Pabirci

0
74

Kod nas bila Kolinda!

Za  bpz.ba piše Marko Tokić

U strahu od islamizacije čak i Angela Merkel poziva kršćane da se vrate svojoj vjeri. Kako, ako su oni koji vladaju Europom, a među njima i ona, odbacili vlastite kršćanske korijene? Ustvrdili da je Bog mrtav i propovijedaju sekularizam, ateizam i agnosticizam. Strah, naravno, nikada nije dobar saveznik, ali tko ga potiče i hiperbolizira (preuveličava)? Oni koji imaju medije u rukama. A tko su oni?

Ili drukčije zašto to čine?

Problemi koji niču iz opće promociji subkulture (time i kiča) koja podilazi najnižim ljudskim strastima i koja svakodnevno vlada našim životima (osobito mladih) uočavaju se, ali i ne pokušavaju riješiti. Zašto?

Zato što je onima koji vladaju u eri globalističkog konzumerizma čovjek jedino potreban kao potrošač. Čak i više nego li kao radnik i onaj koji doprinosi proizvodnji, jer se proizvodnja sve više automatizira (i za nju je potrebno sve manje ljudi), a dokidanjem kontrole kapitala od nacionalnih države (koje su stoga postale suvišne i anakronizam kojega treba dokinuti) radna se snaga nabavlja diljem svijeta pa se proizvodnja miče u zemlje jeftine radne snage, a i kada domaća nepodnošljivo poskupi radi se na njezinu uvozu najprije iz zemalja okruženja, a potom i migracijama pučanstva kojima smo svjedoci.

Ili da povjerujemo da se sve ovo događa u sklopu trećega svjetskoga rata u kojemu Rusi uzvraćaju udarac i napadaju Zapad suvremenim biološkim oružjem (migrantima) u nadi da će tako poljuljati pripreme zapadnjačkog konačnog obračuna s Rusijom ili pak uspijevaju u super obavještajnoj operaciji pripreme budućih terorističkih akcija diljem Zapada (al ovoga i onoga ili nečega drugog).

Kod nas bila Kolinda!

I ona se zauzela za jednakopravnost Hrvata. Ova ispraznica još uvijek ječi, još od Sanadera kao obećanje nečega ničega. I svi su oduševljeni neki vjeruju da će čak i dobiti novce za vlastite projekte.

Od buke koja vlada u prostoru uistinu se ne da vidjeti ima li Kolinda Grabar Kitarević uistinu program obnove Hrvatske (za sve njezine građane) i ima li kao predsjednica svih Hrvata uistinu politiku koja će dovesti do uspostave ustavne i stvarne jednakosti hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini. Ima li ideju kako to napraviti? Ima li vanjskopolitičke suveznike za svoje ideje? I ima li u Hrvatskoj i kod Hrvata (u BiH) istinske političke suradnike? Sve ovo još uvijek ostaje pitanjem. I predsjednica je još uvijek predsjednica velike nade, ugodne vanjštine i istinske ljudske suosjećajnosti no za sada nedovoljne političke učinkovitosti.

Naša su očekivanja velika. Ona je uistinu nakon toliko godina svjetlo u tami hrvatske politike.

Na zapadu ništa nova ili makar na ljevici igraju igranku vlastitog preživljavanja i pokušaja da na bilo koji način pojedinačno ili kao rasuti ali udruženi zločinački pokret ponovno dođu na vlast. Meni je od pustih prepucavanja najzanimljivija bila jedna mala skica za portret partije početkom tisućljeća u kojoj su se navodno ili stvarno obračunavali Linić i Milanović. Naime, Linić je optužio policiju da je krivotvorila fakturu kako bi prikazala da je njemu (Liniću?) netko platio odmor. Nije valjda moguće da se hrvatska policija i time bavi, pogotovo njezin ministar Ranko, ja ne vjerujem Liniću da je to istina, jer je Ranko toliko zauzet otkrivanjem polivače s Poljuda i onog zakrabuljenog dvojca koji je navodno crtao kukasti križ da on za drugo, pa ni policija, nema vremena. On ne zna ništa niti o Klicinu ubojstvu, jer takvu spektakularnu akciju mogu usred Zagreba napraviti tek pripadnici neke specijalne postrojbe, a on, zasad, još uvijek takvu nema pod svojom kontrolom. Začudo na Linićevu optužbu nije, zbog zauzetosti, ni odgovorio ministar Ranko (neđelje ti) niti je podignuo optužni prijedlog protiv Linića krivokletnika. Nego mu je, kao i svima i cijelom svijetu, odgovorio, kako samo on to zna, premijer Milanović. U tom odgovoru na Linićeve optužbe on nije ništa govorio o krivotvorini dokumenata, ali je negirao da je protiv Linića vođena bilo kakva istraga, naime kako je premijer ustvrdio to „nije bila istraga, nego prikupljanje podataka“.

Iz svega je tek očito da je policija u Hrvatskoj postala Zavod za statistiku ili, ako je ovo pretenciozno, tek jedan njegov pod-odjel koji vodi statistiku događaja, utvrđuje da su se dogodili i ništa ne poduzima, sve dok im se ne naredi da uđu čak i u Markovu crkvu kako bi preodgojili (da ne kažem prevaspitali) hrvatske branitelje.

O Hrvatima u Savskoj već dugo ne možemo u medijima čuti ništa. Oni su tamo postali nešto posve prirodno. Iz neslužbenih i neimenovanih izvora može se tek čuti da branitelji tamo vrše pripreme za podizanje spomenika Nevenki Topalušć ženi velikog srca, ljudskog i hrvatskog ponosa, junakinje domovinskoga rata i jedne od tisuće žrtava bešćutnosti hrvatske vladajuće elite. Njezin spomenik treba biti ne samo uspomena na jednu veliku ženu, nego i simbol vjere u budućnost Hrvata i Hrvatske koji će imati snagu poticaja da ustrajemo u borbi za domoljubnu Hrvatsku u kojoj će i oni kojima se vlada i oni koji vladaju uistinu voljeti Hrvatsku.

A BiH? Što reći o zemlji u kojoj se vlast konstituira tako da se nekonstituira, a gotovo državnom tajnom je njezin popis pučanstva? O zemlji u kojoj je stvarna vlast u nekim veleposlanstvima iako je nominalno glume i navodno Visoki predstavnik i domaća politička elita.

Negdje usput pročitah da Borjana Krišto ne priznaje Željku Komšiću da je Hrvat. Ne vjerujem. Više vjerujem da mu ona to niti je priznavala niti mu je osporavala, ta to je njegov problem – a naš hrvatski problem je to što je on kao izbor bošnjačkih birača zauzimao mjesto hrvatskoga člana Predsjedništva BiH, i to dvaput, jednom, iako oba puta upitno legalan (jer kakva je to država u kojoj navodno možeš biti legalan a nisi legitiman jer te nisu birali oni koje navodno predstavljaš), zauzimao je mjesto hrvatskog člana Predsjedništva baš umjesto Borjane iako je ona imala daleko najveći broj hrvatskih glasova. Zna to i Komšić, zna to i onaj koji je to pisao u Dnevnom listu, ali se pravi nevješt. Jer u Predsjedništvu ne sjede dva člana iz Federacije i član iz RS, nego predstavnici konstitutivnih naroda.

Na koncu, da ne bude zabune, eto i taj sarajevski fakin nauživao se državne plaće na hrvatski račun u bošnjačkom nacionalnom interesu (i interesu tko zna kojih međunarodnih krugova moći), pa nije postigao željeni rezultat jer mu je učinak na tom mjestu u svakom pogledu nacionalna nula, građanska demagogija i međunarodni neuspjeh,  i sad bi mu eto mi trebali valjda dati još i legitimaciju da je štitio i branio hrvatske nacionalne interese u BiH. Umjesto toga šta drugo mu nego reći, nego i ovdje i u svijetu: dečko, ajde oladi.

Kod nas u BiH čekamo još uvijek da se dogodi čudo. Ali to se u BiH svaki dan događa samo nikako da urodi dobrim učincima, kako bi konačno stvari nekako krenule nabolje, a one, kao za inata, svakim danom to gore i ide nagore.