MARKO LJUBIĆ – Iako susjedi zatvaraju granice, Hrvatsku izopćava Milanović!

0
109

Izbjeglička kriza koja nije ni smjela u Hrvatskoj započeti, jer je vlast imala mjesece priprema za nju, ostavila je važniju pouku naciji od materijalnih posljedica koje nisu – male: Milanovićevoj vladi je izuzetno opasno prepustiti novo mandatno razdoblje za upravljanje zemljom, ne iz svjetonazorskih razloga, već zbog imbecilnosti koja je postala kazneni, a ne politički problem.

Vidljivo je da Republika Hrvatska nema ni jednog jedinog saveznika. Iako se skrivaju pravi razlozi pa i ta činjenica, prije svega ponekom televizijskom slikom sa summita EU-a gdje Milanovića, Pusić i ministre, čak i da hoće, ne mogu u neposrednoj blizini izbjeći njihovi europski kolege po funkcijama, samo slijepac to ne vidi. Upravo zbog skrivanja razloga zbog kojih smo tijekom godina došli u veće ili manje sukobe, pa i otvorena neprijateljstva, kao danas s Mađarskom, Milanović još uvijek može huliganski i primitivno pred reflektorima cijeloga svijeta, dovršiti započeto i zatvoriti granice Republike Hrvatske kao – azil gubavaca. A s druge strane, upravo tim zatucanjem i huliganstvom računa na nekakakvu državničku percepciju naroda, prethodno isprepadanoga otvorenom nesigurnošću, junačeći se prijetnjama suverenim državama bez bilo kakve diplomatske i smislene selekcije problema.

Osnovno polazište Zorana Milanovića, koje bubnjari njegovih medija prenose Hrvatskom, je da su svi susjedi oko nas – sebični. Hrvatski problem je u tome što je kategorija sebičnosti u međunarodnim odnosima nepoznat pojam i ne vrijedi – ništa. Milanović se javno hvali kako je prisilio Mađare primiti izbjeglice, pa javno malo priprijeti Slovencima, pa mahne prstom prema Bruxellesu da ih upozori kako je on hrvatski državnik, a ne oni, pa Srbiju nazove muhom.

Vlada uvlači naciju u gadne nevolje

Mađarska Vlada svaki svoj postupak opravdava, pozivajući se na desetine međunarodnih konvencija i europskih zakona i protokola, isto to rade i Slovenci, točno tako se ponašaju Srbi, a prije njih Makadonci i Grci. Jedino hrvatska Vlada isključivo nastupa kvartovski, huliganski, bez pravnoga uporišta srlja iz banalnosti u banalnost i sve dublje uvlači naciju u gadne nevolje.

Ovoj Vladi ne pada na pamet da je njezina diplomacija zajedno s obavještajnim službama morala mjesecima unaprijed predvidjeti ovu situaciju, morala je obavijestiti hrvatsku javnost, prije svega o tome što se događa, jer je to jedino odgovorno, a na temelju toga pripremiti precizne planove i spriječiti dramatične i nekontrolirane situacije. Takva analiza i pripremljenost bila bi osnovica na kojoj bi Hrvatska postigla obvezujuće međunarodne dogovore o zajedničkom ponašanju u ovoj krizi, ili bi, ako ih ne može postići, također mogla legalno suspendirati čitav niz konvencija. To kao pravo stoji u svakoj konvenciji, ukoliko država ima argumente da je njenom primjenom ugrožen unutarnji poredak. Jedino s tog polazišta može se zahtijevati međunarodna solidarnost i suodgovornost, te imati neupitno opravdanje za samostalne postupke ukoliko one izostanu. Sve ostalo je neodgovorni avanturizam.

Njemačka je prihvatila činjenicu da EU još uvijek nema mehanizme za jedinstven i optimalan odnos prema ovakvim problemima, pa od Bruxellesa nije ni očekivala rješavanje krizne situacije. Dok ne postigne dogovor koji će jamčiti sigurnost njenog državnog poretka, suspendirali su Schengen. Da Milanoviću može ili ima tko objasniti, rekao bi mu da je i to jedna od pravnih stečevina upravo Schengena i međunarodnoga poretka. Mehanizam njegove prihvatljivosti, a ne rušenje EU-a, kako u glas nariču režimski mediji.

Unazad deset dana, ministar unutarnjih poslova i, valjda, drugi potpredsjednik Vlade, Ostojić, u Saboru govori o 1800 izbjeglica, govori o potpunoj spremnosti, a već večer nakon toga obliven znojem i crven u licu, panično moli srbijanskoga i makedonskoga kolegu da ne šalju izbjeglice u Hrvatsku jer je u zemlju u nekoliko sati ušlo više tisuća ljudi.

Hrvatska Predsjednica spominje dolazak više od pedeset tisuća migranata, a iz svijeta, daleko ozbiljnijega od hrvatskog državnog vrha, spominju se – milijuni ljudi. Treba li hrvatski narod vjerovati ovakvoj Vladi i smije li se osloniti na njene riječi i poruke?

Pusić ima obraza u svako drugoj rečenici spominjati „bodljikavu žicu“, zgražati se nad tim pojmom, što god on značio u njihovim mozgovima i percepciji, iako je ona za Mađare na koje ciljaju, potpuno legalan i legitiman instrument za očuvanje svog društvenoga i državnoga poretka. Država nije ni humanitarna zaklada, ni dizajnerski studio, već funkcionalni ustroj kojim se, ovisno o situaciji, svim raspoloživim sredstvima štiti suverenitet i odgovornost prema naciji.

Hrvatska Vlada se ponaša kao budala kojoj godi šamarčina, pogotovo od SAD-a, Velike Britanije ili Kanade, čijim pohvalama se hvali Vesna Pusić. Inače, da je ministrica bilo koje od tih država – bila bi trenutno smijenjena.

Vlada države integrirane u međunarodni poredak mora u svakome trenutku imati spremne odgovore na sve međunarodne poremećaje. A invazija arapskih izbjeglica, azilanata i ekonomskih migranata na Hrvatsku mogla se predvidjeti preciznije nego vrijeme sutra. Ovdje je sve bilo jasno mjesecima unaprijed.

Hrvatska se ne ponaša ni po jednoj konvenciji. Mađarska da, Slovenija da, Srbija da, Njemačka da.

Humanost počiva na jednakim pravima

Međunarodni humanitarni poredak također počiva na usvojenim automatizmima ponašanja po konvencijama i usvojenim standardima.

Za svijet u kojem Milanović predstavlja hrvatski narod, humanost, prije svega, počiva na usvojenim standardima, a njih definiraju konvencije koje je taj svijet dragovoljno prihvatio. U tom svijetu, humano je štititi svoj narod od bilo čijeg nezakonitog ponašanja, pa i onoga tko je, možda, životno ugrožen. Ne može se govoriti o humanosti prema izbjeglome Arapu koji bez ikakvih dokumenata luta Hrvatskom bez kazne i odgovornosti jer eto, želi „slobodu“, a s druge strane kažnjavati zagrebačkog mladića ako ga policija zatekne bez osobne iskaznice.

Humanost počiva prije svega na jednakim pravima, a i prava stranaca pa i ilegalnih stranaca, uređena su međunarodnim konvencijama ili – zakonima. Koja to humanost u Hrvatskoj danas počiva na tome da se ne opereš danima, da zapišavaš kao životinja tuđe njive, dvorišta i ulice, da jedeš prljavim rukama, pržiš se na vrućini iznad 35 Celzijusa i istodobno nemaš blage veze gdje se nalaziš i kamo će te neposredna budućnost odnijeti? Tu se termin „humanosti“ može primijeniti jedino ako te ljude držiš životinjama ili nižom vrstom, što je prilično tipično javnom liku i djelu Vesne Pusić ili Zorana Milanovića.

Domaćin koji nije gostu u stanju ponuditi približno slično domaćinstvo koje sam uživa je – loš domaćin, da ne koristim težu riječ. Human svakako nije. Nepozvanoga gosta se ne prima u kuću, pogotovo ako ulazi na zadnja vrata ili se noću šulja kroz prozor dječje spavaće sobe. Ako je u nevolji, prethodno se mora saznati kakvoj, pred kim i prije svega – tko je on, a to nevoljnik sam, prije bilo kakvoga zahtjeva ili zamolbe, kaže svom domaćinu.

Milanovićeva vlada ne poštuje ni jednu ovu normu.

Pitanje izbjeglica i djelovanje država u ovakvim situacijama regulirano je, između ostaloga, Ženevskom konvencijom uz Protokol iz New Yorka, te konvencijama uz cjelokupnu akumiliranu pravnu stečevinu Europske unije. To su: Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda s Protokolima broj 1., 4., 6., 7. i 11. , Konvencija o sprječavanju mučenja i drugog okrutnog, neljudskog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, Konvencija o pravima djeteta.

Iz navedednih konvencija proizlaze daljnji akti Europske unije, među kojima neizostavno moramo znati sljedeće: Rezolucija o očigledno neutemeljenim zahtjevima za azil (London, 30. studenoga i 1. prosinca 1992.), Rezolucija Vijeća EU od 20. lipnja 1995. o minimalnim jamstvima za procedure azila, Direktiva 2001/55/EC od 20. srpnja 2001. o minimalnim standardima za davanje privremene zaštite u slučaju masovnog priljeva raseljenih osoba i o mjerama promoviranja ravnoteže napora država članica u prijamu takvih osoba i podnošenja posljedica, Direktiva vijeća 2003/9/EC od 27. siječnja 2003. o minimalnim standardima za prijam tražitelja azila, Direktiva vijeća EU 2003/86/EC od 22. rujna 2003. o pravu na spajanje obitelji, Direktiva vijeća EU 2004/83/EC od 29. travnja 2004. o minimalnim standardima za kvalifikaciju i status državljana treće zemlje ili osoba bez državljanstva kao izbjeglica ili kao osoba kojima je na drugi način potrebna međunarodna zaštita i o sadržaju dodijeljene zaštite, Direktiva vijeća EU 2005/85/EC od 1. prosinca 2005. o minimalnim standardima vezanim za postupke dodjeljivanja i oduzimanja izbjegličkog statusa u državama članicama EU-a.

Sve te konvencije počivaju na nekoliko temeljnih principa: suverenosti nacionalne države, apriornoj zaštiti nacionalnih interesa, mogućnošću suspenzije međunarodnih zakona ako je njima ugrožen društveni i državni poredak, poštivanju zakona svoje države koji su usuglašeni s međunarodnom pravnom stečevinom i konvencijama, primjenu tih zakona na svakoga čovjeka na državnom teritoriju, bio državljanin ili stranac, legalan ili ilegalan, časna sestra ili terorist. Praiskonska definicija funkcije svake države je – osigurati vlastite međudržavne granice na sve načine, kako nitko i ni u kakvoj situaciji ne bi mogao povrijediti svojim prolaskom državni suverenitet.

Kriminalno nerazumno i neodgovorno

Koliko se god mi ljutili na Mađarsku, Sloveniju, Austriju, Njemačku, Grčku, činjenica je da za svaki svoj postupak i svaku poruku koju pošalju međunarodnim institucijama imaju uporište u pravnim aktima međunarodnoga poretka. Drugim riječima, Hrvatsku zbog Milanovića i njegove vlade šamaraju argumentima, dok on njima prijeti huliganskim prijetnjama, gestikulacijama i usporedbama.

Zoran Milanović je dočekao svojih pet minuta svjetske slave. O njemu pišu svi svjetski mediji, svijet je zatrpan njegovim fotkama s boksački podignutom glavom i ramenima na presicama s kojih šalje, prije svega, svojim podanicima u koaliciji, ali i suparnicima, poruke snage i moći, iako su formalno adresirane na sebične susjedne države i njihove vlade. Kriminalno nerazumno i neodgovorno.

Otprilike kao što je notorni Mile Martić, suočen s cirkusom od države Republike Srpske Krajine pred podanicima nakon ‘Bljeska’, izgovarao rečenice o bombardiranju Zagreba i odmazdi koju je osobno zapovijedio. Nitko se toliko nije približio i izjednačio s političkom inteligencijom Mile Martića kao Zoran Milanović. Zna se kako su završili Martićevi Srbi, koji mogu Bogu zahvaljivati doživotno na hrvatskoj milosti, samo ne znam tko će imati, izuzev Boga, milosti prema Milanovićevim „podanicima“?

Kako je moguća ovakva dramatična i sramna nespremnost Milanovićeve vlade?

Klasika. Vraćamo se na ishodište poremećenoga poretka političkih, i, nažalost, sve više, društvenih vrijednosti. Podobnost, nerad, nesolidnost, poltronstvo, mediokritetstvo, provincijalizam. Politika i politike čija je integrativna nit utemeljena na tim fenomenima ne mogu nikada ništa dobro ponuditi nikome. A golema su opasnost za cijelo društvo i generacije ljudi, jer sve se više ljudski opstanak i socijalni status temelje na prilagodbi tim antivrednotama koje ciljano razaraju sve zdravo oko sebe.

Politika kojoj je prvenstveni cilj dograbiti vlast i sinekure koje s njom idu, radi kompenzacije nesposobnosti prema standardima konkurentnosti i često, ispravljanja cjeloživotnih frustracija različitoga tipa, utoliko većih, ukoliko su ti tipovi spremni godinama puzati između hijerarhijskih stepenica stranaka, niti je odgovorna, niti humana, niti zna da se nešto – mora znati.

U konačnici, što god bilo s izbjegličkom krizom, koja nije smjela u Hrvatskoj ni započeti, jer je razumna vlast imala mjesece priprema za nju, te potpunim uporištima u međunarodnim propisima spriječiti eskalaciju, ostavila je važniju pouku naciji od eventualnih materijalnih posljedica koje nisu – male.

Ogolila je državni poredak kao ništa do sada. Milanovićevoj vladi je izuzetno opasno prepustiti novo mandatno razdoblje za upravljanje zemljom, ne iz svjetonazorskih razloga, već zbog imbecilnosti koja je postala kazneni, a ne politički problem