Marina Vukoja “Svjetionik nade”

0
430
Svjetionik nade
Ovih dana malo selašce Korita doživjela su medijsku ekspanziju. Mnoge medijske platforme prenosile su težinu trenutnog života žitelja. Naime, 87. godine probija se novi put kroz planinu Šipovac  kako bi se lakše održavao. Stari put je išao kroz planinu Orugu koja je veće nadmorske visine od Šipovca, a promet je zimi bio otežan zbog velika snijega i snježnih nanosa. Kako bi se izbjegla navedena problematika probijanjem novog puta trasa se smanjila za dva km. S žiteljima Prusina i Korita sklopljen je dogovor između tadašnjih nadležnih organa da se ne snosi novčana naknada za zemlju već da se za uzvrat put asfaltira. Na što se i pristalo! Nažalost taj asfalt se još uvijek čeka!
Ako se priča potakne odgovor bude: „Nemamo trenutno raspoloživih sredstava. Čim se stvore vi ste prvi na spisku“ Narod se ponada povjeruje na riječ i tako evo zagazi se duboko u četvrtu deceniju! To vam je tipičan primjer kako su se raspoređivali stanovi za vrijeme komunističkog režima. Davali su se isključivo onima koji su bili podani istome. Sirotinja bude prva na spisku, a kad se dijele ključevi spisak se samo okrene i nešto „zasmrdi u Mrduši donjoj“ pa sve što bi gore, sad je dolje! Žitelji svih ovih sela su dolje, nikako se okrenuti stranica prioriteta da budu gore!
U konverziji s ogorčenim žiteljima koji ističu kako su im marva-stoka bolje uvjete imali nego što oni trenutno imaju za život i življenje! Navode kako su krave i konje redovno mitarili kupali, hranili, davali im čistu vodu.
Svakog proljeća ovce bi šišali, prali u šamponu protiv krpelja, čistili gnojivo iz štale i odvozili, bijelili krečom zidove da se ne bi pojavljivali insekti … Danas se na narod s proljeća baci mako magle ili daju obećanja koja su puna bijele „prozirne“ boje. Reklo bi se eno ga zasvijetlio tračak nade, kao svjetionik usred mora! Magle znamo da nema, a ista je prozirne boje, ostaje nam samo more obećanja, naravno bez svjetla! I struja je skupa!
Tako zagazismo u četvrtu deceniju već odavno, na vratima je skoro peta! Gušimo se u moru tuge i boli. Gušimo se u moru prašine! Tu istu prašinu pijemo, udišemo, nosimo na sebi. Nekada postavi čovjek sebi pitanje pa sve što je nekad bilo nenormalno i sramno danas u 21. stoljeću je dično! Pa dika je učiti dijeti plivati po prašini umjesto na moru. A kad kažemo more djetetu, uzmemo lavor popnemo se na vrh planine Mratnjače utočimo vode u isti i kažemo sine vidiš ono iza puno brda što se plavi je Makarska rivijera. Tu je more.  Mama i tata te nemaju mogućnosti odvesti do istoga i pokazati svu tu ljepotu, ali malo se „probrčkaj“ u lavoru prepusi se mašti, a mama će ti pjevati more more …. mogu te malo i zaljuljati i zapjevati kuda plovi ovaj brod. Jer ovo je naša mala barka!
Znaš sine i mi radimo, dajemo novac za registraciju, akcize na gorivo, sve poreze, prihode, dadžbine uredno plaćamo. Ali sine dragi kad idemo na posao ovom putačom ode  jako puno dijelova, auto je više na remontu u garaži nego ispravno, sve to treba poplaćati pa je bolje ovako da gledamo onaj mali zaljev što se vidi između dva brda. Malo se „probrčkamo“ i osušimo na suncu i siđemo na ručak kući, možemo reći kako smo uživali gledajući more i kupali se! Bar ništa nismo lagali!