Knjigozori Miljenka Stojića: Ne će valjda?

0
527

Jadranko Dadić, 240 dana tame bugojanskog logora, Vlastita naklada, Posušje, 2013.

Domovinski rat iznjedrio je nepoznate junake i nova savezništva. Više ništa nije isto kao prije.

Jadranko Dadić tipični je predstavnik svoje sredine, one bosanske, miješane. Zna tko je i što je, ali se nada da te razlike ne će biti okidač za razbucavanje svega onoga što ih veže. Ta zajedno su išli u školu, zajedno odrastali, zajedno odlazili s ovoga svijeta. I pogriješio je.

Najprije se prevario kada je unatoč već ratnim djelovanjima krenuo u JNA. Okolina je mislila da se taj rat ne će preliti u Bosnu i da ročnici ne će morati ratovati na hrvatskim bojištima. Na jedvite jade uspio se izvući na vrijeme iz pripremljene stupice odlaska na vukovarsko ratište. No, miris sukoba već se počeo nazirati i u Bugojnu. Za njegov dolazak pripremaju se zajedno s Bošnjacima. Misli da će tako i ostati. To je njegova druga pogrješka. Nakon nje sve su iluzije bile razbijene. Ostalo je samo braniti napadnuti grad. No, ni to nije dugo trajalo. Protivnik je i ljudstvom i tehnikom bio jači pa su na red došli logori i smrt.

Pisac nastoji vjerno zabilježiti što se s njim i s drugima događalo u tim logorima tzv. Armije BiH. Dobro je da je taj opis lišen bilo kakve mržnje. On se pomalo čudi i zapisuje. A nije bilo lako. Kako sam naslov knjige kaže, trajalo je to punih 240 dana. Životni uvjeti nikakvi, dolaženje u logor raznih manijaka, odlazak na prve borbene crte. Jednostavno ruski rulet. I onda razmjena. Zavjesa je spušten. Počinje novi život.

Zanimljivo je pročitati ovu knjigu. Nije ju pisala vješta spisateljska ruka, Dadić je čovjek koji se bavi drugim stvarima u životu. Ali htio je ostaviti zapis muke svoga kraja i svoje muke. Zbog toga ponekada ubacuje i razne činjenice o društvu oko sebe i o svome narodu. Na taj način želi još dublje ući u događaje koji su se poigrali s njim, shvatiti zbog čega se to dogodilo i na kojim crtama u životu treba ostati. Nadajmo se da će se još netko od njegovih sudrugova odlučiti na pisanje pa ćemo tako imati jasniju sliku o njihovim patnjama. Podvucimo, ne treba gledati na ljepotu pisanja, nije ovdje to u prvom planu, već borba za hrvatsku slobodu, ljudi koji su je iznijeli na svojim plećima.

Miljenko Stojić bpz.ba