MARKO LJUBIĆ- Milanović navukao Karamarka na tanak led – kampanju sveo na osobni teren!

0
116

Svodeći kompletnu stranačku i politiku cijele desnice na osobni teren, Karamarko je potpuno ranjiv upravo zbog percepcije koju su o njemu, na temelju njegove karijere drugoga čovjeka iz sjene, stvorili mediji. A Milanović bježi od golemih grešaka nevjerojatno razornog mandata, koje su prekrivene očekivanim fajtom dvojice glavnih protagonistaLjubic-158x90Marko Ljubić

Tomislav Karamarko je živi primjer kako je teško prijeći iz dugogodišnje sjene na svijetlo dana. Ili, kako je, ako je uopće moguće, od vječitog drugog postati – prvi.

Kada netko tko je izgradio karijeru pažljivo osluškujući i operirajući ključnim informacijama u zemlji ulazi u posrnulu stranku ili pristaje uz gubitnički tim, prilično je razumno očekivati da taj netko nije budaletina kojoj su odanost i principi na prvom mjestu osobne i političke karijere. Drugo, očekivati je da vrlo vjerojatno ima jasne ciljeve i koristi savršen trenutak preuzimanja jedne tvrtke u stečaju, na duže staze.

Linić je tu operaciju nazivao predstečajnom nagodbom, Škegro i Valentić su to nazivali pretvorbom, a Škreb, ondašnji guverner HNB-a, dokapitalizacijom banaka, koje je nakon toga bilo lako preuzeti jer je percepcija bila da su – nevjerodostojne.

Tako je i Karamarko naizgled hrabro preuzeo nevjerodostojnu stranku.

Tomislav Karamarko u hrvatskoj je javnosti čovjek iz sjene. To, što stečenim refleksom nacije, koja je desetljećima za vrijeme komunizma tu sjenu osjećala i na podnevnome suncu, ali još i više tijekom mrkle noći, što prirodnim i egzistencijalnim refleksom čovjeka koji se ravna prema okruženju vidom, sluhom i razumom, u startu svakoga snažno opredjeljuje naginjući ka negativnoj percepcijiji i dokazivanju – nevinosti, njegov je, a prije svega HDZ-ov, golemi politički uteg kod običnoga čovjeka.

Najbolje se to vidjelo odmah po preuzimanju stranke, kada je s lijevoga spektra od prorežimskih medija pokrenuta orkestrirana i vrlo minuciozno osmišljena kampanja, koja je tog čovjeka smjesta svrstala na krajnje negativnu stranu društvenoga spektra, čime se, s jedne strane opravdavao svaki i najteži promašaj i namjerna svinjarija aktualne Kukuriku koalicije, a s druge strane, unaprijed, uz sve nataložene stvarne i izmišljene grijehe HDZ-a, cijeli taj pokret i hrvatsku konzervativnu scenu držala podaleko od svake mogućnosti preuzimanja vlasti.

Najmanji bi bio problem za hrvatski narod to što eventualno takav Karamarko ili njegova stranka ne bi bili, ili trenutno, ili nikada, na vlasti. Ne bi bio problem čak ni da potpuno nestanu s političke scene, da je bilo moguće od realnoga desnog ili konzervativnog potencijala u naciji, te tinjajućega otpora, stvoriti snažnu konzervativnu političku alternativu aktualnom poretku.

S obzirom da nije bilo moguće do sada ni stvoriti, ni započeti razvijati takav alternativni pokret, neku vrstu hrvatskoga nacionalnoga preporoda, HDZ i njegov lider su ostali, kakvi su god, jedina nada naciji da će se bar minimalno osloboditi neokomunističkoga pritiska, anacionalnih politika i da će se steći barem uvjeti za pokušaj definiranja autentične nacionalne politike u Hrvatskoj.

Je li to realno i utemeljno očekivanje?

Učinci upornog Karamarkova rada na terenu

U prirodi je ljudi koji su karijeru razvijali neposredno uz političku moć da tu moć svakim danom sve više koriste za svoje potrebe, tiho i uporno, stvarajući vlastite strukture, arhive, spoznaje i činjenice, čineći ju dužnikom isključivo sebi. Pogotovo je to refleks čovjeka, koji je za razliku od Milanovića i ostalih političara iz nekadašnje zlatne komunističke mladeži, sam morao osvajati svaki pedalj horizonta, u nekoj vrsti divlje utrke za zemlju na Divljem Zapadu.

Zbog toga je Karamarko, svjestan stanja u kojemu se nalazi stranka, ali i svjestan slabosti nacije na HDZ, zbog zasluga u stvaranju suvremene hrvatske države i svjestan kampanje koja se protiv njega vodi, napravio jedino što je vješt čovjek mogao – usmjerio se na reanimaciju tog golemog mehanizma, učvršćujući svoje vodstvo i stvarajući strukturu potpuno ovisnih i odanih ljudi oko sebe.

To je bio njegov višegodišnji terenski rad, čiji su se učinci vidjeli na nekoliko prethodnih izbora. Problem je što europarlamentarni i lokalni izbori nisu usporedivi ni sadržajem, ni značajem s predstojećim parlamentarnim.

U toj križaljci tijekom nekoliko godina otpali su mnogi nastali za vrijeme Sanader-Kosor vladavine iako imaju vrlo pozitivnu percepciju javnosti, kao Plenković recimo, a ostajali su ljudi, kao Jandroković, koji su bili spremni pred očima nacije na najljigaviji način nasrnuti na dojučerašnje skrbnike, pa i političke roditelje. Prva velika pogreška Tomislava Karamarka.

To nije slučaj, niti posljedica osobnoga odnosa između ljudi, to je načelni pravac kadrovskog, a time presudnog političkog djelovanja Tomislava Karamarka.

Informacije koje stidljivo dopiru u javnost o njegovim tajnim paktovima s notornim komunističkim fosilima kao što je Drago Hedl, zatim otpadnicima Kukuriku pokreta, dobile su svoj nastavak i javnu potvrdu u provaljenom pismu, razgovoru ili čemu već, Marijana Hanžekovića sa svojim novinarima, koji nesumnjivo potvrđuju nekakav tajni pakt njegovog oligarhijskog kruga ljudi i njega osobno s Tomislavom Karamarkom.

Loša Karamarkova savezništva za podjelu plijena

Na tom putu prema izlasku na svijetlo dana, vidljivo je da nema već duže vrijeme suradnje s nacionalno potentnom udrugom „U ime obitelji“, bez obzira što ni oni nisu oslobođeni svojevrsnog sektašenja, nema snažne suradnje s desnim spektrom, koji je nositeljica hadezeovih pobjeda na dvama europalmanetranim izborima Ruža Tomašić okupila oko sebe, ali ima slaganja najrazličitijih savezništava od kojih nacija može očekivati samo raspodjelu plijena.

Čovjek koji je život proveo u sjeni, izlazeći na svjetlo dana nužno ostane zaslijepljen šarolikim svijetom, kao nekada mi pred austrijskim izlozima.

Iako kompletna javnost, čak i i kavanska, nepogrešivo zna bolne točke Kukuriku vlade, iako svatko u zemlji zna točke na kojima je moguće potpuno sahraniti svaki neokomunizam i jugofilstvo ili novi regionalizam u Hrvatskoj, Karamarko se neće usuditi zagaziti na taj teren.

Javno i političko uporište za to će naći u nametnutom javnom stavu kako su to fikcije i nepostojeći problemi, otprilike kao što je sa stanovišta zla nametnuto ismijavanje postojanja Sotone.

Ne radi se tu o njegovom osobnom izboru, takvi bi ljudi zagazili i u drek radi ostvarivanja političkih ambicija, pogotovo kada im je utakmica koju igraju prilično presudna za nastavak karijere. Radi se jednostavno o tome što nemaju snage ni moći skinuti nametnute okove, niti se na takvom, novom terenu snalaze, što je njima istoznačnica nesigurnosti i golemog rizika. A ljudi iz sjene nikada ne preuzimaju rizik.

Jednako dobar “kadrovik” kao i Milanović!

Karamarko je sukladno svojoj karijeri do preuzimanja stranke oko sebe okupio ljude koji niti smrde niti mirišu, nekarizmatične osobe koje su cijeli životni vijek provele šuljajući se hodnicima moći i čekajući svojih pet minuta. Tu se potpuno izjednačio s Milanovićem, a rezultate takve Milanovićeve kadrovske križaljke, kojoj treba dodati razorni koalicijski potencijal Vesne Pusić i duboko uvaljenu šapu podmukloga Ive Josipovića, zorno smo svjedočili zadnje četiri godine.

Nije malo pametnih ljudi s kojima tu i tamo komuniciram, koji su gledajući u nevjerici što vladajuća koalicija radi hrvatskome narodu svakog dana svoga mandata i to sustavno, na svim elementima društvenosti i državnosti, nadu nalazili u tome da će takav pritisak, takav udar na ponos i dostojanstvo nužno izroditi – odgovor. U stilu Njegoševoga „udara i iskre u kamenu“.

Očekivalo se da će Karamarko to iskoristiti, ali nije on tip i profil čovjeka koji će zapaliti iskru. Jednostavno takvi se boje vatre, otprilike kao i sunca, jer razotkriva mrak, a oni su najsigurniji u mraku.

Nije se Karamarku bilo lako otrgnuti ispod nametnutoga samara o famoznom gospodarskom programu. Smisao te političke finte, koju je vladajući poredak lako nametnuo preko kontroliranih medija, jer su egzistencijalne teškoće milijuna ljudi sve vidljivije i svakodnevnije pa je imala snažno uporište, jest u tome da se potpuno zabrani javno čačkati po temeljnim razlozima upravo takvog gospodarskog stanja. Izuzetna je politička drskost, koju će analitičari protumačiti i kao promotivnu genijalnost, svoje slabosti i neuspjehe uzeti kao prednosti u političkoj utakmici.

SDP-ove svinjarije i HDZ-ov čarobni štapić

Katastrofalni rezultati aktualne vlade – vješto skriveni u svemu, a banalno vidljivi u gospodarstvu – zapravo su im postali glavna osnovica javnoga pritiska na Karamarka. Umjesto da se od njih snažnom kampanjom traži izvješće o rezultatima rada, od HDZ-a se traže odgovori i rješenja njihovih svinjarija, pri čemu je HDZ loš ako nije ponudio čarobni štapić, a aktualna vlada po definiciji dobra jer nema potrebe mijenjati nešto, ako onaj tko dolazi nema bolje rješenje.

Smisao te finte je da se u predizborno vrijeme uđe bez analize temeljnih političkih poremećaja u kojima bi i moćna njemačka industrija, poljoprivreda, znanost, kultura ili sport brzo propali, te da se stvari svedu na cjenkanje ili banalnu trgovinu tko više mrvica može ponuditi, kao na tržnici.

Karamarko je nasjeo na to, jer sumnjam da on i njegovi najbliži suradnici te njihovi analitički timovi razumiju razornost udara na nacionalni identitet, najviše zbog straha izlaska iz nametnutih okova antifašizma, zbog nesposobnosti jasnoga gledanja na svjetlu dana i konačno, zbog trajnog, već desetljećima ubrizgavanog straha od ustašizacije Hrvatske i odricanja od famoznog antifašizma.

Jer, koje god pitanje koje izravno udara u samo srce svih nakaznih stečevina ovakvog političkoga poretka i razvijenih do savršenstva u odjeći banalizirane demokracije bilo tko postavi, smrad koji prokulja kao lava iz njega pokriva se urlanjem o fašizmu i strahom od ustašizacije.

Karamarku je golemi uteg oko vrata njegova kadrovska križaljka, pri čemu primarno ne mislim čak niti na političke protagoniste njegove koalicije ili stranke, već na pozadinu, čiji se zastrašujuće neinventivan rukopis vidi na svakom detalju kampanje. Tolike greške su rijetke kada se čak i namjerno smišljaju.

U javnosti se stvara mit o genijalnosti Milanovićevih američkih savjetnika, ponajviše zbog toga što je karakteristika provincijalnoga duha uvažavati sve strano, sve bijelosvjetsko, iako se u biti njihova rješenja svode na detalje i planove koje svaki priučeni i koliko toliko objektivni hrvatski čovjek vidi jasno kao dan i zna ih definirati. Za veličine nastale na nakaznoj političkoj strukturi u Hrvatskoj jedini su ekvivalenti Amerikanci, Britanci i Srbi. Njihova genijalnost je u nametnutoj hrvatskoj provincijalizaciji.

Savjete za glatku pobjedu može dobiti u svakom kafiću u Hrvatskoj!

Karamarko je savjete za glatku pobjedu na ovim izborima mogao dobiti u svakom kafiću u Hrvatskoj.

Dopustio je da mu potpuno gubitnička politika, kojoj su čak i najtvrdokorniji poklonici tijekom zadnjih godina počeli okretati leđa kao crknutoj mrcini pored puta, nametne predizbornu kampanju na osobnom terenu, gdje nepotvrđeni lider Zoran Milanović, oslobođen svih očekivanja, čak i oko sebe, nameće svakodnevno igraonice u kojima Karamarko baulja svodeći cijelu kampanju na osobni teren.

Vidljivo je da je inače zastrašujuće ohola i tašta Vesna Pusić disciplinirano prihvatila tu igru. Nema je na vidiku.

Koliko se god Karamarko trudio pobjeći od Milanovića, podvaliti mu Jandrokovića ili slične tipove, upravo svojom neinventivnošću i liderskim nedostacima svakim je danom sve više na tom terenu, koji Milanović privodi na – osobni dvoboj. Točno u podne.

Svodeći kompletnu stranačku politiku i politiku cijele desnice na osobni teren, Karamarko je potpuno ranjiv upravo zbog percepcije koju su o njemu na temelju njegove karijere drugoga čovjeka iz sjene, stvorili mediji. A Milanović bježi od golemih grešaka nevjerojatno razornoga mandata, koje su prekrivene očekivanim fajtom dvojice glavnih protagonista.

Svođenje predstojećeg izbora na biralištu na dvojbu tko je prihvatljiviji ili bolji, Karamarko ili Milanović, prilično je siguran pravac na kojem Karamarko potpuno amnestira zastrašujuće učinke Milanovićevog mandata, a sve potencijale, čak i fikcije, koje HDZ nosi svojom simbolikom – ostavlja kod kuće. Milanović je time političku katastrofu koju je napravio i koju će morati nastaviti ako pobijedi, jer Vesnu Pusić ne može kontrolirati kao koalicijskoga partnera, sveo na izbor s kim je ugodnije popiti kavu. S njim ili s Karamarkom? U tom odnosu snaga, koji će na biralištima potpisati oko dva milijuna i nešto sitno hrvatskih državljana, čak je moguća, iako malo vjerojatno, pobjeda Tomislava Karamarka, ali to neće biti poraz Kukuriku politike koja ostaje ozbiljno zlo u njedrima hrvatskoga naroda.

Čak ni takav rasplet događaja neće biti – povijesno presudan. Očito je već danas, da Hrvatska nije još dodirnula dno, to tek predstoji, a nikakav navodni rast o kojemu trabunjaju Grčić i slični tipovi nije plod njihove politike ili stabilnosti političkoga poretka, jer je njihova politika ubila sve što se ubiti moglo, gdje rijetki, kao i u afričkim plemenima, postanu imuni i prežive. Sve dok se ne najave radikalne promjene i ne promijeni razorni politički poredak u Hrvatskoj, Hrvatska će zaostajati, što je čak i usprkos rastu – pad. Da bi to ostvario, Karamarko mora na birališta pokrenuti milijun i pol ljudi, koji će ostati kod kuće ako im se ne kaže čarobna riječ. A nju Milanović ne može i ne želi reći.