Marijin model u Hrvatskoj

Svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo, koja se posljednjih godina po broju vjernika sudionika svečanih euharistijskih slavlja izjednačuje s proslavama Božića i Uskrsa, nova je prilika, upravo kairos – posebno pogodan čas, da vjernici pred Isusovom majkom i u susretu s Isusom, koji je »kruh života«, razmotre svoj život i svoje djelovanje na osobnoj, obiteljskoj, crkvenoj i društvenoj razini.

Svetkovina Velike Gospe iznova podsjeća vjernike da je Marija u svom zemaljskom životu i djelovanju u potpunosti ispunila svoje poslanje i doživjela jedinstvenu Božju nagradu te je dušom i tijelom uzeta na nebo. Marijino ispunjenje životnoga poslanja nije posljedica njezine osobne ambicije ili njezina osobnoga aktivizma, nego je plod potpuno otvorene, iskrene i vjerne suradnje s Trojednim Bogom: Otcem, Sinom i Duhom Svetim. Upravo zato Isusova majka Marija, jedna od ljudskih kćeri, uzor je svakom suvremenom Isusovu učeniku u odnosu prema Bogu i u prepoznavanju, prihvaćanju i izvršavanju svoga životnoga poslanja.

Premda ne treba podcijeniti niti odbaciti draga iskustva zajedništva u hodočašćima ili hodočasničkim izletima i popratnim radostima, pravi smisao slavlja svetkovine Uznesenja Marijina je u utvrđivanju osobnoga odnosa s Bogom, u prihvaćanju Marijina modela suradnje s Bogom i u preispitivanju svoje životne usmjerenosti. Osobito je važno da Marijin model prihvate baš svi sudionici euharistijskih slavlja za Veliku Gospu, jer je to osnovni preduvjet da se učini iskorak od tradicionalne i deklarativne vjere u stvarno življenje s Bogom i u Božjem duhu. Sudbinski je to važno za svakoga krštenika u našem hrvatskom narodu, za čitavu našu crkvenu i narodnu zajednicu, jer deklarativna pripadnost kršćanstvu samo kompromitira kršćanstvo i izaziva podrugivanje mnogih koji drugačije misle, a stvarno življenje s Bogom i u Božjem duhu dragocjeno je obogaćenje i oplemenjivanje i osobnoga, obiteljskoga, crkvenoga i društvenoga života.

Sam izlazak iz svojih domova u draga bliža i dalja marijanska svetišta zaslužuje pohvalu jer omogućuje stjecanje i novoga vjerskoga iskustva, no taj izlazak postaje stvarna blagodat samo onda kad vjernici u intimi svoga srca pretresu svoj odnos s Bogom i iskreno u srcu uskliknu s tvorcem pjesme »Dođi, dođi nam Gospode« – »Daj nam vjeru, o Gospode«. Vjera, naime, nije racionalno prihvaćanje vjerskih istina, niti priklanjanje Crkvi kao instituciji, nego je Božji dar pravoga prijateljevanja i savezništva sa svojim Stvoriteljem, Otkupiteljem i Posvetiteljem, što onda osposobljava čovjeka za stvarno prihvaćanje i služenje svim ljudima, osobito bliskima. Za takvu vjeru bitna je otvorenost srca, spremnost za upoznavanje, razumijevanje Božje objave i njezino prihvaćanje, tj. svjesna, slobodna i odgovorna odluka da se Bogu dade prvo mjesto u cjelokupnom životu i djelovanju i da se kroz život ide Isusovim stopama, a Isus je prošao zemljom čineći dobro, ljubeći i žrtvujući se do kraja i izgrađujući novi Božji svijet istine, pravde, slobode, ljubavi i mira. Već u sakramentu krsta Bog je krštenike učinio novim ljudima, no svatko sam mora ukloniti sve zaprjeke da bi mogao očitovati to svoje pravo lice, lice novoga čovjeka kao što je bila Marija.

Samo takav kršćanin, koji iz časa u čas, iz čina u čin očituje lice novoga čovjeka, sposoban je suočiti se s iznimno teškim izazovima s kojima je suočena suvremena obitelj i sposoban je u svojoj obitelji obnavljati ljubav, strpljivost, opraštanje i bezuvjetno prihvaćanje života i svakoga člana. Takav kršćanin, što pritisci na obitelj, pokušaji njezina razaranja budu češći i žešći, to će svjesno više ulagati u svoju obitelj, bolje joj služiti, ali ne sam i svojim snagama, nego osnažen darovima Božjega Duha i »kruha života« kojim se hrani na svakoj euharistijskoj gozbi. Tako osnažen ne će imati potrebu polemizirati s onima koji u naše doba sustavno razaraju obitelj, nego će sam i sa svim članovima svoje obitelji živjeti, produbljivati i stvarno ljubiti sve obiteljske vrjednote. Kršćanska obitelj čiji su članovi iskoračili u potpuno prijateljevanje s Bogom prispodobiva je kući na stijeni, kojoj ništa ne mogu ni ideološke oluje ni potrošačke bujice.

Kršćanin koji je novi čovjek po Marijinu modelu sposoban je preobražavati i suvremeno hrvatsko društvo koje je teško izranjeno podjelama, interesnim sukobima i teškim obmanama. Pravi Isusov učenik svjestan je da ga već ispravan odnos prema Bogu tjera da se uključi u preobražavanje staroga svijeta u novi Božji svijet. Stoga ga temeljna zapovijed ljubavi prema bližnjemu (za koju je Isus rekao da je jednaka ljubavi prema Bogu) neopozivo obvezuje da svjesno, smišljeno i odlučno izgrađuje zdravije, poštenije, ljudskije i savršenije društvo. U konkretnim aktualnim hrvatskim prilikama to znači da je svaki pravi kršćanin dužan iskoristiti sve mogućnosti, koje su mu dane i omogućene, i tako se uključiti u preobrazbu suvremenoga hrvatskoga društva. Svaki kršćanin koji vođen Duhom Svetim živi i ostvaruje vječne vrjednote kao što su pravda, istina, sloboda, ljubav i mir bitno preobražava, poboljšava hrvatsko društvo. Puno je puta s pravom rečeno da bi Hrvatska i hrvatsko društvo bili gotovo pravi raj na zemlji kad bi svi oni koji su krštenjem postali Isusovi učenici očitovali i ostvarivali novoga čovjeka po Marijinu modelu. Takvi vjernici ne bi žalili truda najprije da se ispravno informiraju o svemu što je relevantno za donošenje odluka i koji bi zatim stvarno donosili takve odluke koje bi bile u istinskoj službi općega dobra čitavoga hrvatskoga društva i svakoga njegova člana. Bez takvoga doprinosa kršćana Hrvatska će još dugo grcati u krizi, a vjernici biti daleko od svoje proslave.

Ivan Miklenić / Glas Koncila bpz.ba