MARKO LJUBIĆ- Stvarni razlozi pada Ive Sanadera

0
107

Priča o Sanaderu je, koliko god bila zaglušena pričom o kriminalu, lopovluku, korupciji, zapravo priča o praiskonskom sukobu antihrvatskih i hrvatskih snaga za upravljanje Hrvatskom. Od prvoga dana uspostave HDZ-a i prvoga spomena stvaranja samostalne Hrvatske.Ljubic-158x90 Marko Ljubić

Sasvim sigurno trenutno nema osobe u Hrvatskoj koja vjernije personalizira uspone i padove suvremene Hrvatske od – Ive Sanadera. Na njegovoj karijeri, u njegovim socijalnim i obiteljskim korijenima, u njegovom javnom profilu, usponu i padu, posve se vjerno zrcali novija hrvatska povijest.

Sanader kao društveni fenomen je izuzetno važno pitanje, upravo na potencijalnoj razdjelnici današnje Hrvatske.

Zbog čega?

Ivo Sanader pripada novijoj hrvatskoj generaciji intelektualaca, čija je obiteljska i osobna baština nužno upućivala na prirodno pristajanje uz suverenistički pokret i stvaranje slobodne Hrvatske.

Priča o Sanaderu je, koliko god bila zaglušena pričom o kriminalu, lopovluku, korupciji, zapravo priča o praiskonskom sukobu antihrvatskih i hrvatskih snaga za upravljanje Hrvatskom. Od prvoga dana uspostave HDZ-a i prvoga spomena stvaranja samostalne Hrvatske.

Priča o Sanaderu je u temeljnim elementima priča o svakom značajnijem personalnom simbolu desne Hrvatske, koja je naročito izražena prema Tuđmanu kao autentičnom tvorcu suvremene državnosti. Pozadina i namjere stvaranja tih priča su bile iste. Od Tuđmana su, razbijajući integrativne niti Hrvatske, pokušali stvoriti tiranina, od njegove obitelji kleptomane, pripisati mu privatizaciju i pretvorbu, a Sanaderu je pripisano ono što je, ili sam ponudio, ili što se moglo bjesomučnom kampanjom zalijepiti svakome.

Sam pomogao pripremi svog pada

Uglavnom, nikoga nikada nije bilo briga za dokaze. Najvažnije je bilo naći ljude u blizini, kao Mesića iz Tuđmanovoga krila, a Sanaderu od Mačeka, preko Čobankovića do Jandrokovića i Jadranke Kosor.

Razlika između društvene pozicije Sanadera i Tuđmana je bila u tome što je Tuđman imao izuzetnu političku potporu hrvatskoga naroda, toliku, da je mogao donijeti doslovno kakvu je htio odluku, nitko mu se u narodu ne bi suprotstavio, a Sanader nije.

Tuđman je vjerovao u svoje ideje, vizije, vjerovao je da su to istinski interesi hrvatskoga naroda i vjerovao je hrvatskome narodu, a Sanader je iz posve neobjašnjivih razloga, iako potječe iz tipične hrvatske obitelji, svoj društveni status, pozicije i moć pokušavao izgraditi osloncem na strukture koje su bile potpuna suprotnost temeljnim vrednotama na kojima je odgojen.

Utoliko je Sanadera bilo lakše uništiti.

On nikada nije ni pokušao prijeći, čak ni famoznom Rivom, granicu koja je dijelila salonsku politiku od one s trgova i ulica, koja je Tuđmanu bila, kao istinskom vođi, posve prirodno okruženje.

To Sanader nije ni pokušao, iako je uz sebe imao ljude koji su zajedno s Tuđmanom pošli upravo s hrvatskih trgova i ulica prema vrhu. I nikada ih se nisu bojali, dapače.

Vjerojatno je i to bio razlog zbog čega se Sanader držao prilično nezainteresirano prema procesima koji su bjesomučno pokušavali urušiti Tuđmana kao simbol, vjerojatno djelomično bježeći od narodne Hrvatske koju su prigrabili njegovi stranački protivnici, ali i od sjene autoriteta iznad svih nacionalnih postignuća.

To je tipičan obrazac ponašanja ambicioznih lidera, izraslih u sjeni karizmatičnih autoriteta.

I Tuđman je svojim odlukama, a pogotovo greškama, prije svega članova njegove uže obitelji, davao s vremena na vrijeme povoda i sadržaj nasrtajima na njega, kao što je i Sanader svojim legendarnim satovima, recimo, davao sadržaj javnoj percepciji siromašnoga puka o svom potencijalnom lopovluku i kriminalnim radnjama.

Nije li kontradiktorno objašnjavati strmoglavi pad Ive Sanadera izvanjskim i političkim zakonitostima, kada je djelovao u daleko mirnijem razdoblju, bez rata, s iznimno velikom koncentracijom moći u svojim rukama?

Nije. To je bila isključivo politička moć, a ona je u Hrvatskoj moć drugoga reda, koliko se god činilo i pokušavalo predstaviti drukčije.

Mnogi će reći, kako je to moguće, kada je Sanader osobno postavio sve poluge vlasti i u državi i u stranci?

Upravo na taj način je praktički sam pomogao pripremi svoga pada i progona. I to je njegov veliki krimen, ne samo pred sobom samim, što za ovu priču nije relevantno, već prije svega prema Hrvatskoj.

Žestoki pritisci na Hrvatsku izvana

Sanader je poslušnost i poltronstvo djelomično morao prihvatiti kao prag odanosti, jer nije imao svoje vlastite socijalno-političke strukture koja ga je prirodnim slijedom dovela na čelo moćnog političkoga pokreta. On je mnogima koji su ga poduprli u dolasku na čelo stranke bio, zapravo, samo prijelazno rješenje dok se ne završi proces eliminacije onih drugih.

Zbog toga se Sanaderu dogodilo da mu krvnici budu Kosor, Bajić, ali i mediji koje je on, naizgled, kontrolirao dok je bio na vlasti.

Nema nikakve sumnje da navodni Sanaderov pokušaj puča u stranci nije bio uopće bitan razlog za ono što je po svim dostupnim saznanjima naknadno uradila Kosor. To je bio samo povod.

Ona je imala daleko veće ambicije, tome su pogodovali i poltroni oko nje, koje je ostavio Sanader i koji su se potiho borili za razvoj stvari u očekivanoj borbi za vrh stranke i vlast, pa je samo trebao povod da se puste psi s lanca prema Sanaderu.

A tu Bajićevom refleksu nema premca.

Prilično sam siguran da je, u kontekstu čitavoga niza događaja, prije svega rasplitanja situacije oko pregovora s EU-om, zatim nastavka žestokih pritisaka na Hrvatsku izvana, radi pozicioniranja Hrvatske u širi kontekst, Kosor bila jako potaknuta i izvan Hrvatske na progon Sanadera.

U kontekst tih silnica svakako bih stavio famozni MOL-ov mito, koji je nakon podizanja optužnica Sanaderu i Hernadiju, imao isti učinak na odnose s Orbanovom Mađarskom, kao i lex Perković na odnose s Njemačkom.

Kamo je nakon toga i u jednom i u drugom slučaju usmjerena Hrvatska?

Pravac je bio – Beograd.

Sanader o tome nikada nije govorio izvan objašnjenja o odlasku zbog mrtve pozicije sa Slovenijom, ali, to može samo ukazivati na stvarne razloge, koji nikako ne mogu biti ključni.

Pitanje je hoćemo li to ikada saznati.

Sanader je došao na čelo HDZ-a kada je Hrvatska već uveliko bila podijeljena po zonama društvenoga utjecaja, kada je neokomunistička i projugoslavenska struktura imala izuzetno snažna uporišta, pa i presudna u medijima, financijskim krugovima, gospodarstvu, toliko da je jedina mogućnost bila – ili se sporazumjeti s tom strukturom o suživotu, ili ući u sukob i riskirati.

Jedna od ulaznica prema toj strukturi bio je i Pupovac, odnosno legendarni „Hristos se rodi“, koji je izrodio financiranje spomenika u Srbu i čitav niz, više ili manje poznatih, kompromitirajućih odluka. Tim pravcem, Sanader je dobivao privid društvenoga mira, ali je upadao u sve dublju izolaciju kod hrvatskoga naroda, čime je sve presudnije ovisio od svojih budućih krvnika.

Mit o moći ‘hercegovačkog krila’ HDZ-a

A što je bio uspješniji, umjesto da bude sigurniji i jači, bio je sve savršenija ciljana meta za uništenje HDZ-a.

Kalkulacija lidera koji ni ne pokušavaju pronaći uporište svojom porukom i idejom u snazi hrvatskoga naroda, već u definiranim centrima društvene moći, uvijek njih same kad tad izloži tim centrima, za ostvarivanje važnijih interesa. Sanader se po svemu opredijelio za ovo drugo, iskazujući svojevrsni strah, pa i prijezir prema masama. Taj strah od masa dodatno mu je poticao mit o moći „hercegovačkog krila“ HDZ-a i sjena Ivića Pašalića.

To je bila jedna od najvažnijih političkih pogrešaka Ive Sanadera. Davao je preveliki značaj toj famoznoj strukturi, koja uopće nije bila relevantna, niti je ikada kao nekakva presudna moć postojala.

Sanaderova teška politička, ali i osobna pogreška, je bila što je zaštitu od te medijski stvorene opasnosti, bolje rečeno „nazadnoga strašila“, tražio kod onih koji su je stvorili. Kod Pavića i njegovih medijskih batinaša, koji su trpjeli, pa i glorificirali Sanadera tek utoliko, ukoliko su povjerovali da on vodi nekakvu njihovu atifašističku politiku, ili tek utoliko, ukoliko im je on mogao poslužiti za potpuni obračun s nepokorenim silnicama na desnom nacionalnom spektru.

Jačajući svoju trenutnu poziciju, Sanader je zapravo zanemarivao da je temeljna odrednica njegove političke pozicije liderstvo u HDZ-u, te da će kad tad doći do sraza između njegovih privremenih saveznika i njegove političke paradigme. To se dogodilo onoga trenutka kada je napustio mjesto predsjednika stranke, jer dojučerašnjim saveznicima više nije bio potreban.

Najbolje je o prirodi navodnoga savezništva Sanadera i Nine Pavića posvjedočio Pavićev batinaš Jurica Pavičić, koji je zaurlao na, već tada Sanadera „kriminalca“, riječima: „Sve nas je zajebao svojim ‘Hristos se rodi’“.

Dodatnu snagu toj antisanaderovskoj strukturi davala je i pozicija Hrvatske na putu prema euroatlantskim integracijama, gdje je ključeve držala Britanija koristeći svoje satelite od Nizozemske, skandinavskih zemalja, do Slovenije, koju se koristilo kao reketara. HDZ je morao opravdati svoje političko poslanje pristupom tim integracijama, a Sanader je bio suočen s gotovo jednako teškom zadaćom kao i Tuđman prilikom stvaranja države.

Sve su to bile smrtonosne stupice koje čovjek bez moćnoga uporišta izvan politike nije mogao izbjeći.

Tko nije izvorni pripadnik struktura stvarne moći u Hrvatskoj, može s njima surađivati dok imaju zajedničke interesne mete, ali nakon toga između njih nema ničega. Takve strukture za minutu zgaze svakoga tko je na visokoj poziciji, u fazi pada, pred progonom ili uništenjem, a iza njega ne stoji moć u sjeni.

Zbog toga je Mesić i danas nedodirljiv usprkos vrištećim indicijama o nemoralu, izdaji zemlje, kriminalu, korupciji, jer iza sebe ima i unutarnju i vanjsku strkuturu stvarne moći koja presudno utječe na političke silnice gotovo u cijelosti. Sanader je stradao jer toga nije imao.

Besplatna lekcija Karamarku

Sanaderovo figurativno stradanje započelo je stradanjem Glavaša, zatim stradanjem Rončevića, iza kojega stoji stvarna Mesićeva moć i Sanaderov kompromisni prešutni supotpis, zatim Polančeca, jer su te akcije i procesi zapravo ukazivali na razvoj stvarnih silnica koje neće stati na tim razinama.

Sljedeći korak je nužno bio on sam.

Gdje je tu priča o kriminalu?

Točno ondje gdje stoji današnja faza procesa protiv Sanadera, čija će se suđenja opet, ovisno o razvoju bitke za Hrvatsku, koristiti kao medijska batina ili drvo za vješanje Karamarkova HDZ-a. Misli li netko da Kosoricu zovu na televiziju svakoga dana samo zbog Sanadera?

Pa, sjetite se koliko je puta doslovno jaukala i proklinjala da Sanader prozove Karamarka.

S obzirom da danas nezanemariv dio javnosti Sanadera doživljava kao žrtvu prljavih političkih procesa, pokušava se njegov progon adresirati na Karamarka, bez obzira je li, ili nije kriv za to. Karamarka nitko ne bi ni spomenuo da nije predsjednik HDZ-a.

Zbog čega se danas svakodnevno čelnicima desnice ili već prvoga dana novim ministrima postavlja pitanje oko odgovornosti za izručenje Gotovine, pri čemu se posve zanemaruje činjenica da su cestu za Haag ozakonili Ivica Račan i Stipe Mesić?

Briga tih koji pitaju za Gotovinu. Oni su iskoristili njegove „zločine“ desetak godina, a sada njegovu nevinost koriste za kompromitaciju Karamarka preko – Sanadera.

Dakle, vratimo se Sanaderovom „kriminalu“.

Ne znam sjeća li se netko ispod galame o Fimi-mediji, slučaja kada je Sanader pozvao dvadeset i pet najvećih hrvatskih gospodarstvenika radi osiguravanja trajnog financiranja instituta Miroslava Radmana u Splitu. Naravno, s obzirom da je taj institut bio oaza tadašnje ljevice, a Radman i ljudi oko njega njena ikona u akademskim krugovima, te dio njih batinaši u medijima, nikome ne pada na pamet javno kriminalizirati Sanadera zbog toga.

A javno je doslovno priveo te kompanije i usmjerio sedam i pol milijuna kuna godišnje Radmanu. Zna li netko što se danas događa s tim institutom i gdje su njegovi ključni protagonisti?

Zašto nikada državno tužiteljstvo nije ni provirilo u taj institut?

Jednostavno. Jer bi možda, podvlačim – možda, otvorilo vrlo neugodne stvari o akademskim ikonama i guruima današnje ljevice. A princip je bio potpuno isti kao s navodnom akcijom Fimi-medija.

Drugim riječima, priča o Sanaderu nije niti blizu priča o kriminalu, niti je priča o zloćku, lopovu, kleptomanu i kako su ga sve nazivali tijekom proteklih godina. Priča o Sanaderu leži u grmu „zločinačke organizacije“ jer ona je cilj, a Sanader samo kolateralna žrtva, utoliko više ukoliko ga je lakše percipirati kao simbol HDZ-a.

Priča o Sanaderu je apsolutno besplatna lekcija Karamarku i svakome u HDZ-u, tko ima ambicija snažno utjecati na razvoj hrvatskih politika. bpz.ba