MARKO LJUBIĆ- Kontinuitet hrvatskih LOŠIH I ZLIH POLITIČARA i njihovih odluka

0
44
01.07.2015., Zagreb -Sabor RH je 17. sjednicu nastavio objedinjenom raspravom o interpelacijama o radu Vlade RH Photo: Patrik Macek/PIXSELL

Ljubic-162x125Može li se pod političku odgovornost svesti takvo ponaÅ¡anje najodgovornijih ljudi u zemlji u kontekstu golemih materijalnih Å¡teta koje svojim odlukama čine svakodnevno? Smije li se držati normalnim da je kazna za takve strahote – gubitak izbora? Smiju li profesionalni novinari, neovisni mediji i HAZU Å¡utjeti o tome?

U predzadnjoj sam kolumni, a prije toga puno puta, pisao, da je jedini lijek za sve hrvatske probleme ono što stotinama godina suvremeni svijet koristi – razvoj i stimuliranje konkurentnosti. A ključna osnovica ukupne društvene konkurentnosti je uređivanje temelja za političku konkurenciju, kojih nema ukoliko mogućnost odluke i izbora nema svaki, doslovno svaki državljanin, gdje god bio. Konkurenciju nameće tržište, tržište su u političkom poslu birači, a suženo tržište je preduvjet klijentelizma, korupcije i stimuliranja nesposobnosti.

Danas zagovornici jugoslavenskoga komunizma i prošlih „boljih vremena“ jauču i prizivaju prošlost u kojoj su željezare, razni industrijski kombinati i slični mastodonti imali i radnike i plaće, imali su i proizvode, ali na zatvorenom jugoslavenskom tržištu. Čim je o njihovim proizvodima i konkurentnosti počelo odlučivati neograničeno tržište i čim su se upravo zbog takve konkurencije sučelili s drugim proizvodima, propali su. Nije više bilo državne zaštite njihove nekvalitete i nekonkurentnosti, a to im je bilo jedino jamstvo opstanka. Ništa drukčije nije u politici.

Izvorište svih zala u današnjoj Hrvatskoj

Današnje političke mastodonte u svim strankama, od regionalnih do SDP-a i HDZ-a, isključivo održava nedostatak zdrave konkurencije. Ako o političkim programima i kandidatima odlučuje uz kontroliranu javnost dva milijuna ljudi, posve je jasno da kvaliteta njihovih ponuda i proizvoda ne može biti jednaka kvaliteti na tri puta većem izbornome tijelu, pogotovo izbornom tijelu koje je imalo mogućnost suočiti se s bitno drukčijim proizvodima, odnosno političarima i njihovim programima. Već godinama hrvatskom državom na izborima upravlja oko dva, do dva i pol milijuna ljudi, a apstinira, što zbog loše ponude, što zbog zakonskih zapreka, više od pet milijuna ljudi u zemlji i svijetu.

Demokracija nije samo izaći po bilo kakvim pravilima na izbore, osvojiti vlast i onda raditi što ti padne na pamet, ignorirajući sva moguća pravila i načela odlučivanja poznata u naprednom svijetu.

Nemoguće je racionalno objasniti tolike propuste u izvršavanju elementarnih nacionalnih obveza i zaštiti interesa, kakve radi ova u pravilu, ali i mnoge prethodne vlade. Svodeći stvari na ponašanje u svakodnevnom obiteljskom životu, to je neobjašnjivo pojmom neznanja. Objašnjenje za golemu količinu gluposti, promašaja, prijevara, laži, šteta koje se mjere u milijardama eura, može biti samo i jedino – zla namjera. Potpuno je očito da društveni poredak u Hrvatskoj, koji uvijek ovisi o ponašanju države i po njemu se mjeri uspješnost svake države, generira kontinuitet loših i zlih političara, loših i zlih političkih odluka i politika.

Upravo zbog takvih nakana politička participacija oko tri milijuna Hrvata u iseljeništvu ograničena je na izbor troje zastupnika u Sabor, uz sve tehničke zapreke ostvarivanju njihovih temeljnih prava iz državljanstva. Upravo zbog takvih, dakle loših i zlih nakana, putem manipulativnih navodnih agencija za istraživanje javnoga mnijenja i kontroliranih medija, urušavaju se sva društvena načela komunikacije, vrijednosti i principi dostignute demokracije u razvijenim zemljama, kako bi se ionako nerazvijeno političko tijelo u Hrvatskoj obeshrabrilo u nakani političkog odlučivanja. To je jedini preduvjet opstanka na vlasti manjinskih grupacija i izvorište svih zala u današnjoj Hrvatskoj – korupcije, nesposobnosti, klijentelizma, neslobode, zaostajanja u znanosti, kulturi, športu, u svemu što određuje svako društvo. To je temeljni razlog i uporište današnjih političara u Hrvatskoj, tisuće prolaznika i štetočina, Stazića, Kosora, Pašalića, Kovača, Jakovina, Miljenića, Bandića, Ostojića, Mesića, Josipovića, Pusića. Idemo pogledati nekoliko primjera.

Pusić, Milanović i naftna polja u Siriji

Kako tumačiti donošenje odluke o sankcijama Siriji, zanemarujući gubitak golemih prava na bušotine i u konačnici milijardi dolara nacionalnoga novca preko suvlasništva u Ini?

U intervjuu kolegi Lozi, gospodin Ivan Mesić, prvi čovjek Inine koncesije u Siriji, u zadnjem broju tjednika 7Dnevno kaže: „Morate znati kako je naša proizvodnja tek počela i u dvije godine zarađeno je oko 2 milijarde dolara, a u 25 godina bi bilo oko 30 milijardi dolara. Shell i Total su imali manju proizvodnju jer su im polja bila stara. Ali, te su dvije kompanije uspjele dobiti kompenzaciju u vidu koncesija u Saudijskoj Arabiji, prije pristanka na sankcije“.

Treba li naglasiti da Hrvatska, odnosno Milanović i Pusić, nisu ni tražili ni dobili nikakve kompenzacije, a morali su i tražiti i dobiti, jer je to uobičajen način ponašanja normalnih ljudi i država.

Može li se ovdje govoriti o neznanju, neodgovornosti Vesne Pusić i Zorana Milanovića, koji su donijeli odluku bez ikakvih zahtjeva za zaštitom golemih nacionalnih interesa, dokazujući svoje savezništvo i solidarnost SAD-u, Britaniji ili EU-u? U odnosu na potencijale hrvatske nacionalne ekonomije, razmjerno je postaviti pitanje – kako bi Amerikanci ili Britanci reagirali da se radilo o njihovih tisuću milijardi dolara? Izvan svake sumnje – svim raspoloživim vojnim sredstvima!

Jedini primjeren ekvivalent tome bio bi da Vesna Pusić svog brata Zorana Pusića ostavi bez ičega i pošalje u manastir SPC-a, zbog potpore Documentinim istraživanjima utjecaja poplave na ponašanje bosanskih žena, ili da Milanović suprugu i djecu, zbog potrebe solidarnosti s azilantima iz Afrike, ostavi Karitasovim centrima na skrb.

Čovjek se mora pitati – gdje završava politička odgovornost u ovakvoj zemlji, i, uopće u poznatoj praksi i dostupnoj teoriji, a gdje počinje kaznena odgovornost za nedjela na političkim funkcijama?

Zašto laže Hajdaš Dončić?

Primjenjujući načela racionalne odgovornosti, Hajdaš Dončić bi imao gadnih problema zbog svjesnog laganja hrvatskom narodu o sadržaju ugovora s francuskim koncesionarom za zagrebačku zračnu luku, gdje je prikrio stotine milijuna eura vrijedno državno jamstvo toj kompaniji. Vrdoljak bi imao gadnih problema zbog načina istraživanja Jadrana i cijelog niza postupaka s tim u svezi, cijela bi vlada na čelu s Milanovićem imala gadnih problema zbog prekida izgradnje Pelješkoga mosta i golemih obeštećenja glavnim izvođačima radova. Država je prevarila mala poduzeća jer su uložila svoj novac u kupnju tehnologije za sudjelovanje u poslu, a nakon prekida izgradnje ostala su bez svoje imovine i bez ikakve naknade, a mnoga su i propala zbog toga. To nije politika, već kazneno djelo prijevare! Ili bi, ako je već postupak prethodne vlade bio neodgovoran, štetu od 300 milijuna kuna adresirali snagom države na ljude koji su odlučivali!

A upravo iskustva razvijenih zemalja i načela znanstvene i racionalne odgovornosti moderna i uspješna država ugrađuje u svoj institucionalni poredak i jamči, između ostaloga – prisilom. To nije nikakvo mudro slovo, to Hrvatska danas može postati u jednom mandatu, ako naravno za to postoji kritični minimum htijenja hrvatskoga naroda i odlučnosti da se natjera političke takmace na takvo ponašanje. I, upravo danas, ako to hoće i istinski želi Karamarkov HDZ, jer Milanovićeva i Pusićkina koalicija niti želi niti hoće.

Primjer drugi.

Svugdje u svijetu se temeljima uspješnoga posla podrazumijevaju proizvod, osigurano tržište i educirani ljudi, a Vrdoljak i Milanović, usprkos svemu tome, godinama vuku po zagrebačkim ulicama Imunološki zavod koji to sve ima, jer, eto, oni – ne priznaju ta univerzalna pravila. Imaju li pravo na takvo neznanje, na takvo odlučivanje i kako bi trebali odgovarati za to? Politički ili kazneno?

Može li se pod političku odgovornost svesti takvo ponašanje najodgovornijih ljudi u zemlji, pogotovo u kontekstu golemih materijalnih šteta koje oni svojim odlukama čine svakodnevno? Smije li se držati normalnim da je kazna za takve strahote – gubitak izbora? Smiju li prije svega profesionalni novinari, neovisni mediji i stručna javnost, pogotovo znanstvena zajednica i HAZU, šutjeti o tome?

Ako ovakve odluke hrvatski državni dužnosnici i upravitelji javnim sredstvima donose u svojim obiteljima, civilizirana država bi morala zaštititi od njih njihove obitelji, oduzeti im pravo odlučivanja, pa, ovisno o dijagnozi, primijeniti mjere oporavka ili potpuno izopćavanja iz društvene zajednice. Kombinirano početi kao jednu od najkonkuretnijih grana razvoja, graditi zatvore i ludnice.

Šutnja je čisto sudjelovanje u zlu

Što god bilo posrijedi, zla namjera ili osobno neznanje i neodgovornost, postavlja se pitanje dubine bolesti političkoga sustava u ovoj zemlji koji omogućava takvim ljudima upravljati nacionalnim resursima. Društveni poremećaj i teška bolest su i jedno i drugo. To je, nažalost, postalo pravilo, nikakva iznimka.

Više sam puta napisao da demokracija znači, prije svega, poštivati sve optimalne mogućnosti dostupne u današnjem svijetu u procesu pripremanja i donošenja odluka, a ne divljanje nekontrolirane moći nakon izbornog procesa. Govoriti o nesposobnosti ministra koji kao Matić ne zna s kim je ratovao, podcjenjivanje je zdravoga razuma hrvatskoga naroda! Matić sasvim sigurno nije nesposoban otići liječniku ako ima zdravstvenih problema i neće odbiti njegovu dijagnozu i terapiju. Ako je ipak takav, onda se zna gdje mu je mjesto, a svakako nije na čelu državnoga ministarstva. Ako već za svoj interes zna kome se treba obratiti za stručno mišljenje, onda bi to morao znati i kao ministar. A on – neće.

Šutnja je u ovome slučaju čisto sudjelovanje u zlu, a posljedice su zastrašujuće.

Već sam rekao, smisao promjena u Hrvatskoj je spriječiti nastanak političarke Vesne Pusić i dominacije njenih klonova u državnim institucijama, a ne natjecati se s njom i s njima.

Nemoguće je stvoriti razvojnu gospodarsku i poduzetničku klimu, ako nema ni minimuma konkurentnosti ni u jednom važećem sustavu društva, od političkih stranaka, preko kulture, obrazovanja, znanosti, športa. Svi ti društveni podsustavi su snažno integrirani i determinirani jedan drugim, pa ponavljam, ako je bilo koji od njih ništica, propada cijeli društveni sustav. Takva politika, ovakva država i ovakva vlast privlači samo međunarodni otpad i obične špekulatne koji vješto koriste nikakav rejting zemlje, katastrofalnu vlast i nezajažljive ambicije političkih lidera. Jasno, uz reinvestiranje ukradenih milijardi, koje su uoči i tijekom raspada bivše države povlašteni tipovi zamračili na inozemnim računima, danas od reda sve „ugledni manageri“, „stručnjaci“ i „savjetnici“ posebno za energetiku, u preostale oaze državne imovine, radi potpunog zaokruživanja sustava upravljanja zemljom. U takvim okolnostima, a to je već danas na djelu, bez moćnih oglašivača nema medija, bez utjecaja medija nema politika i političara, a bez političara nema – donošenja zakona i državne vlasti. Pa se pitamo, tko i zašto upravo ovako kao danas, upravlja Hrvatskom?

Jednostavno, sve ovo je strahovito lako razgolititi kao gadne zablude, kao običan cirkus, tešku prijevaru i zaluđivanje običnog puka podvalama, postavljajući posve banalna pitanja, koja doslovno svakodnevno postavljamo u svojim životima.

Zbog toga bi HDZ morao, naravno ako namjerava ponuditi nadu naciji, ništa za početak više od obične nade, bitno drukčije pristupati ključnim pitanjima današnje Hrvatske.

Voditi predizbornu kampanju pod idiotskim pojmom „klauzura“, odgovarati dnevno na bačene rukavice aktualne vlasti i svrstavati se pod norme nametnute političke korektnosti u potpuno neregularnim društvenim uvjetima gdje je sve okrenuto naopačke, signal je potpune bezidejnosti i izgubljenosti. Ili potpore održanju takvoga poretka?

Zbog toga savjetujem Karamarku, ako ne želi biti jedan od mnogih za brzi zaborav ili Remetinec, neka iskoristi Mamićevu spretnost i proda tvorce svojih „klauzura“ američkim predsjedničkim kandidatima, a savjete potraži u svakom pristojnom hrvatskom domu od Slavonije, Like, Zagorja, Istre do Dalmacije. Sva mudrost je tamo.