MARKO LJUBIĆ- Nije bitno tko vodi SDP, već može li njegova politika postati hrvatska

0
235

SDP se mora odreći svojih izvorišta – antihrvatske i antifašističke platforme – i prilagoditi svoje programe razvoju suvremene hrvatske nacije – ili će nestati! Ovakav SDP će u regularnim izbornim uvjetima najviše moći ostvariti oko deset posto mandata u Saboru – bit će obična folklorna družina bez utjecaja na razvoj nacionalne politike.PXL_231215_12454028-660x413

Koliko je za Hrvatsku značajna mogućnost da Milanović izgubi unutarstranačke izbore, da na njegovo mjesto dođe Komadina, Picula ili Bernardić? Proširimo ovo pitanje s još nekim imenima deklariranih ovakvih socijaldemokrata u Hrvatskoj, pa dodajmo Ivu Josipovića ili Gvozdena Flegu te niz provikanih „stručnjaka“ profesora sa zagrebačkog, ali i ostalih sveučilišta u Hrvatskoj?

Baš ništa neće dobiti Hrvatska. Samo veće ili manje probleme.

Naglasak u pristupu svemu što se događa u i oko SDP-a treba staviti na dvije riječi. Pojmove „hrvatski“ i „ljevica“.

U potpuno nezavršenoj tranziciji hrvatskoga društva iz komunističkog jednoumlja i monopolnoga kontroliranog gospodarstva sa svim elementima ključnoga utjecaja, ovakav SDP nije ni hrvatski ni ljevica.

To što nije ljevica bio bi manji problem, jer bi to podrazumijevalo preustroj te stranke s kompletnom društvenom podstrukturom prema istinskim vrednotama i obilježjima ljevice i suvremene demokracije, pa bi se to dalo ispraviti u hodu. Ali to što ni po čemu autentičnom nije hrvatski, ne može se popraviti. To zahtijeva potpuno urušavanje takve političke platforme i ideje, takvoga programa i totalni nestanak svih protagonista te politike s političke scene.

Dakle, nebitno je potpuno ostaje li Zoran Milanović na čelu stranke, hoće li ga zamijeniti civiliziraniji Tonino Picula, mirniji Zlatko Komadina ili nesposobna medijska zakrpa Aleksandra Kolarić, ili u nekoj čudnoj koincidenciji netko od zagrebačkih profesora ljevičara.

Promjena političke, idejne i državne sise

Svi oni, sve što jesu, duguju antihrvatskoj političkoj platformi, preziru prema autentičnim nacionalnim idejama i interesima i spretnom ili sretnom preustroju s beogradske političke, idejne i državne sise na potporu i pomoć međunarodnih globalističkih inicijativa, središta moći, utjecaja i u konačnici vrednota kojima je jedini cilj uništenje autentičnih identiteta malih naroda i nametanje globalnoga koncepta posve nemislećeg čovjeka zombija.

Kako, dakle, promijeniti tu temeljnu paradigmu SDP-a?

Proces promjene SDP-a može ići na dva načina. Prvi je unutarstranačko političko i organizacijsko preslagivanje, drugi je utjecaj izvana. SDP se osigurao uz pomoć istomišljenika i zastupnika iste političke, potpuno anacionalne, paradigme u HDZ-u, od utjecaja izvana. Taj utjecaj je jedino moguć ili kao instrument potpunoga uništenja temeljne ideje partije, ili kao način legitimacije temeljne političke platforme jedino na poštenim svehrvatskim izborima.

A za to je nužna politička promjena HDZ-a, koja je moguća s obzirom na političko izvorište te stranke.

Svatko u i oko SDP-a zna da nikada ta stranka ne smije prihvatiti uvjete za istinsko vrednovanje svoje političke platforme pred ukupnim hrvatskim narodom.

Zbog toga je to zakonski spriječeno, usprkos europskim konvencijama, stavovima međunarodnih organizacija za afirmaciju ljudskih prava, pa i sudova, ustavnim i zakonskim rješenjima u Hrvatskoj.

Posve je nebitno u ovoj analizi je li SDP postigao takvu zakonsku pretpostavku ucjenom HDZ-a uoči pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, ili ne. To je zapravo pogrešan pravac, jer nije ključ sužene legitimnosti hrvatskoga naroda u broju mandata „dijaspore“. Ključ je u postojanju liste za „dijasporu“ i samoga pojma „dijaspora“ unutar državno-pravnoga i političkog okvira. Bitna je činjenica da mi imamo takva zakonska rješenja, a još bitnija da još nikome u Hrvatskoj nije taj problem postao ključna politička i programska obveza.

Imperativ svakoga napretka Hrvatske

Dakle, izvanjski utjecaj na SDP, njegovu organizacijsku, političku i programsku platformu za sada nije realan, iako će biti imperativ zbog niza političkih nužnosti, pa i zbog HDZ-a i njegove političke transformacije.

To je imperativ svakoga napretka Hrvatske.

Ali, ostavimo to po strani.

Unutarnji preustroj SDP-a u hrvatsku i socijaldemokratsku stranku suvremene ljevice nije moguć. Razlog je politička platforma koju je još ustanovio Račan prigodom osnivanja samostalne Republike Hrvatske, svojim prijedlogom Ustavne odluke o samostalnosti Republike Hrvatske. Taj prijedlog je bio u izravnoj suprotnosti ne samo Tuđmanovoj suverenističkoj platformi, već i autentičnim interesima hrvatskoga naroda, što je daleko teži problem.

Ta platforma je zakoniti i prirodni nastavak politike Komunističke partije Hrvatske, a primjedbe da je najveći broj visokih komunističkih kadrova pristupio nacionalnom pokretu i Tuđmanu prigodom utemeljenja države i obrane Republike Hrvatske od srpske agresije su besmislene.

Odnosno, upiru u krivo.

Činjenica je da je današnji SDP sa svim njegovim potencijalima, pri čemu je najvažnije naglasiti izuzetno neprirodan utjecaj na medije, najvažnije gospodarske i financijske točke zemlje, na najvažnije državne institucije počevši od pravosuđa do diplomacije, zatim na obrazovanje i znanost, upravo ispod skuta HDZ-a ostvario te ključne pretpostavke i tu ključnu nadmoć.

Je li za to odgovoran HDZ?

Da, odgovoran je za to, ali čak i kad bi danas imao prigodu to mijenjati sumnjam da bi imao mogućnost nešto bitno promijeniti u ondašnjim okolnostima. Jednostavno, tada je Tuđman morao prihvatiti, pozvati i prigrliti tisuće najvažnijih ljudi iz bivšega režima i na temelju njihovih operativnih znanja uz sav rizik suočavanja s njihovom političkom paradigmom stvoriti državu.

Račanova infrastruktura i stvaranje države

S jedne strane, državu su stvarali bezimeni mladići i stotine tisuća ljudi na bojišnicama, ali oni nisu ni mogli ni znali upravljati državnim institucijama, niti su mogli preko noći postati nositeljima najvažnijih državnih institucija. Primjera radi, uzmimo diplomaciju.

SDP, Račan prije svih, igrao je na duže razdoblje, jer je bio prinuđen zbivanjima.

Njemu je bilo bitno preživjeti totalni debakl u biti izdajničke politike, opstati, čak i uz pomoć Tuđmana, kao privid alternative ili demokracije u zemlji u ratu, dobiti na vremenu, a istodobno stvarati strukturu koja će mu jednoga dana vratiti političku moć. To je bila unutarnja struktura u svim državnim institucijama.

Istodobno, uz žestoku pomoć neprijateljski nastrojene međunarodne zajednice, razvijali su medije, svoje autentične govornice kao Feral, te infrastrukturu navodnoga civilnoga društva, koju je za vrijeme rata bilo nemoguće ozbiljnije kontrolirati, posebno s nacionalno – sigurnosnog stajališta.

Račan je samo morao tiho preživjeti ratne godine.

Pri tome su mu kao kec na desetku nalijegali nacionalno legitimirani protivnici i suparnici Franje Tuđmana, pa je jednom za svoje ciljeve koristio pokojnog Vladu Gotovca, jednom povratnika antikomunista profesora Ivu Banca, jednom Ivana Zvonimira Čička – i to na način da su svi oni djelovali bez jasnoga umreženoga sustava i bez jasne ideje da rade za jednu jedinstvenu i zajedničku platformu, koju su svi nazivali ovako ili onako, ali osnovna činjenica i kvalifikacija te platforme je bila ne antituđmanovska kako su je oni krstili – već antihrvatska.

To je golemi nacionalni i povijesni krimen tih antituđmanovaca – i ostat će zauvijek.

I, tako je Račana spasio cijeli val ljudi koje je upravo njegov režim obilježio, progonio, da bi to sve poentirao famoznim savezom s Budišom.

Tako se, i tada, Račan vratio u igru.

Vratili se na izvor – opet štancaju “ustaše” i “fašiste”

I tada je SDP potpuno prekinuo sve poveznice s pojmovima „hrvatski“ i „ljevica“, ako je ikada i imao šanse to postati.

Postali su antifašisti.

Ta platforma je nužno pretpostavljala preko goleme nadmoći u svim relevantnim društvenim institucijama, prije svega u medijima, nevladinim organizacijama i u sustavu visokoga obrazovanja, pogotovo na fakultetima društvenih i humanističkih znanosti, uz pomoć snažnoga utjecaja na diplomaciju i pravosuđe, stalni pritisak do eliminacije svega autentično nacionalnog.

Počeli su kao na tekućoj vrpci štancati ustaše i fašiste.

To je prostor na kome se trajno proizvode fašisti i ustaše u Hrvatskoj, na kome se trajno sužava prostor za dijalog, sprječava se demistifikacija službenih komunističkih istina, djelovanje civilnih udruga i društvenih struktura, gdje se sve umjesto afirmacije i razvoja autentičnoga nacionalnoga identiteta ubija i pokušava stvoriti posve anacionalna globalistička paradigma bez mirisa i okusa.

To je nadalje temelj potpunog razdržavljenja Republike Hrvatske kao nacionalne države hrvatskoga naroda. A to je i jedina i ključna pretpostavka s koje je moguće Račanovu platformu iz lipnja 1991. godine realizirati u cijelosti.

Upravo na toj političkoj točki treba gledati silne sporazume samo naizgled nevezane jednom zajedničkom političkom platformom, koje je u ime Republike Hrvatske i niza javnih institucija, od Televizije do Sveučilišta, Hrvatska zadnjih godina potpisala sa Srbijom.

Umjesto zacrtanoga i deklariranoga nacionalnoga pravca prema Beču i Srednjoj Europi, Hrvatska je sjela u vozilo prema Beogradu.

Utoliko više i snažnije ukoliko se više zaklinjalo u Europu.

Isključivo u tome kontekstu treba gledati razvoj događanja u i oko SDP-a, pa je više nego vidljivo da nikakva promjena na vrhu neće promijeniti doslovce ništa.

Antifašizam – integrirani zombi lošeg naslijeđa

Jednostavno, njihovo ključno biračko tijelo su nasljednici, što izravni, što generacijski, komunističke i posve anacionalne oligarhije, zatim velikosrpskoga miljea kojemu je životni interes stalna anacionalizacija Hrvatske uz snažnu unutarhrvatsku potporu kriminalizaciji hrvatske povijesti, identiteta i svega što bi realno moralo biti temeljac razvoja Hrvatske kao moderne europske nacije.

Zbog toga je pozicija antifašizma – koja je integrirani zombi najlošijega komunističkoga i projugoslavenskoga naslijeđa te velikosrpsko uporište u Hrvatskoj – tako snažno prigrljena od svih navodno lijevih struktura u Hrvatskoj.

S njom se jako teško sukobljavati, jer tko bi normalan bio za fašizam? A s druge strane, stalnim pritiskom na autentičnu Hrvatsku sužava se politički prostor, kriminalizira istinske elemente dijaloga i demokracije te u konačnici izborno tijelo ustavnim i zakonskim formama svodi u granice u kojima takva politička platforma ima izgleda.

Razlika između današnjega HDZ-a i SDP-a je presudna u izvorištima.

Da HDZ vodi čak Ivo Josipović, da ne znam što radi na čelu te stranke, izvorište suverenističke Tuđmanove politike bi ga nagnalo barem deklarativno promovirati dio tih političkih vrednota. Jer drukčije u konačnici ne može dobiti potporu hrvatskoga naroda.

Isti se princip odnosi i na SDP.

Dakle, posve je nebitno tko vodi tu stranku.

SDP nikada u svojim izvorištima nije imao ništa suverenističko niti nacionalno, i nikada ovakav neće imati. Jer će ostati bez izbornoga uporišta od nekoliko stotina tisuća glasova, koji će podržavati isključivo anacionalnu ili antihrvatsku političku vlast i jedino mogu prihvatiti takvu državu Hrvatsku.

Nikakva prohrvatska ili autentična hrvatska nacionalna politika nikada neće dobiti glasove oko petsto tisuća ljudi u Hrvatskoj. To je politička činjenica i obična izborna matematika.

Dakle, unutarstranački izbori – tko god pobijedio u utrci za predsjednika SDP-a – doslovce ništa neće promijeniti, jer nije problem ova ili ona osoba, problem je politički temelj.

Izvanjski utjecaj je jedino rješenje.

Ako se HDZ uspije osloboditi naslijeđa skrivenoga neokomunizma i projugoslavenstva, poltronstva i provincijalnoga odnosa prema međunarodnim silnicama, ako se dakle uspije vratiti Tuđmanu, a to je prije svega njegova suverenistička politička ideja, onda će uspjeti promijeniti prije svega Izborni zakon i ustavna rješenja koja moraju vratiti u državni poredak milijune Hrvata.

Tek tada će SDP ili potpuno nestati ili se odreći svojih izvorišta, svoje antihrvatske i antifašističke platforme, prilagoditi svoje programe razvoju suvremene hrvatske nacije i državnosti. To je veliki rizik zbog javne percepcije hrvatskoga naroda, ali jedino trajno rješenje i jedini uvjet za ostvarivanje pojmova „hrvatski“ i „ljevica“.

Ovakav SDP će u regularnim izbornim uvjetima najviše moći ostvariti oko deset posto mandata u Saboru i biti obična folklorna družina bez ikakvoga utjecaja na razvoj nacionalne politike.

A to je prvorazredna nužnost za budućnost hrvatskoga naroda i njegove nacionalne države.