Knjigozori Miljenka Stojića: Za svoj dom

0
191

Damir Markuš – Kutina, 58, UBSDRHL, Hrvatski Leskovac, 2015.

Povijest se tih dana nesmiljeno pisala. Možeš biti junak ili nitkov do kraja života. Damir Markuš – Kutina i slični znali su što im je raditi. Kad je Domovinski rat pokucao na vrata, spremno su se odazvali. Nisu bili profesionalni vojnici, nisu imali oružja, ali su imali srce. Ono je kucalo za svoj dom.

Pred nama je sada trpka i uzbudljiva priča o njih 58. Kad je Vukovar gorio, zaputili su se u njegovu obranu a nisu navijali sa strane. Stigli su tamo 27. rujna 1991. i ostali do kraja. U izravnoj borbi, od posljedica ranjavanja, a neki su smaknuti kao ratni zarobljenici, umrlo je njih 25. Nakon Domovinskog rata otišlo ih je s ovog svijeta još 4. Nisu to bile zaluđene budale, nego ljudi koji su pogledali istini u oči i dali se do kraja. »Trebalo je imati hrabrosti biti tamo, naspram protivnika dobro naoružanog i logistički potpuno spremnog, s puščicama, ručnim bombama i malo streljiva. Trebalo je svaki dan gledati kako ginemo, bivamo ranjavani i čekati kraj. Ali nismo se predali.« (str. 215.) I onda te po proboju iz vukovarskog pakla nakon njegova pada čekaju vojni policajci s dugim cijevima. Ali to je već politika, kao što je politika i da pisac knjige i njegovi suborci nemaju odličja.

Od ovoga djela ne možemo očekivati minuciozan opis ljudi i događaja. Nije njegov pisac za to imao vremena. On se borio da preživi njegova domovina i da preživi on sam. Tek nakon odmora na slobodi odlučio je sabrati krhotine svojih sjećanja da se ne zaborave ti dani. Učinio je to kako je znao i umio, jer nikada se nije bavio pisanjem. Ali pisao je srcem i tako nam plastično dočarao trenutke borbe da nam se čini kao da smo sami u njoj sudjelovali. Da bi ta svoja sjećanja još više približio prostoru i vremenu, ubacio je ponešto teksta povjesničara Tomislava Šulja, te dijelove knjige neprijateljskog vojnika Gorana Ivankovića. Dodao je još i nekoliko prisjećanja svojih suboraca. Na taj način djelo je dobilo na vjerodostojnosti i povijesnoj vrijednosti.

Markuš je očito i u slobodi izabrao pravi put. Kada su naši odnarođeni političari ustali protiv bojovnika i Domovinskog rata, on je ustao protiv njih knjigom. Dao je u njoj sve od sebe, kao nekada u Vukovaru. Bilo bi zaista dragocjeno da što više bojovnika krene sličnim putovima. Nema predaje u miru, kao što nije bilo u ratu. Markuševi Hosovci na tome su gradili svoj život. I kad su išli u proboj preko minskih polja opet su bili prvi. Na mjesto poginulog ili ranjenog Hosovca dolazio bi drugi i predvodio civile iza sebe. Hvala Markuše, hvala Hosovci, hvala Francuze Jeane Michelu Nicollieru koji si se nesebično pridružio pravednoj borbi i u njoj položio svoj mladi život.

Miljenko Stojić bpz.ba