MARKO LJUBIĆ – TKO ĆE NATJERATI…

0
103

Koji je to hrvatski nacionalni interes u okruženju koji uređuje međunarodna zajednica, tko ga je definirao, koji umovi i institucije stoje iza njega i kojim političkim instrumentima Hrvatska raspolaže da ostvari ili zaštiti maksimum svojih nacionalnih interesa? Ili da sve ostavimo Vesni Pusić, kao dosad?Ljubic-162x125MARKO LJUBIĆ

Ovaj tekst posvećujem trojici braće, junacima Domovinskog rata, hrvatskim Srbima iz 142. Drniške brigade HV-a, pokojnima Nikoli, Miši i Petru Šegulju, te svim ostalim znanim i neznanim hrvatskim Srbima koji su 1991. godine ustali u obranu svoje domovine Hrvatske od srpskog agresora.

Unutarnji odnosi u Hrvatskoj u ovom trenutku potpuno ovise od ciljeva i politika redefiniranja ostataka bivše Jugoslavije. Otvoreno je pitanje statusa i budućnosti Bosne i Hercegovine, djelomično Kosova, Makedonije, a s obzirom na realni utjecaj posrbljenoga dijela Crne Gore, i te zemlje. Pod svim tim pitanjima su srpski potpis i britanska politika. Što je Hrvatskoj danas činiti i treba li bilo što činiti drukčije prema Srbiji i uopće pitanjima trajne definicije jugoistočne Europe?

Koji je to hrvatski nacionalni interes u okruženju koji se upravo uređuje utjecajem međunarodne zajednice, tko ga je definirao, koji nacionalni umovi i institucije stoje iza njega svojim potpisom i kojim političkim instrumentima i prednostima današnja Hrvatska raspolaže da ostvari ili barem zaštiti maksimum svojih nacionalnih interesa? Ili da sve ostavimo Vesni Pusić, kao do sada?

Ako pođemo od elementarne činjenice da je država sama po sebi potpuno besmislena ako joj nisu cilj i funkcija, zaštita i unapređenje nacionalnih interesa svog naroda, onda bi se moralo imati i jasno definirane ciljeve, politike, instrumente i saveznike u njihovu ostvarivanju.

Ako kažemo da to nije bitno, onda ismijavamo praiskonsku svrhu same države i stvari svodimo na nametnuto polemiziranje o tome jesu li Hrvatska, odnosno pokojni predsjednik Tuđman, uopće trebali ići u rat za obranu zemlje ili narodski rečeno na srbijansku formulu – “Tko nas bre zavadi”.

Ovo zadnje bjesomučno provode desetine i stotine agenata u medijima, u hrvatskoj kulturi, na sveučilištima, ali i posve otvorenim djelovanjem i najviši državni dužnosnici tijekom zadnjih petnaestak godina. Pritom valja istaći da ni iz redova političke oporbe, kojom kao i cijelim spektrom hrvatskoga društva, posve sigurno iz sjene više ili manje upravljaju davno raspoređeni zaduženi spavači i specijalisti svih profila, nema jasnih i nedvosmislenih naznaka kako zaustaviti pogubne političke trendove i preokrenuti stvari u korist hrvatskih nacionalnih interesa.

Međunarodna zajednica, prije svih SAD i Velika Britanija, nije dopustila završetak rata na prostorima bivše Jugoslavije onako kako su završavani svi ratovi u povijesti. Nije dopustila jasnu poziciju pobjednika i poraženog, a za to joj je poslužila što gruba ucjena i pritisak – kao u slučaju razvoja operacija hrvatske vojske u BiH koja je morala stati pred Banja Lukom – što potpuna kontrola međunarodnih institucija, počevši od financijskih do Haaškoga suda.

Britanija spasila velikosrpske ambicije

O tome je Carol Hodge u knjizi “Velika Britanija i Balkan od 1991. godine do danas” iznijela tisuće relevantnih dokaza, ako već netko ne vjeruje svome sjećanju i zdravoj pameti. Je li se nešto od tada promijenilo? Namjere Srbije, ponašanje većine hrvatskih Srba, djelovanje petokolonaša u Hrvatskoj, ciljevi Velike Britanije? Činjenice su sljedeće:

Prvo, zapadne sile nastavljaju bez ikakvoga odstupanja razvoj politika kreiranja njima interesantnog poretka na prostoru nekoliko država ovoga dijela Europe, a u svim tim planovima neonacistička Srbija je stožerna država oko čijih se interesa sve vrti. Drugo, Hrvatska se u te planove uklapa sadržajem izjave Douglasa Hurda, nakon priznanja Republike Hrvatske, da to ništa bitno ne mijenja, da priznanje ima samo formalnu i svojevrsnu moralnu težinu, ali i nikakvu esencijalnu bitnost, jer se to u narednom razdoblju sve može potpuno promijeniti. Treće, bombardiranjem Srbije i njenim konačnim vojnim porazom, zapadne sile su, a opet prije svih Velika Britanija, zapravo spasile u strateškom smislu velikosrpske ambicije, interese, političke programe i nositelje, svaljujući svu odgovornost na potrošenog Miloševića , a čuvajući Srbiju vojnoga poraza od Hrvatske i strateškog debalansa snaga na jugoistoku Europe.

Uključivanje Putinove Rusije u događanja na jugoistoku Europe naizgled se čini slabljenjem pozicija velikosrpske politike na Zapadu, ali upravo je suprotno. Putinovi apetiti su zapravo jako pojačali srpsku poziciju u Londonu i Washingtonu.

Promijenilo se to da je čitavim spektrom obavještajnog djelovanja na svim područjima društvenoga i državnoga života u Hrvatskoj, nestala snažna nacionalna i jasna politika koju je personalizirao pokojni predsjednik Tuđman, a umjesto financiranja stotina špijuna devedesetih kroz navodne nevladine organizacije i medije, zainteresiranim silama je izložen sam vrh hrvatske države koga plaćaju sinekurama u međunarodnim institucijama. Promijenilo se to da današnja Hrvatska nije čak ni po obavještajnim standardima interesantna zemlja, jer nije nitko budala plaćati razvoj i održavanje obavještajne mreže ako može imati svog predsjednika, svog ministra pravosuđa, svog ravnatelja Uskoka ili svog ministra vanjskih poslova. Smije li netko staviti ruku u vatru da nemaju?

Čelnici tzv. Krajine u srcu hrvatske države

Kako onda izaći iz te luđačke košulje? Jaukati svakodnevno nad ponašanjem Srbije danas, ili njenoga dežurnog provokatora Milorada Pupovca?

Govoriti kao ministrica vanjskih poslova da je Vučićevo ponašanje i ponašanje službene Srbije u Hrvatskoj i prema hrvatskim interesima – njihov problem?

Slati idiotske izjave, kao Reiner ili Kovač u ime HDZ-a, savjetujući Vesnu Pusić da se umjesto lobiranja za UN posveti svome poslu? Kao da ona ne radi upravo – svoj posao!?

Srbiju i njeno ponašanje tretirati odmahivanjem ruku “mudrijeg” koji je uvjeren da će se divljak urazumiti? Nastaviti s politikom neuznemiravanja “osjećaja” hrvatskih Srba okupljenih oko bivšega rukovodstva tzv. Republike Srpske Krajine na čelu sa Stanimirovićem i Pupovcem, samo danas umjesto u Kninu u samom srcu hrvatske države?

Tu politiku provode, manje-više, sve vlade nakon smrti predsjednika Tuđmana. Antologijska je izjava Andreje Zlatar Violić pred licem nacije na sjednici Vlade kako spomendan Stjepana Radića ne bi trebao biti datum atentata u Beogradu, jer bi to uznemirilo Srbe čiji je najviši predstavnik Stanimirović upravo njegovom ubojici dao ulicu u Vukovaru. Zar se tako brzo ispralo iz ušiju nacije priopćenje predsjednika Vanjsko-političkoga odbora Hrvatskog sabora, Pupovca, da Predsjednica ne bi trebala u svoj Savjet za nacionalnu sigurnost imenovati Gotovinu i Markača, jer bi to moglo uznemiriti – Srbe?

Izaslanik Vlade Republike Hrvatske na mjestu izravne agresije predstavnika srbijanske Vlade, na najfinije osjećaje milijuna Hrvata, zapomaže kako se nada da to neće naštetiti hrvatsko-srpskim odnosima!?

S ovakvom Srbijom i na ovakav način, Hrvatska ne smije razgovarati. Hrvatska danas mora prvo spriječiti divljanje tisuća autentičnih velikosrpskih nacista, jedinih živih i politički aktivnih europskih nacista danas, pripadnika srpskih vojnih, policijskih, javnih i paradržavnih službi bivše nacističke tvorevine Republike Srpske Krajine. Kako, zapomagat’ će Milanović i Pusić, kad ih je Tuđman abolirao!?

Da. Abolirao je one koji nisu zločinci, pa iako je pod diktatom međunarodne zajednice proces mirne reintegracije uvjetovan, između ostaloga, i sramnim cjenkanjem o broju dopuštenih progona za goleme ratne zločine, nužno je danas odmah pokrenuti proces izmjena Erdutskih sporazuma i to po više pitanja, pri čemu nema ni jednoga valjanog niti globalno prihvatljivog razloga da zločinac ostane nekažnjen zbog tadašnjih političkih okolnosti.

Ne može amnestija zločincu biti to što je Srbin. Uz, to nužno je pokrenuti proces zabrane tzv. srpskih škola, vrtića, srpskih paradržavnih institucija pod firmom nekakvih kulturnih, samoupravnih i inih organizacija, koje s kulturom i samoupravom nemaju baš nikakve veze, već isključivo služe za provođenje velikosrpske politike i redefiniranju srpskoga statusa u Hrvatskoj. U današnjoj Hrvatskoj ni formalno ni stvarno ništa ne smije biti – srpsko. Golema je razlika između naziva – hrvatski Srbi i Srbi – prije svega sa stajališta ponašanja i nacionalnih ciljeva hrvatske države i naroda, a i njenih državljana srpskoga podrijetla. Kulturna udruga hrvatskih Srba nije isto što i – srpska kulturna udruga. To se jednako mora odnositi na sve manjinske nazive u Hrvatskoj, a pogotovo kada su Srbi u pitanju zbog ukupnih političkih odnosa i trajno agresivne politike prema Hrvatskoj.

Ako neće ova koalicija, a posve je sigurno da neće, ako o tome Karamarko i njegova politička koalicija još uvijek ni ne muca, a kamo li jasno govori, rješenje vidim u jedinom instrumentu koji je naciji danas preostao i jedinoj realnoj snazi koja ga može aktivirati – Predsjednica države i civilne udruge. Kolinda Grabar Kitarović ima ustavnu mogućnost i obvezu spriječiti uništavanje Hrvatske referendumom u koaliciji s nevladinim sektorom.

Nikakav Ustavni sud ne može zahtjev za lustracijom pripadnika vojske, policije, pravosudnih i javnih institucija koje su djelovale na okupiranom području od 1991 – 1995. godine, odbiti pod obrazloženjem da je to pitanje – prava nacionalnih manjina. Time bi se pod pojmom – nacionalna manjina – u praksu državne politike i međunarodnih standarda uvela mogućnost legalnoga sabotiranja i urušavanja nacionalnih država, te, posve urušio međunarodni sigurnosni poredak. Nitko na svijetu ne može osporiti pravo državi, koja je veličinom ratnog pobjednika pomilovala svoje neprijatelje, da im zapriječi pristup upravljanju državom, pogotovo ako nastavljaju provoditi politiku zbog koje i jesu činili zlo. Abolicija za to ne može biti zapreka.

Srbija 15 mjeseci ne želi imenovati veleposlanika u RH

Jedina snaga u zemlji koja može, usprkos očekivanoj potpunoj blokadi i sotoniziranju svih najvažnijih medija, natjerati sve politike na pošten odnos prema Srbiji, pa i partnere u EU-u i NATO-u na respekt hrvatskih interesa, u ovome je trenutku Predsjednica države i Udruga “U ime obitelji”. Da se kladimo koliko bi udruga iz tzv. antifašističke platforme htjelo sudjelovati u tome?

Posve sam siguran da bi golema većina hrvatskog naroda podržala referendum koji bi kao prag svake suradnje sa Srbijom i svijetom oko Srbije postavio dogovor o isplati ratne štete, povrata kompletnog hrvatskoga vlasništva otetog tijekom postojanja SFRJ i tijekom agresije, naknadom šteta tisućama logoraša na teritoriju Srbije i konačno službenom deklaracijom o nužnosti redefiniranja Republike Srpske. sa zahtjevom za preuzimanje odgovornosti za progon gotovo kompletnog hrvatskoga stanovništva.

Tek tako jasno i snažno definirani nacionalni interesi i prag koji svaka država uzima kao temelj pristupa definiranju svojih nacionalnih politika, osnova je za bilo kakvu suradnju sa Srbijom. Hrvatska danas ne smije gubiti vrijeme na mučna natezanja s pronacističkim srbijanskim rukovodstvom – jer je to izgubljeno i vrijeme i trud – bez stavljanja tih problema na savezničke stolove. O tome treba i nužno je, razgovarati za stolovima lidera SAD-a, Velike Britanije, Njemačke, Francuske i Rusije, a zbog Bosne i Hercegovine i Turske.

Očekivati dijalog i rezultate dijaloga od Nikolića, Vučića i kompletne Srbije, koja petnaest mjeseci ne želi imenovati veleposlanika u Hrvatskoj, što znalcima međunarodne politike samo po sebi dovoljno govori ako su već slijepi na sve ostalo, nije ni glupost, ni neznanje, ni nesnalaženje, već – klasična izdaja zemlje.