MARKO LJUBIĆ – Prva reforma u Hrvatskoj mora biti likvidacija ovakvog HRT-a

0
99
Autor: Marko Ljubić / PXL_090514_7704257-660x413

Toliko nekompetencije, toliko neznanja elementarnih stvari, toliko banalnoga agitpropa, toliko posve zapuštenih novinara, urednika, pogotovo onih najutjecajnijih, toliko političke isključivosti, programske selektivnosti i izravnoga izrugivanja svim standardima novinarskoga profesionalizma nemoguće je pronaći bilo gdje u civiliziranim zemljama.

Svjedoci smo tijekom zadnjih nekoliko godina a pogotovo nakon što je Josipović preko SDP-a uspio dovesti Gorana Radmana na HTV, da je javna televizija potpuno izgubila sva obilježja suvremene javne televizije, da je na njenim programima nasilno zavladao klijentelizam, rigidna ideološka selektivnost i poltronstvo, nezabilježeno u suvremenoj Europi, pa čak niti u zadnjim godinama komunističkih režima.

Ovakva HTV je bila, ostala i bit će apsolutno najveća prepreka redefiniranju političkog, državnog i općega društvenoga poretka u Hrvatskoj, a pogotovo svakome pokušaju iskoraka u pravcu usporedivih profesionalnih kompetencija, konkurentnosti i stvaranju optimalne razvojne klime svih nacionalnih potencijala.

Za to ima tisuće vrištećih argumenata, a onaj tko danas, na početku XXI. stoljeća nije svjestan koliko je upravo ta komponenta nužna za svaku ozbiljniju promjenu i uspjeh politike u Hrvatskoj, nije se trebao ni upuštati u rješavanje složenih društvenih problema.

Što ne valja na HTV?

Umjesto odgovora, bolje bi pitanje bilo – što valja?

Uistinu je teško pronaći, pogotovo u informativno – političkom programu bilo koje uporište istinskog autentičnog objektivnog i profesionalnog novinarstva. Kompletan informativno-politički program je potpuno prigušen kadrovima, ideologijom i uređivačkom politikom koja Hrvatsku drži potpuno okovanu u komunističko-velikosrpskoj paradigmi.

Toliko nekompetencije, toliko neznanja elementarnih stvari, toliko banalnoga agitpropa, toliko posve zapuštenih novinara, urednika, pogotovo onih najutjecajnijih, toliko političke isključivosti, programske selektivnosti i izravnoga izrugivanja svim standardima novinarskoga profesionalizma nemoguće je pronaći bilo gdje u civiliziranim zemljama.

Navest ću nekoliko primjera.

Urednici centralnog Dnevnika HTV višestruko brkaju pojmove „država“ i „zemlja“, „država“ i „društvo“, pri čemu na to sramotno neznanje, kaleme vrlo opasne i krajnje destruktivne agitpropovske poruke dubokog ideološkog predznaka.

Tako će vrli urednici uredno izjaviti da je Sirija razrušena država, da je hrvatsko društvo sekularno društvo po Ustavu, da se Crkva ne bi trebala „miješati u politička pitanja“, da većina ne smije odlučivati o manjini. Njihov novinar će iz Budimpešte javno izreći da je Orban dokinuo ustav, što izravno znači da je proveo državni udar, Munižaba će izjavu predsjednika Vlade u Saboru sasjeći tako da u Dnevniku ostane njegova čestitka za Novu godinu bez čestitke za Božić, a s domjenka Pupovčevoga SNV izvještavat će kao sa SPC-ove proslave pravoslavnog Božića, poistovjećujući tako političke i religijske institucije.

Smisao demokracije i postojanja nacionalnih država je da većina odlučuje, smisao sekularnosti se odnosi na državu, a ne na društvo. Govoriti urednicima HTV-a da nema sekularnoga društva, da sekularno društvo jednostavno nije moguće bez državnih zabrana i progona, je, koliko besmisleno, toliko i zastrašujuće pod pretpostavkom da se radi u pravilu o obrazovanim ljudima.

Povijest ljudskog društva je povijest religije. Nikada, pa ni u vremenima kada je religija i sloboda vjeroispovijesti bila ili potpuno zabranjena ili javno inkriminirana, kao u komunizmu, društvo nije bilo sekularno.

A država da. Samo što urednici informativno-političkog programa ili ne znaju razliku između sadržaja pojmova država i društvo, ili namjerno provode klasični agitpropovski koncept preoblikovanja javnoga mnijenja u društvenu masu bez identiteta.

Sve su to duboko netočne i vrlo zlonamjerne poruke, protkane ili utemeljene na nepoznavanju elementarnih činjenica i dostignuća univerzalnih znanja i znanosti.

Tko samo povremeno zaviri na Treći program HTV-a suočit će se s predavanjima Tvrtka Jakovine o Nesvrstanima, suočit će se s mizernim sastavom Petoga dana koji je vodila posve nekompetentna lezbijka Mima Simić, susrest će profesionalnu kreaturu Jelenu Jindru i desetine tipova koji nisu dostojni ni statusa na štandu za prodaju krumpira na zabačenoj tržnici.

Posve je normalna praksa da urednici i voditelji Dnevnika na HTV-u komentiraju vijesti, čak i one koje sami nisu radili, iako je to težak propust po svim standardima profesionalizma.

Tako će Stipe Alfier deset puta ponoviti da je završena postizborna „sapunica“, svaki put kad je izgledalo da je postizborni savez između Domoljubne koalicije i Mosta bliži ostvarenju, a kad je izgledalo da je Hrvatska raste i Most bliži savezu, tada su to bili pregovori, a ne sapunica.

Da ne spominjemo javnu demonstraciju prisnosti Maje Sever, Tatjane Munižaba i sličnih s ministrima, zastupnicima i sudionicima političkih procesa iz Milanovićeve koalicije.

Riječ „sapunica“ u izvještaju o postizbornim pregovorima je komentar, jer izražava osobno stajalište voditelja, odnosno urednika Dnevnika. Kao što je osobno stajalište i komentar, ne ulazeći u to što je esencijalno totalni idiotizam, legendarni komentar upravo Stipe Alfiera, da je Lodnon samo dva sata leta od Zagreba a svjetlosnim godinama – daleko!? U udžbenicima novinarske profesije izričito stoji da novinar ne smije miješati forme izričaja, pa ako je nešto komentar, onda se to mora tako zvati. Ako je izvještaj, onda je izvještaj, pri čemu je strogo zabranjeno u njega unositi osobna stajališta i poruke. To je abeceda televizijskog novinarstva.

Zbog takvih propusta u svim relevantnim televizijskim kućama slijedi trenutni – otkaz.

Tako će novinar HTV-a na Pupovčevu izjavu o „bezumlju“ koje je izazvalo tragediju u Vukovaru propustiti pitati ga da točnije navede na koje to bezumlje misli i ima li to bezumlje o kojemu on govori ime i prezime, svoje nositelje i svoje ishodište.

HTV će posve neutralno prenijeti izrazito neprijateljsku božićnu poslanicu patrijarha SPC-a u kojoj se izravno osporava hrvatska državna suverenost. Ostaviti bez pitanja tu svinjariju, bez zaoštravanja toga nevjerojatnoga incidenta i javne polemike o njemu, ne zahtijevati reakciju državnih dužnosnika o tome, nije neutralnost. To je izdaja profesionalizma ali i nacionalnih interesa, koje svi, doslovno svi novinari i javni djelatnici u svakoj zemlji – moraju štititi.

Ne može državna suverenost biti predmet interpretacija navodne slobode govora, pogotovo ne u državnim i javnim ustanovama.

A s druge strane svaku javnu primjedbu, poruku, svaki osobni stav bilo kojega katoličkog biskupa u Hrvatskoj, dočekat će na nož poručujući, potpuno neutemeljeno, pogrješno i zlonamjerno da se Crkva ne smije miješati u politiku. I smije i mora, i po demokratskim i po humanističkim i po teološkim standardima.

Crkva se u laičkoj državi ne miješa u ostvarivanje državne politike niti sudjeluje u državnim tijelima i infrastrukturi, ali na sve što država radi ima i pravo i dužnost javno utjecati u fazi dijaloga i preuzimanja odgovornosti na kreiranje poželjne društvene i političke klime.

Radmanov HTV će dati uvodnih deset minuta Dnevnika slikom i tonom srbijanskom premijeru Vučiću zbog nekakve akcije ili događaja u Srbiji, iz strateški životno bitne BiH će izvijestiti tek o teškim incidentima međunarodnoga značaja, dok je prema Mađarskoj, Sloveniji, Austriji ili Italiji sačinjen golemi informacijski zid bez usporedbe.

Nadalje, izraz nevjerojatne cenzure, selektivnosti i zlonamjernoga informiranja javnosti je i višegodišnje stalno pozivanje kao dodatnih edukatora, analitičara i svojevrsnih javnih savjetnika nekolicine sveučilišnih nastavnika kao što su Puhovski, Rimac, Šiber, Lalić i slični, koji nemaju nikakve međunarodne reference i doslovno ne postoje u međunarodnim registrima uspješnih znanstvenika. Njihova mišljenja i stavovi su izraz najdublje nekompetencije, ideološke usmjerenosti i intelektualnog nepoštenja.

Ispada prema ponašanju HTV da u Hrvatskoj nema drugih znanstvenika do Rimca, Lalića, Puhovskog ili Šibera, te nekolicine posuđenih komentatora ili novinara iz posve opskurnih i rigidnih ljevičarskih i velikosrpskih tiskovina, kao što su Rašeta i slični.

Osnovni elementi kadrovske politike su rigidno ideološko antihrvatstvo, neokomunističko navodno lejvičarstvo, prosrpski regionalizam s nevjerojatnom servilnošću prema Srbiji i Beogradu, a po nekim vidljivim elementima i nacionalna i vjerska isključivost.

Naime, kako objasniti da sučeljavanje predsjedničkih kandidata na HTV-u, vodi tim od pet novinara, među kojima su četvero etnički Srbi?

Već sam u svojim kolumnama postavljao pitanje – je li to polazište da su etnički Srbi sposobniji i inteligentniji od etničkih Hrvata?

To nije slučajno.

Kao što nije slučajno u okviru potpuno nelegalne, nelegitimne i nezakonite vanjske politike koju je vodila Milanovićeva vlada, potpisivati na desetine prvorazredno važnih sporazuma o suradnji sa Srbijom, a ne recimo s Austrijom, Mađarskom, Slovačkom, Češkom. U tom kontekstu potpisivanje sporazuma o suradnji između HRT-a i RTS koji je nazad mjesec dana potpisao Goran Radman nije izraz profesionalne suradnje već iznimno bitan politički element ostvarivanja međunarodnog pozicioniranje zemlje prema planovima stvaranja novoga regionalnog saveza, nasuprot ustavnim temeljima Republike Hrvatske i volji hrvatskog naroda na referendumu iz 19921. godine.

To je izraz ukupnih političkih namjera i ciljeva, koji nemaju apsolutno nikakve veze sa nacionalnim interesima hrvatskoga naroda.

A za višegodišnje korak po korak osvajanje upravo takve medijske politike koja je samo ponajvažnija sastavnica antihrvatskih politika u funkciji usmjeravanja Republike Hrvatske u pravcu koji je Račan zacrtao još 1991. godine, ostvarene su podaleko od očiju javnosti sve temeljne pretpostavke, naročito – zakonske.

Današnja HRT je postala ključna pretpostavka modeliranja društva i proizvodnje antihrvatskih politika te instrument kriminalizacije autentičnoga nacionalnoga identiteta po svim elementima.

Plan preuzimanja i potpunoga ovladavanja Televizijom odavno je zacrtan, a po mnogim pretpostavkama čak i kao dio specijalnog rata protiv Republike Hrvatske, pri čemu je vrlo detaljno formirana ukupna zakonska i formalna procedura za održavanja i reprodukciju takvoga statusa.

Recimo, činjenica da u programsko vijeće HTV-a, presudno stručno tijelo, Sabor treba birati „ugledne“ javne djelatnike ili zakonska obaveza da se izborom članova programskog vijeća ravnopravno zastupe svejtonazorske pozicije, su temelji nevjerojatnih prijevara.

Tko je danas ugledan u Hrvatskoj?

Pa jedino i isključivo onaj koga promovira kao javnu osobu, stručnjaka i javnoga djelatnika ovakav HTV i mediji pod potpunom kontrolom antihrvatskih politika.

Kako postati ugledan izvan najšire javnosti, a kako ostvariti komunikaciju s javnosti ako je onemogućen pristup najvažnijim medijima?

HTV i većina medija po jedinstvenoj matrici bez ikakvih problema sotoniziraju u istom trenutku svakoga tko pokuša osporiti bilo koje polazište ili simbol antihrvatske puzajuće revolucije u okviru navodnih antifašističkih vrijednosti, lijepeći mu posve nekritički oznaku fašist, rasist, ustaša, šovinist ili u najboljem slučaju – kontroverzan.

Radman i njegove novinarske postrojbe su eksluzivni tumači i društveni monopolisti razvrstavanja ljudi na uglednike i neuglednike, a pojava na prihvatljive i neprihvatljive. Pri tome su kriteriji za tu selekciju izrazito ideološki, vrjednote izrazito antihrvatske i izmišljene, metode – totalitarne i nasilničke.

Dakle, ključno je pitanje – kakvog to imamo izbora pri „izboru uglednih stručnjaka“ u programsko vijeće HTV-a?

Nikakvog.

Radmanovog.

Ili, priča o svjetonazorskim polazištima.

Kakvim?

Može li biti svjetonazorsko pitanje je li Hrvatska vodila obrambeni oslobodilački rat ili smo sudjelovali u građanskom ratu?

Može li biti svjetonazorsko pitanje li li komunistički poredak i njego vođa Tito bio zločinački režim ili nije?

Može li svjetonazorsko pitanje biti da se Jasenovac ili Jadovno trebaju istražiti i da je kompletna prosrpska i prokomunistička historiografija bila izrazito ideološka, time i neznatsvena i nevjerodostojna?

Je li svejtonazorsko pitanje i pitanje slobode govora raditi na hrvatskom sveučilištu a Republiku Hrvatsku nazivati fašističkom državom utemeljenom na zločinu?

To sa svjetonazorom veze nema.

A HTV i dominantni mediji prije svega nametnuli su to kao svjetonazorska pitanja, ciljano legalizirajući na taj način metode osporavanja i izravnoga rušenja državnoga poretka i temeljnih nacionalnih interesa hrvatskoga naroda.

Obrazloženja da da je bolje s takvim tipovima na HTV biti u miru, pokušati ih pridobiti na svoju stranu, ne dirati u njihove stečene pozicije i navike je krah autentične politike promjena. Jednako kako je krah ozbiljne politike promjena unaprijed se povući pred očekivanom histeričnom kampanjom navodnih nevladinih udruga ili prigovorima „neovisnih europskih“ institucija. Nitko, ma koliko bio sposoban i pametan, baš nitko ne može ostvariti nikakav napredak u Hrvatskoj uz ovakvu destruktivnu i neprijateljsku javnost koja se što je najtragičnije stvara, osmišljava i provodi u samome srcu – državnoga poretka. Ključna nacionalna reforma u Hrvatskoj mora biti duboka promjena HRT, a taj toliko bolestan i opasan organizam nije moguće popraviti bez likvidacije cijeloga sustava i izgradnje potpuno novoga, s kadrovima koji su tamo preživjeli sve progone ali prije svega s pametnim, obrazovanim i kompetentnim ljudima izvan HRT-a.