MARKO LJUBIĆ – Kako i zašto nestaju iskazi iz spisa na suđenju Sanaderu?

0
86
Autor: Marko Ljubić / Ljubic-158x90

Kako je moguće da iskaz koji bi išao u prilog optuženome Sanaderu jednostavno – nestane. A prije nego je nestao, s tim iskazom su raspolagali – probrani novinari. Tko im je i kako dao iskaz iz sudskog procesa? Kako to da institucije koje nadziru rad sudova i sudaca ne postave pitanje nestanka dijelova spisa?

U bjesomučnom ratu protiv aktualne vlasti, na sceni se praktično svakodnevno urušava esencijalnost hrvatske države. Na svim područjima.

Može to biti plod nekontroliranih posljedica sukoba, ali pažljivijim promatranjem detalja koji se pojavljuju u javnosti, zatim kratkom usporedbom događaja koji su im prethodili, a svakako u kontekstu značajnijih događaja u zadnjih nekoliko godina, sve, usprkos slici kaosa, dobiva smisao gotovo savršene uređenosti. I jasnoga cilja.

Što je smisao te kaotične uređenosti?

Isključivo stvaranje javne percepcije o potpunom slomu države, reda, svih mogućih standarda i u konačnici elementarnih pretpostavki pravne sigurnosti i stabilnosti zemlje. A tu sliku potpisuju državni tužitelji i suci, uz pomoć medijskih agentura i uz potporu navodno lijeve politike.

Posljednjih nekoliko godina upravo se sektor državnih i društvenih standarda u sustavu pravosuđa jako urušio.

Ciljane žrtve medijsko-političko-pravosudnog linča

Nekoliko je procesa obilježilo razdoblje zadnjih pet-šest godina, koji su, bez obzira na istupe sudionika procesa o političkoj kvalifikaciji tih procesa, snažno opredijelili političke pravce i razvoj političkih prilika u zemlji.

Berislav Rončević je koordinacijom medijskih, političkih i pravosudnih aktivnosti u zadnjih deset godina kriminaliziran, osramoćen, uhićivan i zatvaran, oslobađan i presuđivan, da bi nakon deset godina pravosuđe zaključilo da je – nevin.

Slika o tom čovjeku, njegovim navodnim mutnim poslovima i percepcija lopova, kriminalca, nesolidnog državnog dužnosnika i političara – nije bila samo njegova slika, niti samo osobni problem, iako Bog zna što su u tom razdoblju proživljavali i on i njegova obitelj. To je slika teškoga poremećaja funkcioniranja hrvatskoga pravosuđa za koju jednostavno netko mora odgovarati.

Jer je jasno iz toga procesa da presuđivanje nije bilo na sudu.

Javno je supotpisnik Rončevićeva progona bio Stjepan Mesić, tadašnji predsjednik Republike, i sam višestruko osumnjičen, samo bez pravosudnoga procesuiranja u Hrvatskoj, upravo za stvari kojima se, očito je, lažno teretilo Rončevića.

Tko je i s kakvom frekvencijom objavio informaciju da je Rončević nevin, da su odbačene sve optužbe i u konačnici – tko je i kako, počev od novinara, nevladinih udruga za ljudska prava i aktualnih političara, da ne spominjem sudionike u nadzoru državnoga poretka, postavio pitanje: Tko je odgovoran za lažnu optužbu protiv čovjeka?

Ne može se i ne bi se smjelo nakon takvih stvari ostati bez odgovora na to pitanje.

Zašto se HDZ ne očituje o lažnoj optužbi protiv Rončevića?

Zbog čega o tome šuti njegova bivša stranka danas, kad se upravo silovito najavljuju reforme u Hrvatskoj, a ima i izravnih razloga javno problematizirati to pitanje, jer je taj proces istodobno bio model kriminaliziacije samoga HDZ-a, koji je vrhunac doživio u procesima protiv Sanadera?

S obzirom da je suđenje Ivi Sanaderu postalo nakon pet godina nevjerojatnih obrata, sa svim vidljivim posljedicama na hrvatsku zbilju i što je najvažnije na odnose političkih snaga u zemlji, prvorazredna politička činjenica, ali i izvorište relevantnih analiza stanja u hrvatskom društvu i državi, ovdje ćemo ukazati na stvari koje vrišteći upozoravaju na skandaloznost.

Što znači vući određeni proces godinama na sudovima, da ironija bude veća, na najvažnijim sudovima u zemlji, kao što je Županijski sud u Zagrebu, pred sucima koji bi morali biti sami vrh stručnosti, principijelnosti, povjerenja i jamstva u pravnu sigurnost svakoga čovjeka?

Što znači ako takav sud, suci i takva državna institucija prihvate optužnicu i uđu u proces koji se nakon pet godina vrati na početak uz primjedbu Ustavnog suda o grubom kršenju temeljnih ljudskih prava?

Znači samo katastrofu – i to u svim elementima.

Stvaranje nepovjerenja u pravni poredak Hrvatske

Znači izrazito nepovjerenje u sudove i suce, znači izrazito nepovjerenje u sustav istrage i tužiteljstva, znači potpuno nepovjerenje u pravni poredak Hrvatske. U konačnici to znači nešto nešto daleko gore i teže s obzirom da argumenti, činjenice, poštovanje pravne procedure i u konačnici dokaza nisu ključni elementi u donošenju presude. A to nadalje znači da je sve u rukama nevidljive moći izvan suda, sudišta, izvan tih institucija te da netko tko je dovoljno dobro zaštićen može raditi što ga je volja, a netko drugi ne može.

Da je dr. Ivo Sanader ne znam što ukrao, zloupotrijebio, da je ne znam kakav nevaljalac, kako netko na temelju svega viđenoga može biti siguran da je sve to točno i da se ne radi o teškim zloupotrebama države?

Kako vjerovati u poštenje, objektivnost ili stručnost Mladena Bajića i DORH-a, kako vjerovati u objektivnost sudaca Županijskog suda u Zagrebu i biti barem minimalno uvjeren u njihovu političku neutralnost, ako je u dva navrata Ustavni sud morao reagirati rješenjima o neupitnom kršenju temeljnih ljudskih prava u tim procesima? Po svemu vidljivome ne može nitko, tko objektivno i ozbiljno razmišlja. Pogledajmo sada nevjerojatne stvari.

Odakle Miljušu Fiolićev iz spisa ‘nestali’ iskaz?

Prvi iskaz Fiolića, koji je na početku suđenja završio u medijima (Jutarnji list, 2012. godine, zatim Večernji list), kaže da je Fiolić novac od Planinske potrošio na izgradnju sinovljeve kuće, te da ga je spreman vratiti ako se dokaže da je ta kupoprodaja nezakonita je – nestao iz sudskog spisa!? Primjera radi, novinar Jutarnjeg lista Dušan Miljuš 28. travnja 2012. piše: „Dva dana nakon što je Fiolić prodao zgradu Hypo-leasingu, podigao je 15 milijuna kuna, uz tvrdnju da je taj novac uložio u gradnju sinove kuće“.

Odakle ova informacija Miljušu?

Miljušev kolega Željko Petrušić, također u Jutarnjem, 9. svibnja 2012. piše: „Stjepan Fiolić spreman je vratiti svih 26,4 milijuna kuna za koje ga se tereti da je uz pomoć bivšeg premijera Ive Sanadera, ministra regionalnog razvoja Petra Čobankovića i sudskog vještaka Mate Bitange oštetio državu u slučaju Planinska“.

Odakle Petrušiću informacija o tome što i kako namjerava Fiolić?

Zar ova informacija i kasniji razvoj događaja ne sliče nevjerojatno, do u detalje, događajima kojima smo svjedočili na suđenju za INA/MOL i izjavi svjedoka pokajnika Ježića?

Kako Miljuš može raspolagati podatkom prvorazredne bankarske tajne, kad je netko i koliko novca podigao sa svog računa, ili kako njegov kolega može znati što namjerava Fiolić s novcem od prodaje zgrade, a ne navodi da mu je tu izjavu dao Fiolić?

Odgovor je jednostavan. Samo iz državnog tužiteljstva ili izravno sa suda. Činjenica da i prvoga Fiolićeva iskaza više nema u sudskom spisu jasno potvrđuje nezakonito ponašanje samoga suda. Kako je to moguće?

Bajićeve prijetnje Fioliću

Kako je moguće da je iskaz koji bi išao u prilog optuženome Sanaderu jednostavno – nestane? A prije nego je nestao, s tim iskazom su, posve evidentno prema objavama medija, raspolagali – novinari?

Tko im je i kako dao taj iskaz iz sudskoga procesa?

Da je prvi Fiolićev iskaz tužiteljstvu vjerodostojan i da je postojao pred sudom potvrdio je bivši direktor Fiolićeve tvrtke Sebastijan Vukušić. Eksplicitno je rekao da mu je Fiolić potvrdio da je novac utrošio na gradnju sinove kuće i da mu je „rečeno“ kako on nije meta postupka, već – Sanader.

Fiolić je mijenjao svoj iskaz više puta. Postoje jasni dokazi da mu je DORH na čelu s Bajićem zaprijetio hapšenjem supruge i sina, koji su i predstavljali njegove tvrtke, pa je, radi zaštite sina i supruge – teretio Sanadera.

Što sve navedeno govori? Upravo ono što govori činjenica da je dio medija imao u svakom trenutku, i to ne samo u slučaju Sanader, sjetimo se slučaja protiv Bandića, već notornih progona Mamića, na raspolaganju za javnost brižljivo izabrane činjenice i posve tajne elemente tih pravosudnih postupaka.

Govori o skandaloznoj integraciji medija, pravosuđa, pri čemu možemo posve očito govoriti i o sudovima i tužiteljstvu, te politike zbog koje se progoni, istrage i sudski procesi doživljavaju danas u Hrvatskoj kao – politički procesi iz doba komunizma.

Koliko ima ljudi, koji danas mogu staviti ruku u vatru da to nije tako?

Evo dalje činjenica sa zagrebačkog Županijskog suda u slučaju Sanader.

Zašto objektivni sud, pazite, radi se o Županijskom sudu u Zagrebu, s očekivano ponajboljim sucima u zemlji, ne dopušta obrani okrivljenika saslušanje novinara koji su objavljivali te zaštićene informacije i koji u konačnici mogu zorno potvrditi da je Fiolićev iskaz postojao i da ga danas – nema? To Sud ne dopušta.

Novinari kao svjedoci – kako komu

Kako je moguće da u predmetu protiv Tomislava Merčepa Županijski sud u Zagrebu poziva bez ikakvih problema novinare kao svjedoke, pri čemu su svjedočili Davor Butković i Gordan Malić, a da u slučaju Sanader zahtjevima njegove obrane sud odbija o prevažnim stvarima pozive i svjedočenje novinara Jutarnjeg i Večernjeg lista?

Što se krije iza ovakve dramatične nejednakosti u ponašanju Suda, i to nakon rješenja Ustavnog suda o teškim kršenjima temeljnih ljudskih prava optuženika, u ovom slučaju Sanadera u procesu koji se na tom sudu vodi protiv njega?

Nije li ovakvo ponašanje zagrebačkog Županijskog suda i njegovih najvažnijih sudaca javna poruka da su oni država, zakon i moć, što izravno implicira na pozadinsku moć izvan pravnoga poretka, koja im jamči da mogu nesmetano raditi to što rade?

Ovakvo ponašanje javno urbi et orbi šalje poruku da su nedodirljivi.

Kako to da institucije koje nadziru rad sudova i sudaca ne postave pitanje nestanka dijelova spisa, kako to da se ne postavi pitanje nejednakoga ponašanja suda u jednome i u drugome slučaju?

Vodeći ljudi političke ljevice usklađuju i progone i suđenja!

Krije li se pravilnost u takvim teškim propustima u činjenici da se procesi prilagođavaju nužnosti progona navodnih desničara i hadezeovaca, čemu snažno doprinosi gotovo očita koordinacija javne, medijske i političke kampanje kojom godinama dirigiraju upravo vodeći ljudi političke ljevice?

Nitko razuman to ne smije ignorirati i kritičan je trenutak upravo sada da država – pa i oaze slobodne javnosti – reagiraju na to.

Ne svjedočimo li svakodnevno javnome linču ljudi, političkih suparnika, neistomišljenika, prijetnjama i urušavanju temeljnih državnih principa i elemenata državnoga poretka, da bi ovo sve bila stvar slučajnosti, stvar neznanja i nesposobnosti tužitelja, sudaca ili političke nekulture u medijima i političkim strankama, pa i na čelu same države?

Samo idiot bi se usudio reći da je ovo sve slučajno. I da je slučajno to što se ovakve stvari događaju i prolaze – nekažnjeno.

Hrvatsku pravosuđe, putem svojih najsnažnijih uporišta kakvo bi po definiciji morao biti Županijski sud u Zagrebu, na ovaj način šalje puno poruka, a sve su uznemiravajuće i sve do jedne jasno ukazuju da je razumno sumnjati u njegovu elementarnu vjerodostojnost.

Da ni ne spominjemo već notornoga Bajića i njegov po svemu zastrašujući rukopis na DORH-u.

Iz ovih slučajeva jasno se iščitava poruka da nisu presudni ni kriminal, ni argumenti, ni dokazi, niti bilo kakav element u sustavu pravosudnih postupaka na kojemu počiva hrvatski ustavni poredak – nego nešto izvan pravosuđa.

Je li to nekakva politika, nekakva nevidljiva moć, je li to bilo što drugo, manje je bitno od poruke da se nitko ne može osloniti na institut pravne sigurnosti, niti očekivati na koncu konca da će zlo biti kažnjeno, zločinac osuđen. A to je u svim definicijama prava i suđenja ključni cilj svakoga kažnjavanja i državnoga progona.