nogomet, punih 10 godina, bile su to fenomenalne i iznimne godine. Bio sam dijelom te priče da jedno malo, rudarsko, radničko mjesto, odnosno grad od 290.000 stanovnika, postane središte sportske Francuske. Sve velike nacije imaju nešto važno, a to je ponos, ponos u industriji, ponos u građevini, kulturi, sportu… Saint-Étienne je vratio ponos nevjerojatnim preokretima u nogometu. Protiv Hajduka izgubimo 4:0, kući dobijemo 5:0, kod Dinama u Kijevu izgubimo 2:0, kući dobijemo 3:0 i takvih još mnogo nevjerojatnih preokreta. Tada je Francuska počela živjeti za taj klub koji je postao središte nogometne Francuske, tako da je jedno malo mjesto postalo ponos sportske Francuske. To je bilo razdoblje koje me također obilježilo na poseban način i još sam uvijek vezan uz taj klub i uz Francusku, gdje sam proveo 32 godine života. Gdje, po vašem mišljenju, leži glavni razlog što bosanskohercegovačke reprezentacije nema na europskoj i svjetskoj nogometnoj sceni, dok su nacionalne reprezentacije zemalja bivše Jugoslavije prisutne na toj sceni, pri čemu prvenstveno mislim na Hrvatsku i Srbiju? – Ova država, ova republika je najviše pretrpjela u devedesetim godinama prošlog stoljeća i tu je bilo najviše problema. Takva klima najviše se odražava na sport i zbog toga on trpio veliku štetu te je i dalje trpi. To je, po mom mišljenju, jedan od glavnih razloga takvoga stanja. Iza nas je Svjetsko prvenstvo, kako gledate na uspjeh hrvatske reprezentacije? Je li to za vas bilo iznenađenje da jedna mala zemlja, uz nogometne velesile, dođe u finale Svjetskoga prvenstva? – Hrvatska je sasvim zasluženo osvojila drugo mjesto. To je sjajna ekipa i vrlo sam ugodno iznenađen što su pokazali nogomet koji je bio na najvišoj razini. Iznenađenje je veliko samim tim što je to jedna mala zemlja s nizom problema, kao što ih ima i većina zemalja bivše Jugoslavije, ali uspjela je posložiti ekipu i napraviti nešto što je nevjerojatno. Znanost neke stvari objasni i dokaže, a kada ih Crkva ne može objasniti, onda kaže – “dogodilo se čudo”. Tako i za uspjeh hrvatske reprezentacije nema objašnjenja, pravo čudo. Od hrvatskih “čudotvoraca” ipak je najviše spominjano ime izbornika Zlatka Dalića. Kako gledate na to da je taj čovjek preuzeo kormilo hrvatske reprezentacije u njezinim najtežim trenucima, kad su je svi otpisali, i u kratkom vremenu doveo je u finale Svjetskog prvenstva? – To je staro pravilo da je momčad slika trenera, a ne slika predsjednika ili potpredsjednika. To je slika izbornika, to je njegovo djelo. Dalić je uspio složiti ekipu i ući u finale Svjetskog prvenstva. To je ta čarolija, ili je imaš ili nemaš. Zlatko Dalić je definitivno ima, što je pokazao i svojim djelom. Dalić je uspio napraviti tu kemiju, sve njih upakirati u jedan tim, u jednu momčad koja je funkcionirala savršeno. Naravno, najveće zasluge pripadaju nogometašima, ali je izbornik taj koji ih je sve povezao i napravio ono što je napravio – čudo. Od ove godine uveden je i VAR sustav. Kako gledate na tu tehnologiju i hoće li nogomet izgubiti onu draž sudačke procijene? – Nisam veliki pristalica tehnologije jer nogomet zahtijeva igru, a to nije više to ako se utakmica prekida stalno kako bi sudac na zaslonu pogledao spornu situaciju. On je donio dobru stvar za samu liniju gola, kako bi potvrdio je li bio gol ili nije. Nisam pobornik velike tehnologije, ja sam za to da ljudska pogreška postoji i moramo toga biti svjesni, kao kad igrač promaši stopostotnu prigodu, tako i sudac može pogriješiti i ne vidjeti nešto. Pogreška se mora tolerirati. Teško da će ući u pravila nogometne igre jer se pravila u nogometu teško mijenjaju. Ako bi se VAR tehnologiju primijenilo, onda taj VAR mora biti i u Vrapčićima i pod Bijelim brijegom, a znamo kako veliki broj klubova nema financijsku moć realizirati to, ne samo ovdje nego inače. Na kraju intervjua vratimo se na početak, koliko često dolazite u BiH, odnosno u Mostar, i kako danas gledate na ovaj grad? – Kad govorimo o Bosni i Hercegovini, ona je moja država jer sam ovdje rođen, a dolazak u Mostar za mene je uvijek velika radost. Velež i Zrinjski su moji klubovi i žao mi je što je Velež u nižem stupnju natjecanja, ali nadam se kako će se uskoro vratiti u Premijer ligu. Dolazak u Mostar je nešto što me uistinu raduje i u ovom gradu se najiskrenije osjećam jako dobro i lijepo.

Pročitajte više na: https://www.vecernji.ba/vijesti/kad-se-nesto-ne-da-objasniti-to-je-cudo-dalic-je-to-napravio-1263661 – www.vecernji.ba