MARKO LJUBIĆ – ZaÅ¡to Milanović ne ‘hapsi’ PEÄŒARIĆA I THOMPSONA

Ako su stvarno Pečarić, Thompson

i drugi pokrenuli nacistički pokret u ruÅ¡enje hrvatske državnosti, potrebno je sazvati izvanrednu sjednicu Sabora, dvotrećinskom većinom donijeti Ustavni zakon i ‘ubajbučiti’ odmah najmanje 59 potpisnika te peticije radi meÄ‘unarodnoga ugleda, koji je definirala Srbija i mučiti akademika Pečarića dok ne prizna da su mu ‘duhovni mentori’ – katolički biskupi.

Hoće li današnja država u Hrvatskoj zabraniti ime Marku Perkoviću Thompsonu? Hoće li današnja država u Hrvatskoj zakonom zabraniti spominjanje pozdrava „Za dom spremni“ jer ga je koristio Ante Pavelić i njegov režim? Hoće li današnja država u Hrvatskoj zabraniti izvođenje pjesme „Bojna Čavoglave“, izbrisati ratne bojne HOS-a zbog njihovih imena – IX. bojna HOS-a „Rafael vitez Boban“ i XIII. bojna HOS-a „Jure vitez Francetić“, time i krivotvoriti činjenice nedavne hrvatske prošlosti – u onu koju namežu politički pobjednici nad ratnim pobjednicima.

Sve su prilike da će morati.

Godinama voditi rasprave, sumnjičiti, uhoditi, nadzirati i fotografirati kao u bosanskoj seriji „Lud, zbunjen, normalan“ legendarni Đido Mova, civilni detektiv, Marka Perkovića Thompsona i njegovih stotine tisuća fanova, svjedočiti o njegovom ustašluku, nacizmu, rasizmu, a nikoga ne hapsiti, otprilike je kao mučenje koje su turski izumitelji metoda ispitivanja uveli – kozjim lizanjem nožnih tabana. Čovjek bi se prvo počeo smijati, pa valjda poludio od smijeha i priznao svoj ustašluk.

Uz tu scenu dostojnu Đida Mova, svrstavaju se perjanice novinarstva u Hrvatskoj (bilo bi tragikomično bilo kome razumnom reći hrvatskoga novinarstva) iz Slobodne Dalmacije, Jutarnjeg lista, Večernjeg, HTV-a, sve ime do imena – Ivanišević, Rudež, Štefanić, Slavica Lukić, zatim novolistovski zaštitnici civilizacije koji su posudili mišljenje Obersnela, Komadine, predsjednika IDS-a, zatim desničari Despot, Ćurić, Špoljar i ostala “higijenska policija” današnje Hrvatske.

Kada tome dodate zgranutost Predsjednice države, zbunjenost HDZ-a, kada tome pripojite tekstove „Die Zeita“ i nekih švicarskih medija, totalno objektivnih zaštitnika Europe, čiji dojavljivači i mentori danonoćno zure u Hrvatsku, istražujući, kao znanstvenici u Cernu, Božju česticu nacizma kao crnu rupu Europe, više nema dvojbe.

Kako je znanstvena novinarka ‘diskreditirala’ akademika?

Današnja država u Hrvatskoj bi, ako je država, morala odmah uhapsiti akademika Pečarića, Thompsona, biskupe i svakako „ustašu“ Nikolu Štedula koji su potpisali peticiju za „povratak nacističke države“, „osramotili Hrvatsku“, „pozvali na krvoproliće“, „naoštrili kame“, „pokrenuli antihrvatsku histeriju“ i u konačnici – uzdrmali poredak. Čak i onaj znanstveni. Do te mjere da je novinarki Slavici Lukić, supruzi Milorada Pupovca – mučno.

Pa se navodi danima da je Pečarić doktorirao u Beogradu, objavljivao u Beogradu, kako je bio dvojac rokerskoga značaja jugoslavenske matematike, čime ga se nastoji anatemizirati kao da je pobjegao iz doline gubavaca, pa sada širi zarazu Lijepom našom. Ne može čitatelj vjerovati svojim očima, da toliki apologeti svega istinski gubavog i ružnog u Beogradu, upravo ono svjetski vrijedno i relevantno u tom istom Beogradu koriste za diskreditaciju ljudi u današnjoj Hrvatskoj. Ako je nešto eksplicitni rasizam, to je Tanja Rudež. Navodna znanstvena novinarka višestruko je, kao i novinari Slobodne Dalmacije, ponovila da je akademik Pečarić radio i živio u Beogradu, doktorirao tamo i tamo objavio svoje prve radove, s očitom nakanom kompromitirati ga Beogradom, koji usput rečeno ima, po svjetskim mjerilima i danas (nažalost), bolje sveučilište od Zagreba. Da je to u svojoj kritici akademika Pečarića uradio neki deklarirani ustaša, čovjek bi to mogao držati normalnim i očekivanim, ali „znanstvena novinarka“ i deklarirana „antifašistkinja“ Rudež zapravo je time unijela potpuni kaos u medijsku i javnu scenu Hrvatske. Antifašisti raspiruju rasizam prema Beogradu.

Što čeka Milanović?

Ako su stvarno Pečarić, Thompson i kompanija pokrenuli nacistički pokret u rušenje hrvatske državnosti, a tko bi se usudio posumnjati u istinitost navoda istaknutih veličina i dokazanih prohrvatskih i domoljubnih autoriteta, potrebno je sazvati izvanrednu sjednicu Sabora, zatim dvotrećinskom većinom (što neće biti problem zbog stava HDZ-a) donijeti Ustavni zakon i ‘ubajbočiti’ odmah najmanje 59 potpisnika te peticije radi međunarodnoga ugleda, koji je definirala Srbija i njezin humanistički establišment, a mučiti kozjim lizanjem akademika Pečarića dok ne prizna da su mu „duhovni mentori“ – katolički biskupi, kako je ingeniozno zaključila Tanja Rudež – „znanstvena novinarka“.

Tada bi se stvari dovele u normalu.

Thompsona ne bi trebalo ispitivati niti ga stavljati na muke, jer postoje televizijski dokazi da je on s puškom u ruci prijetio još 1991. godine srpskim antifašistima. Važnije je izmučiti njegove fanove zabranom nastupa, koja se puzajući već godinama tijekom detuđmanizacije polako provodi, a ako ne pristane zapjevati „Po šumama i gorama“ – osuditi ga na najstrožu kaznu.

Kolovođe s Kaptola još iz doba endehazije

Jedini problem ostaju bivši, a još uvijek živi pripadnici bojni HOS-a, koji su uzdrmali poredak, koji danas propovijedaju navedene nacionalne i bjelosvjetske veličine prema neopozivim dokazima agenta Izeta Fazlinovića, Đida Mova, pa će trust navedenih mozgova, za svaki slučaj pojačan umovima Stanimirovića i Milorada Pupovca, morati donijeti odluku i o njima.

Bilo bi poželjno natjerati šutljivog predsjednika Akademije (ne srpske naravno, jer oni viču i bez mučenja o hrvatskim zlodjelima) da kazni Pečarića, kada mu se već nikako ne može stati na kraj brisanjem njegovih matematičkih dostignuća.

Doduše, prva „znanstvena novinarka“ cijele Europe, dakle i Srbije, Tanja Rudež, je u svom istraživačkom nadahnuću uspjela promozgati da na Wikipediji ima podatke o Pečariću, pa je ponosna na to istraživačko otkriće, onako elitno i ekskluzivno čovjeku oduzela ni manje ni više nego nekoliko stotina radova, a refleksom vrsnog istražitelja, preko „dobro obaviještenih krugova” u Akademiji, doznala da je Pečarić „radikalno desno krilo HAZU-a“, pa o tome izvijestila javnost boreći se za Hrvatsku. Začuđujuće otkriće dobro čuvane tajne koju, inače, akademik Pečarić tu i tamo, u svega desetak knjiga i nekoliko stotina javnih istupa potvrdi. Rudež ga je ‘provalila’ kao desničara.

Ljudi se mogu upitati, s pravom, je li ovo danas država?

U ustavu države piše da je svaki, doslovno svaki državni dužnosnik dužan spriječiti, ako nikako drukčije, identificiranjem, lociranjem i prijavljivanjem, svaki pokušaj javnoga sramoćenja i urušavanja naše današnje državnosti.

Ljudi su na temelju dokaza Đida Mova prijavili urotnike – poznato je da njihovi kolovođe još od endehazijskih dana stanuju na Kaptolu, poznato je da Thompson pjeva gdje stigne ustaške pjesme, jer tko je vidio veličati Boga, svoj narod, a ne pitati Srbe i navedene umove posrbljene i kultivirane generacijama, za dopuštenje i mišljenje da kojim slučajem to nije ustašluk ili fašizam kako bi rekli antifašisti.

Ustaša – Z. Milanović

Jedino čovjeku nije jasno nekoliko stvari, koliko se god trudio biti logičan, razuman i slijediti konzistentnost takvih neopozivih veličina i njihovih poruka.

Kako je moguće da se usprkos njihovom trudu, njihov bijes ne usmjeri na vlast koja čini državu, kad se dogode ovakvi incidenti? Zar nije logičnije oštro nasrnuti na Milanovića, Ostojića, Pusić, pa i na Predsjednicu i Kotromanovića koji imaju tenkove, te Matića, osvjedočenog heroja poraća, zbog toga što godinama toleriraju ustašovanje po Hrvatskoj i afirmaciju nacizma, rasizma, mržnje prema srpskoj nejači, usprkos tome što nesretni Milorad Pupovac crče od upozorenja, što piše pisma na sve strane po Europi i što Srbi još uvijek u Hrvatskoj, probrani i čisti, oni Miloradovi – nisu dobili autonomiju, što nemaju svoju Republiku niti pravo kao za vrijeme slobodnoga Vukovara, recimo, dati na ćiriličnom pismu ime ulice svom junaku – Puniši Račiću.

Meni nije jasno kako to da se toliko tolerira tom Milanoviću, a nikada ga se nije prozvalo onim što ispada po svemu – običnim ustašom? Uzimajući stvar u svoje ruke, trust antifašističkih mozgova, na čelu sa Slavicom Lukić i „znanstvenom novinarkom“ Rudež, oduzimaju Milanoviću državu bez izbora, pa počinju javno suđenje, a zatim vješanje.

Kako opravdati toliku strpljivost, toliko ponižavanje sile države, a imati toliko dokaza koje je neumorni Đido Mova godinama prikupljao sa svojim kolegama, nego prikrivenim ustašlukom ili kolaboracionizmom? I stolovi s tolikim dokazima su inficirani ustašlukom.

Morat’ će se brzo mijenjati antifašističkim drvetom s Ravne Gore.

Cijela Hrvatska postala zatvor

Kako ćemo se sutra obraniti od prijetnji ISIL-a, kako se obraniti od četnika na koje poneki upozoravaju, iako još nisu viđeni, jer su prema „dobro obaviještenim izvorima“ obrijali brade, namazali slaninom kose, počupali obrve, pa tako jedini Mesić sliči na njih, a on ne može biti sumnjiv, čak i uz bradurinu, jer je počasni predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH, i na koncu kako generacije malih ‘hrvatića’ dovesti na pravi put ako im takve nacističke ugroze vise nad vratom?

Nema kraja neodgovornosti ove države i vlasti.

Čak i osvjedočeni desničari, prije svih u Večernjem listu, stiskaju se od straha pred naletima ustašluka, upozoravaju na izvorište te napasti suvremene Europe koja se infiltrirala i metastazirala ulaskom Hrvatske u EU, upiru prstom u biskupe, koje je, izgleda, sam antifašistički nečastivi obuzeo unazad stotinjak godina pa ni makac, usprkos Titovu egzorcizmu, smaknućima, mučenjima, klanjima, trpanjima u jame, samice. Neće, pa neće nečastivi iz njih.

Neki neodgovorni analitičari, a među njima i dio nesretnika koji su navalili poustašiti našu Hrvatsku pjevajući za Thompsonom njegovo antifahuljenje, uz to što je svekolika zbunjenost nastupila neaktivnošću države, a pogotovo nakon srpskog civiliziranog prijedloga o hapšenju 59 potpisnika, koji je doduše prepisan iz svjedočenja pokojne Savke Dabčević Kučar, od koje je Tito tražio samo hapšenje nekoliko desetina jurišnika 1971. godine, uporno izjednačavaju Večernji s Jutarnjim, iako je poznato da je Večernji desna, a Jutarnji lijeva novina. To je kao ruke, a to ne shvaćaju nezadovoljnici, prije svega na desnici, jer ovaj današnji poredak, ova civilizacijska sreća i radost suvremenoga svijeta upravo počiva na koordinaciji njegovih ruku, njegove ljevice i desnice, koje protivnike i neprijatelje imaju zbuniti, pa udarati kao u ringu – jednom ljevicom, jednom desnicom, dok se ne ošamuti.

Jedni promiču SDP, drugi HDZ, ljudi znaju tko je vlast, tko može biti vlast, a vlast je navodno od Boga, pa je sotonizam biti protiv nje, a hereza kritizirati bilo koga tko je vlast.

Vrijeme je za prestanak mučenja zbunjenog naroda. Ako je Obama mogao i morao pod pritiskom američke javnosti, donijeti odluku o zatvaranju Guantanama, morat’ će i vlasti u Hrvatskoj donijeti odluku o prestanku mučenja u zatvoru – Hrvatskoj. Jer cijela Hrvatska je zbog odugovlačenja djelovanja države postala zatvor.

Ljudi ne znaju što im se sprema sutra. Neizvjesnost je gora i od same smrti, pogotovo kad si kriv, što mišlju, što riječju, što djelom, što propustom. Uz sve probleme koje hrvatski neuki narod, suočen s izazovima okrutnog kapitalizma, a istrgnut iz sjaja i jasala humanističkog komunizma, ima svakodnevno, još mora strijepiti je li kriv za ustašluk ili nije.

Kao zaključak, nema dvojbe, ako ne želimo postati ustaška zemlja, nužno je natjerati proustašku vlast na čelu s Milanovićem i Vesnom Pusić, da se odrekne milosti prema nositeljima nacističke zloće, pohapsi ih i zauvijek zakonom zabrani kako „Za dom spremni“, tako i svaku spremnost, jer je najvažnije u današnjici biti – nespreman.

Naravno, nužno je zabraniti djelovanje matematičaru Pečariću i pjevanje Thompsonu, jer samo razbuktavaju maštu još uvijek antifašistički i humanistički neobrađene djece.