MARKO LJUBIĆ “Potomak je roda Hrvatskoga, vjera mu je puka Kršćanskoga”

0
88

Postrojavati pobjedničku hrvatsku vojsku, a uništavati plodove Oluje je – NEZAHVALNOST!

Autor: Marko Ljubić/7 Dnevno/  bpz.ba

Je li bilo što učinila aktualna, ali i prethodne vlade, na međunarodnoj diskreditaciji velikosrpskih krivotvorina, laži i mitova koji su bili i ostali duhovna podloga velikosrpske agresije? Nije. Hrvatske vlade potiču i izdašno financiraju velikosrpske lažove i lupeže u samoj Hrvatskoj.

04.08.2015., Zagreb - Povodom obiljezavanja Dana domovinske zahvalnosti, Dana hrvatskih branitelja i 20. obljetnice vojno-redarstvene operacije Oluja odrzan je svecani mimohod kroz Ulicu grada Vukovara, od Avenije Marina Drzica do Savske ulice. Na mimohodu su sudjelovali pripadnici Oruzanih snaga RH-a, MUP-a, operativnih snaga civilnih struktura, branitelji i povijesne postrojbe, mehanizirana sastavnica s borbenim i neborbenim vozilima, a zrakom su proletjeli zrakoplovi Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i protuzracne obrane. Zoran Milanovic, Ante Kotromanovic. Photo: Josip Kopi/MORH/PIXSELL
04.08.2015., Zagreb – Povodom obiljezavanja Dana domovinske zahvalnosti, Dana hrvatskih branitelja i 20. obljetnice vojno-redarstvene operacije Oluja odrzan je svecani mimohod kroz Ulicu grada Vukovara, od Avenije Marina Drzica do Savske ulice. Na mimohodu su sudjelovali pripadnici Oruzanih snaga RH-a, MUP-a, operativnih snaga civilnih struktura, branitelji i povijesne postrojbe, mehanizirana sastavnica s borbenim i neborbenim vozilima, a zrakom su proletjeli zrakoplovi Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i protuzracne obrane. Zoran Milanovic, Ante Kotromanovic. Photo: Josip Kopi/MORH/PIXSELL

Dvadeseta godišnjica Oluje i presudne pobjede hrvatske vojske u povijesti, najbolje bi se proslavila doslovno primjenjujući poruku kardinala Franje Kuharića: “Razgovarajte s velikima s polazišta principa, nikada na koljenima. Principi su oružje. I zato kad Hrvatska čistih ruku i čiste savjesti nastupi pred svijetom, ona je jaka i pred jakima.” ( Izjava u Uredu Predsjednika Republike Hrvatske, 29. rujna 1997.). Jesu li ovu poruku imali na umu državni uglednici na svečanoj pozornici ispod koje je prolazio mimohod oružanih snaga pobjedničke Hrvatske vojske?

Dvadeset godina nakon oslobođenja Hrvatske i sloma srpske vojne sile, više je nego jasno da većina tzv. urbanih hrvatskih Srba, umjetnika, intelektualaca i političara, svojim izjavama, šutnjom i društvenim ponašanjem – a imaju uvjerljivo povlašten pristup javnosti u odnosu na svoju društvenu brojnost i mjerljive kompetencije – stoje na velikosrpskim stavovima, da su im ciljevi potpuno isti kao i onih Srba koji su predvodili Republiku Srpsku Krajinu, ili oružjem postavljali zapadne srpske granice na hrvatskom nacionalnom teritoriju. Samo, njihov okvir čine navodni antifašizam, regionalizam, građanski rat i nasrtaji na hrvatske nacionalne svetinje. Drugim riječima, poznati hrvatski Srbi drže Hrvatsku crnom društvenom i povijesnom mrljom, odgovornom za stradanje svih žrtava rata, ukratko – ustaškom državom. Jedini poznati časni izuzetak je – Olga Carević.

Svatko tko ima ikakva iskustva o događajima prije srpske agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, tko ima ikakva znanja o sukobima između država, ograničenoga ili širega karaktera, zna da ratovi počinju upravo na matrici koju danas, kao i prije dvadeset i pet godina, kao i kroz cijelo XX. stoljeće, uporno i sustavno provode Srbija i sve srpske institucije – zna da se povijest ponavlja neopreznima i slabima i da ovo što danas radi Srbija, što rade hrvatski Srbi, a SPC pogotovo, priprema je terena za neke nove krvave ratove.

Prijeti li Hrvatskoj novi krvavi rat s agresivnom Srbijom?

Srbija, zbog svoga položaja u ovome dijelu Europe, zbog trajnih međunarodnih silnica i sudara različitih interesa, zbog vječite izmjene i preraspodjele međunarodne moći i strateških interesa i savezništava – ne može biti ni benigna ni beznačajna. A takva Srbija je najveća moguća opasnost za hrvatski narod. Pri čemu je nerazborito polaziti od činjenice da Srbija, usprkos svim svojim epovima o junaštvu, nikada nije porazila hrvatske oružane snage nigdje, a u svakome je sukobu svaka njihova postrojba i vojska potpuno potučena. Istinski državnici ne sanjaju o vojnim pobjedama, jer ni jedne pobjede u ratu ne može biti ako ju netko s licem i imenom nije skupo platio. Razumni državnici nastoje izbjeći ratove, time i vojne pobjede, pokušavaju ostvariti svoja prava i sačuvati slobodu svoga naroda političkim sredstvima, a danas isključivo na prihvatljivim međunarodnim principima. Na čemu treba počivati hrvatska nadmoć nad agresivnom i bolesnom Srbijom?

Na principima kardinala Kuharića koje sam citirao, a koje ovih dana promiču svojom Deklaracijom za slobodu znanstvenoga istraživanja, akademik Josip Pečarić i profesor Matko Marušić sa stotinama kolega.

Neupitne prednosti Hrvatske nad Srbijom

Međunarodni sud pravde (ICJ) je najviši međunarodni pravni autoritet. U obrazloženju svoje presude u predmetu Hrvatska protiv Srbije, neopozivo je potvrdio srpsku namjeru stvaranja velike Srbije, etničko čišćenje okupiranih i silom zauzetih teritorija, neizmjerne patnje i progone stotina tisuća ljudi, potvrdio je elemente genocidnih djela na više mjesta u Hrvatskoj, a ustvrdio je i nadležnost, te djelovanje institucija i vlasti tadašnje SRJ koja se deklarativno proglasila nasljednicom SFRJ, a koju je naslijedila formalno i pravno – današnja Srbija.

Međunarodni poredak počiva na nekoliko elementarnih činjenica. Jedna od njih jeste i – poštovanje međunarodnoga prava. Srbija to ne poštuje. Zašto današnja hrvatska država to ne poštuje?

Hrvatska diplomacija je morala odmah nakon izrečene presude ICJ-a vrlo sustavno i detaljno o njenim nalazima obavjestiti svoje saveznike i najvažnije države i međunarodne institucije, postavivši to kao polazište ispod kojega ne može pristati razgovarati sa Srbijom i najvažnije, da je to minimum hrvatskih nacionalnih interesa u formiranju međunarodnoga poretka na jugoistoku Europe. Hrvatska je presudu ICJ-a i više dokumentiranih nalaza iz presuda Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (ICTY) morala koristiti kao platformu za konačan završetak rata iz devedesetih godina i dovođenje Srbije za stol suvremenoga svijeta radi uništenja velikosrpske politike.

To Republika Hrvatska, bolje rečeno vlast koja je upravo organizirala proslavu Dana pobjede – nije učinila! Dok Srbija otvoreno laže, koristeći krivokletnike i armiju odavno raspoređenih lažova i krivotvoritelja u Hrvatskoj i na lažima gradi svoj međunarodni utjecaj, Hrvatska šuti o – istini. Je li bilo što učinila aktualna, ali i prethodne vlade, na međunarodnoj diskreditaciji velikosrpskih krivotvorina, laži i mitova koji su bili i ostali duhovna podloga velikosrpske agresije? Nije. Hrvatske vlade potiču i izdašno financiraju velikosrpske lažove i lupeže u samoj Hrvatskoj.

Kada bi hrvatski državni vrh svojim europskim i svjetskim saveznicima, a pred očima svoga naroda, dakle i hrvatskih Srba, pokrenuo političku inicijativu da se za neriješene prijepore iz Drugog svjetskoga rata i ukupnog XX. stoljeća, formiraju međunarodni znanstveni timovi neupitnih stručnjaka s dostupnim svim relevantnim dokumentima kojima raspolažu Hrvatska, Srbija i svi sudionici i svjedoci tih događaja, bio bi to jedini i posve sigurni pravac rješavanja nesuglasica oko prošlosti odnosa dva naroda. To je jedini univerzalni način utvrđivanja istine danas u civiliziranom svijetu i jasna razdjelnica svakome. Na toj razdjelnici je jasno tko je lupež i krivotvoritelj, tko se zalaže za mrak, a tko želi istinom rasvijetliti sve nepoznanice! A istina je temeljni princip na koji upozorava kao na najjače oružje u svojoj poruci kardinal Kuharić.

Zašto Republika Hrvatska do danas nije ni pokušala to uraditi?

Jasno je zašto nije Srbija, zar ne?

Zašto hrvatski državni vrh misli da je na viđen način slaviti 20 godina Oluje iskaz stvarnog domoljublja, a istodobno ni jednu stečevinu slobode koju je upravo tadašnji državni vrh i hrvatski narod Olujom postigao, ne koristi ili ih posve zanemaruje. Pa i namjerno uništava! Zašto, dakle, Pusić i Milanović stoje ispred hrvatske vojske, a istodobno njene stečevine bacaju pred svinje?

Znaju li naši saveznici u svijetu, a pogotovo za stolovima NATO-a i EU-a uopće koje katastrofalne štete je hrvatski narod i današnja Republika Hrvatska pretrpjela zbog agresije Republike Srbije? Zašto današnja Republika Hrvatska bez ikakve reakcije trpi ponižavajuće nasrtaje SPC-a u svakoj prigodi?

SPC – duhovni temelj velikosrpske agresije

U pismu lordu Carringtonu, patrijarh Pavle kaže: “Srbi ne mogu da žive sa Hrvatima ni u kakvoj državi. Ni u kakvoj Hrvatskoj…. više ne mogu da žive zajedno i delovi Hrvatske moraju da budu pripojeni matici srpskoga naroda, Republici Srbiji… Svoju braću iste vere i krvi srpska država i srpski narod moraju da štite svim legitimnim sredstvima, uključujući i oružanu samoodbranu!”

Gornjokarlovački episkop SPC-a Nikanor kliče: “Tamo gdje se prospe srpska krv i gdje padnu srpske kosti, to mora biti srpska zemlja!” Nikanor kao i vrh SPC-a bio je protiv svakog ponuđenoga mirovnog sporazuma u to vrijeme. Za episkopa Nikanora – “Hrvati i Srbi su vekovni neprijatelji” – kad je potpisano prvo primirje u Hrvatskoj, a Srbi još nisu imali kontrolu na zacrtanim zapadnim granicama Srbije, episkopi SPC-a su u “Pravoslavlju” objavili da ni jedna vlada u ime srpskoga naroda nema pravo da potpisuje nikakvo primirje bez blagoslova SPC-a.

Je li se nešto promijenilo nakon rata, je li se nešto promijenilo nakon smrti patrijarha Pavla i dolaska patrijarha Irineja?

Nije se promijenilo i neće se promijeniti samo od sebe. Promijeniti to mora hrvatska država! Jer država, prije svega, tako slavi pobjedu svoje vojske i oslobodilačku akciju Oluju, tako se izražava istinska zahvalnost na Dan zahvalnosti. Iz dva razloga:

Prvo, na državnom teritoriju može se garantirati sloboda, mir i poštovanje ljudima samo ako je bespogovorni standard na tom području – poštovanje date državnosti! To je univerzalni princip na kojem počiva svjetski poredak i primjenjuje se čak i u situacijama kada je riječ o izrazito nedemokratskim režimima. Može li netko u Hrvatskoj zabilježiti jednu jedinu hrvatsku zastavu na kući jednog jedinoga hrvatskog Srbina, osim, naravno, ljudi koje je srpska zajednica izopćila jer su oružjem i životima branili Hrvatsku?

Drugo, ako država ne štiti dostojanstvo, slobodu, pravdu i pravo te poštovanje državnosti, obično to preuzimaju u ruke pojedinci i grupe, a to je početak kaosa i trajne nestabilnosti. To je univerzalni samoobrambeni ljudski refleks u slabim i nefunkcionalnim državama. Trebaju li, dakle, danas suvremenoj Hrvatskoj neki novi “divlji ustaše” za rješavanje problema otvorenog divljanja velikosrpskih satelita diljem zemlje? Nije li svrha Frljića i takvih – stvoriti “ustaše” i time pokušati ubiti Hrvate?

Svijet razumije principe. I samo na njima, kako je naglasio kardinal Kuharić, mali narodi mogu biti ravnopravni.

Srbiji treba odsjeći velikosrpsku šapu u Hrvatskoj

Ako će Hrvatska s ovako agresivnom Srbijom, koja je definitivno izrazito bolesno i opasno zarazno tkivo na tijelu Europe danas, nastaviti politiku današnje Vlade, ako se nad ovakvu Srbiju neće moći staviti nepropusna međunarodna sanitarna karantena, onda Hrvatska ne baštini istinski rezultate Oluje. Onda laže svoj narod. Laže i Europu i svijet, pa time i priča o Europi, uljudbi i civilizaciji postaje svinjarija, jer pomaže notornom zlu i zločincu ostati nekažnjenim i ohrabruje ga na nove zločine i eskalacije u bliskoj budućnosti.

Hrvatskoj je teže postići međunarodnu suglasnost , nego riješiti probleme u samoj Hrvatskoj, upravo zbog silnica kojima treba ovakva nakazna Srbija, koja može poslužiti u svakome trenutku za izazivanje incidenata i eskalacija na ovim europskim prostorima.

Da bi Republika Hrvatska uistinu bila pravedna i poštena domovina svojim hrvatskim Srbima, onda prema njihovim aktualnim liderima i današnjim zagovornicima mora radikalno promijeniti državnu politiku. Treba ih postaviti na mjesto koje zaslužuju. A to nije mjesto mentora hrvatskome narodu, već mjesto aboliranoga zločinca, koji mora biti zahvalan na milosti svome nekadašnjem neprijatelju, suočen s grozotama manipulacije kojom ga je Beograd iskoristio u ostvarivanju svojih prljavih nakana. To je Republika Hrvatska dužna, kao civilizirana država, svojim građanima srpskoga etničkog podrijetla. Hrvatska ima i instrumente i mogućnosti, poštujući sve međunarodne civilizacijske stečevine, najviše standarde i principe koje nitko razuman ne može ignorirati ni osporiti, snažno utjecati na današnje hrvatske Srbe kako bi se prije svega oni obračunali s velikosrpskom politikom.

A upravo je njihova ključna zadaća pred hrvatskim narodom, biti predvodnici obrane Republike Hrvatske od današnje političke agresije Republike Srbije. To je hrvatskim Srbima povijesna prilika, samo dvadeset i pet godina nakon što su prvu priliku golemom većinom – uprskali. Danas ponovo sudjeluju u velikosrpskoj političkoj agresiji, bez, kako smo već naveli, javnog izuzetka. S tom razlikom što su neuspjeh prve prilike Srbi uspjeli svaliti na krajiške “rmpalije”, a danas je na “uglednim” intelektualcima i urbanim Srbima evidentno odluka o ostanku na velikosrpskim i neprijateljskim pozicijama prema hrvatskome narodu, ili prihvaćanje Hrvatske kao svoje istinske domovine.

Ako dobiju novu prigodu, a uprskaju i ovu, neće biti – ili njih ili hrvatskoga naroda.