MARKO LJUBIĆ- Tko će oženiti ‘poljudsku svastiku’?!

Onaj tko je na Poljudu risao svastiku nije to činio kako bi poslao poruku da je Hrvatska antifaÅ¡istička, neokomunistička, da su vlast i država skloni Titu, ili da je Pupovčev ili Josipovićev pristaÅ¡a. Taj netko je htio potvrditi ono Å¡to komunisti u Hrvatskoj godinama govore – postoji neprijatelj protiv kojeg se oni bore!.

Iako su migranti i otvoreno priznanje aktualne vlade da ne može kontrolirati hrvatsku granicu još jednom otvorili pitanje funkcioniranja sustava nacionalne sigurnosti, čitav spektar događaja u ovoj predizbornoj kampanji, tako presudnih za osiguranje mira na teritoriju pod državnom jurisdikcijom, potpuno se zanemaruje. Polemike koje se odnose na te događaje su izuzetno površne, banalne i nikada ni u jednome elementu ne zalaze u dublje sfere gdje se ispod banalnosti kriju zastrašujući nedostaci u funkcioniranju hrvatske države.

Nedavno je predsjednica države ponovo potencirala pitanje poljudske svastike, koja je između ostaloga vrlo realno mogla biti organizirani atak na hrvatski nacionalni poredak i prije svega na ugled hrvatskoga naroda u svijetu. Zašto nije otkriven počinitelj je jedno pitanje, a ja sam siguran da je važnije pitanje – kako je moguće da nije spriječen takav udar pred stotinama milijuna ljudi diljem svijeta, na hrvatski nacionalni ugled?

Ne znam kakva mu je bila namjera, ali to pitanje je na nevjerojatno glupav način ovih dana ponovo potencirao jedan ortodoksni „antifašist“, intelektualac i kolumnist Europapress holdinga Jurica Pavičić. Glup zbog toga što je izravno nabacio savršen centaršut upravo onima koje kritizira – HDZ-u. Ističem glupost radi toga što iz cijelog njegovog teksta proizlazi kritika HDZ-a, pa je vidljivo da mu nije cilj bio centrirati ili pomoći Karamarku, te da su njegovo pitanje i retorička polemika zapravo notorna glupost i neznanje.

“Svastike” i ciljana publika Jurice Pavičića i stotina frljića

Pavičić pita zašto se u Hrvatskoj ne spominje ni jedna druga svastika izuzev one na Poljudu?

„Zašto je HDZ-u važna baš samo ta jedna, poljudska svastika? Zbog predizborne kampanje? Nisam baš siguran?“ – lamentira Jurica.

Stvarno, zašto je važna „poljudska svastika“ i ni jedna druga, iako ih je puna i Hrvatska i Europa?

S obzirom da je pitanje iskaz javne kampanje koja se vodi godinama, i to na najvišoj državnoj razini, a koje hrvatski narod sve više uz neprekinutu velikosrpsku kampanju promovira kao jedinog autentičnog nasljednika Hitlerovoga nacizma, pri čemu se samo za domaću uporabu koristi Pavelić i NDH, a za inozemnu se ustašluk prevodi na nacizam, a „U“ u „svastiku“, vrijedno je vidjeti u čemu je razlika između „svastike“ u nekom pothodniku, i one na Poljudu?

Naučeni na prvorazredan bezobrazluk i drskost promotora antifašističke borbe u Hrvatskoj protiv nacističke „guje“, kako bi rekao njen istaknuti rodonačelnik Josipović, teško će netko pomisliti da je Pavičić, viđeni intelektualac tog pokreta i umni kolumnista, uistinu tako prizemno glup. A ispada takvim pitanjima.

Pođimo redom.

Što bi netko tko crta grafit na zidu, na Poljudu, na državnoj granici, ili ga nosi na leđima kao oglasni pano mogao htjeti takvim činom?

Pa, poslati poruku.

Jednako kako onaj tko piše kolumnu želi poslati poruku.

Kome?

Svatko, ako ima barem malo mozga, porukom želi doprijeti do onih koji ga zanimaju, dakle ciljane publike.

Bio to Pavičić, bio to Frljić, bio to Karamarko, bio to Milanović, bio to Pupovac. Pristojno je očekivati da pristojno pametan i razborit čovjek zna što radi i što time hoće postići.

Što je netko htio postići iscrtavanjem zahtjevnoga znaka Hitlerovog Raicha uoči utakmice Hrvatske i Italije, za koju je postojao veliki televizijski i međunarodni interes, te su osigurani kanali za slanje slike prema stotinama milijuna gledatelja?

Sasvim sigurno nije risao svastiku, izlagao se potencijalnom kaznenom progonu i trošio dane razmišljanja kako to napraviti gotovo savršeno, da slika ostane neprimjetna do samog televizijskog prijenosa, iz čistog hira, ili, da bi poslao poruku da je njegova Hrvatska antifašistička, neokomunistička, da su vlast i država skloni Titu, ili da je pristalica Milorada Pupovca ili Ive Josipovića.

Taj netko je htio potvrditi ono što upravo oni godinama govore o postojanju neprijatelja protiv kojega se „bore“.

Poslati poruku svijetu ili onome koga zanima, da je Hrvatska pronacistička zemlja, da je njen narod opasan i neciviliziran, da je tolerantan prema epohalnom zločinu koji prepoznaje doslovno svatko u svijetu kroz njegove simbole, bio je jasan cilj.

Kada i gdje poslati takvu poruku?

Potpuno je očekivano da je onaj tko je to planirao tražio optimalan način za postići automatsku sliku koja ide izravno u televizijski program, a vezana je za sportski događaj na terenu u trajanju od sat i pol vremena prijenosa, pri čemu se znak svastike, odnosno poruke mora statistički pokazati stotine puta milijunima ljudi. Nema savršenijeg plana.

Nastavak Mesićeve, Josipovićeve i Jovanovićeve priče inozemstvu

I upravo se to dogodilo. Je li se to moglo očekivati? Moralo je. Zašto?

Pa, ako bivši predsjednik države tvrdi više puta u zemlji i inozemstvu, pred kamerama svjetskih televizija, da je u Hrvatskoj veliki problem bujajući fašizam i „ustaška guja“ u njedrima, ako to ponavlja čitav niz najviših državnih dužnosnika, ako UEFA-u o tome službeno obavještava ministar sporta u hrvatskoj vladi, ako se za borbu protiv tog fašizma u Hrvatskoj ulažu milijarde kuna, stotine sati televizijskih emisija, ako se svakodnevno najugledniji intelektualci i kolumnisti u medijima žestoko bore protiv fašizma i ukazuju na njegovo postojanje, te ako država Srbija i njeni sunarodnjaci u svim hrvatskim ustanovama vode višegodišnju diplomatsku bitku protiv „hrvatskog fašizma“ u svijetu, onda su ustanove koje su zadužene za nacionalnu sigurnost morale očekivati nastavak djelovanja „pronacističke gerile“ – i to na najizloženijim mjestima i događajima.

U tom slučaju ostaje samo jedna dvojba.

Ili svi ti ljudi, državnici, intelektualci, mediji i udruge lažu i izmišljaju problem, a na temelju toga varaju hrvatski narod uzimajući milijarde kuna proračunskog i izvanproračunskog novca, što bi bilo pogubno za njihove utjecaje, planove, karijere i opći društveni status, ali i za njihovu egzistenciju, ili su službe nacionalne sigurnosti u Hrvatskoj potpuno nesposobne ili namjerno sudjeluju u diverziji na nacionalni ugled i poredak.

Stvar se svodi na to, slaže li se netko s velikosrpskim i antihrvatskim krivotvorinama i lažima u Hrvatskoj, ili polazi od toga da je sve što sam naveo kao činjenicu – izraz otvorenog neprijateljstva prema hrvatskom narodu. U ovom slučaju radi se o tome, iza čega stoji aktualna državna vlast. Drži li da je Josipović, Pupovac, Vučić i Nikolić, Teršelič i Pusić u pravu, pa je procjena da je hrvatski narod trajno genocidan, ili ne misli tako.

Milanovićev i Ostojićev propust nečinjenja

U slučaju da ne misli tako, nije li takav nasrtaj na status nacije i države u svijetu bilo razumno očekivati uvažavajući respektabilnu snagu navedenih osoba i institucija, pa obavezno spriječiti djelovanjem obavještajne zajednice i prije svega hrvatske policije? Jest.

To je bila apsolutna obveza ministra Ranka Ostojića, kao što je bila obveza Zorana Milanovića, a samo manjim dijelom obaveza Ureda predsjednice Republike, odnosno njenog savjetnika za nacionalnu sigurnost.

Zašto bi onda na temelju svega Pavičićevo pitanje bilo neizmjerna glupost ili još veća drskost?

Zbog toga što netko tko nastoji svoje poruke oglasiti na najvidljivijem mjestu, kome je to profesija kao njemu, ne može uspoređivati „svastiku“ koju je neki buntovnik, avanturist, nacist, narisao u pothodniku zabite gradske četvrti ili negdje na zidu, s onom na Poljudu.

Kao što nije usporedivo osvetničko ubojstvo zarobljenog nacista koje je počinio američki vojnik, osvetničko ubojstvo koje je protiv Nijemca učinio Židov 1945. godine sa strategijom državnoga zločina tadašnje njemačke države, ili, kao što nije usporedivo razbojničko ubojstvo Aleksandre Zec s planiranim zločinom Srbije protiv više od četiri stotine hrvatske djece za vrijeme Domovinskog rata.

Dugogodišnje djelovanje na matrici velikosrpke politike

Upravo konzistentnost kojom Pavičić i njegovi kompanjoni, te politike koje podržavaju i cijeli spektar „antifašističkih“ agentura u Hrvatskoj, hrvatskom narodu nameću jednoznačnost pojedinačnih incidenta s državnim politikama i režimima, zorno ukazuje da pitanje s početka teksta nije samo glupost, iako jest u velikoj mjeri, već obrazac dugogodišnjeg djelovanja protiv interesa hrvatskog naroda, prije svega na matrici velikosrpke politike.

Nije usporediv u prosudbi društvene opasnosti čin pojedinca s činom i namjerom države.

S obzirom da se u Hrvatskoj sve češće pod pojmom sloboda ili pod imenom konceptualne umjetnosti, a sve više i klasične umjetnosti u narodnim kazalištima, zapravo skriva brutalna agresija i bezobrazluk pun mržnje i zločestoće prema hrvatskom narodu, čudi me da Pavičić tragom Olivera Frljića ili Siniše Labrovića, a sukladno stavovima režimskog udruženja novinara u slučaju sličnog nasrtaja Pupovčevih Novosti na hrvatsku himnu, nije i poljudsku svastiku proglasio – konceptualnim performansom. Problem je što bi onda i ostale svastike koje vidi morao proglasiti – umjetničkom slobodom, pa ne bi imao posla.

S obzirom da ne namjeravaju stati u svom poslanju i trajnoj brutalnoj borbi, samo je pitanje dana, ako uspiju nametnuti i kao politički konsenzus u Hrvatskoj takav pristup, kada će se protiv većinskog naroda u Hrvatskoj početi primjenjivati državno nasilje, a ne samo umno.

A to se prema čitavom nizu događaja može čak i naslutiti, jer navodna desnica u Hrvatskoj sve više bježi od nacionalnog političkog prostora, sve više izbjegava svrstavanje u nacionalizam i desnicu, iako je on modus vivendi malih naroda tijekom tranzicije u današnjem globaliziranom svijetu, sve više bježi od izjašnjavanja o elementarnim nacionalnim pitanjima, a pogotovo golemim krivotvorinama iz hrvatske prošlosti, koje se koriste kao specijalnoratovsko oružje protiv hrvatskoga naroda.

Predsjednica Države je morala snažnije reagirati, ne samo na incident na Poljudu, već i na potpuni raspad nacionalne sigurnosti tijekom migrantske krize. Kolinda Grabar Kitarović je imala povijesni primjer sa snažnim poučkom iz nedavne prošlosti, iako nije imala operativne uvjete za jednako postupanje.

Nikakva predizborna kampanja i nametnuti pritisak vladajućeg poretka o „neutralnosti“ Predsjednice, nije ju smio spriječiti u tome. Predsjednica ne može biti neutralna prema očitom ugrožavanju nacionalne sigurnosti.

Zašto bi ustaše risali svastiku, kada to nikada nisu radili i kada je „U“ njihov simbol i znak, kojega se nikada nisu odrekli?

Stvar je u iskustvenim i spoznajama mogućnostima milijunske publike, kojoj je poruka namijenjena. Ne možeš ljudima slati nerazumljivu poruku, a željeti da je shvate i da ostvariš svoju namjeru.

Za dom spremni, ovlašteni Srbin Stevanović i UEFA

Da je neki ustaša na Poljudu narisao slovo „U“, sasvim sigurno milijunima gledatelja diljem Europe to bi prije ukazivalo na privrženost irskim glazbenim legendama U2, nego – nacizmu. Zbog toga je „ustaša“ odlučio prihvatiti ono što nikada nije prihvaćao i što nije bilo njegovo obilježje – kukasti križ. Smrdi, zar ne?

Nitko u svijetu osim nekoliko ljudi u institucijama UEFA-e, koje su tumačenje Šimunićevog vikanja dobili od hrvatske vlade i ovlaštenog Srbina Stevanovića, nije imao pojma što je „Za dom, spremni“, je li to nekakav ustašluk, što je to uopće ustašluk, niti u konačnici, tko su i što su NDH i Ante Pavelić. Pavelić je samo Srbima i političkim Srbima u Hrvatskoj bitan, a današnja Europa i emancipirane nacije se ni ne sjećaju raznih Petaina i ostalih tipova koji su vodili satelitske države pod Hitlerovom okupacijom.

Taj svijet je trebao dobiti odgovarajuću poruku i dobio ju je – poljudskom svastikom.

Je li to bio prirodni nastavak internacionalizacije navodnog hrvatskog nacizma?

Naravno. Posve istoga značaja s onim kada srbijanski predsjednik Nikolić nakon susreta s Papom izlazi pred novinare i govori o milijun jasenovačkih žrtava.

Svim sredstvima se suprotstaviti takvim politikama i trajnoj propagandi, a u Hrvatskoj najoštrije njenim nositeljima, je prvorazredna politička zadaća svakoga tko preferira na to da bude autentična hrvatska nacionalna državna vlast.

Anticipirati „ustaše“ i „biskupe“ kao glavnu prijetnju današnjem hrvatskom društvu jest otvorena velikosrpska provokacija, promovirati to je biti sudionikom i izvršiteljem te provokacije, a ne uviđati nakon svega namjere i aktivnosti velikosrpskog nasrtaja na sve elemente hrvatskoga naroda i društva je – sramotna i namjerna provokacija u službi upravo te politike i ciljeva.

Zbog toga hrvatski narod treba i mora prozivati i HDZ, tražeći od njega da se tijekom ove predizborne kampanje jasno opredijeli o tim pitanjima i problemima. Samo što nikakav kredit za to nemaju Jurica Pavičić i slični provokatori. bpz.ba