Pinocchio

0
973

Nitko kao Hrvatska nema sreće s bivšim predsjednicima jedan je lažno svjedočio u Haagu, a drugi lažno svjedoči gdje god stigne.

Za bpz.ba piše Marko Tokić Vama koji imate želju pisati # pročitajte obvezno svaku priču našeg Profesora!

Fašizacija Hrvatske je u tijeku. Gotovo kao devedesetih kad je Rašković pripremao „ludi narod“ na otpor uspostavi hrvatske države. Kažu da je Marx (ponešto proširujući Hegelovu misao) rekao da se povijest ponavlja „najprije kao tragedija, zatim kao farsa“ i gotovo da povjerujemo. Ovih se dana na ponavljanje Raškovićevih postupaka odlučio i Milorad Pupovac. I dok je nama Hrvatima jasno da Milorada i nije trebalo instrumentalizirati za navedenu svrhu, nije nam baš posve jasno da se i Ognjen Kraus (jedan od predstavnika židovske zajednice u Hrvatskoj) dao instrumentalizirati od Srba. No, tko zna koliko daleko dopire izvorište vjetra o kojemu govorimo. Neki tvrde da je ministar vanjskih poslova Ruske Federacije Sergej Lavrov odavno izdao taj naputak, a kad Rusi kažu mnogi poslušaju. Osobito jedan, što svira na klaviru Kaljinku (o guji).

Naime, kad je Jadranka Kosor rekla onu čuvenu: Kud Ivo tud i ja – misleći na jednog drugog dragog Ivu nismo mogli ni znati da je to otkriće jedne od većih hrvatskih političkih tajni. Ne bojte se, nije to ona o tome tko je nacrtao svastiku na Poljudu, nije čak niti ona o tome tko je ubio Klicu, pa nije čak ni ova o zlatu i eurima u zgradi policije (ćiribu ćiriba – pa, pa…), nije čak odgovor niti na trač pitanje: je li Milanović vodio Hrvatsku inspiriran bijelim, nego je odgovor na pitanje gdje se krije čuvena ustaška zmija. I ona, istim riječima kao nekad Jadranka, razotkri se (ne znam samo otkri li se kao tragedija ili farsa), kao nekad iz Izraela ovih se dana javi iz Beograda, onim čuvenim: Kud Ivo tud i ja. Nitko kao Hrvatska nema sreće s bivšim predsjednicima jedan je lažno svjedočio u Haagu, a drugi lažno svjedoči gdje god stigne.

No, unatoč svemu Hrvati su i nadalje mirni jedva čekaju nove izbore kako bi iznova izabrali nekog sličnog. U međuvremenu će se boriti s onima koji umjesto podrške onima koji inzistiraju na povijesnoj istini čak i o Jasenovcu (pa makako ona gorka bila i voljni su se s njom suočiti) oni će radije živjeti u iluziji da je umjesto istine dovoljno upriličiti povremena odreknuća (pri tome ne razlikujući režim od države). Ali povijest govori da se tako nikome udovoljilo nije, jer onima koji Hrvate optužuju za fašizaciju nije do isprike niti do istine i pomirenja, oni su zagovornici one čuvene: do istrage naše ili vaše (ili kako bi to formulirao Milanović, misleći da o nečem misli, i ne znajući u čemu sudjeluje: ili mi ili oni). A svi oni koji sudjeluju u igri koja je za njih pripremljena nikako da shvate da se ništa ne postiže isprikama, i da ne postoje riječi odreknuća koje bi zadovoljile Pupovca (i slične, da o Vučiću, Dačiću, Nikoliću i Šešelju i ne pričamo) njih bi tek zadovoljilo slamanje hrvatske države, jer ih ništa manje ne može zadovoljiti. Više im ne bi bio dovoljan niti danak u krvi, sve dok Hrvatske i Hrvata ima. I tako ostaju tek hrvatski političari nakon čina odreknuća zabezeknuti i sami pred zrcalom vlastite nepromišljenosti, a ono sve isto kao i prije samog čina: ni vuk sit ni koza cijela.

Tko nam to nameće svakoga travnja mrežu povijesne krivnje kako bi nam se iznova nametala nepoželjna politička rješenja? Koprcajući se u labirintu optužbi za grijehe daleke prošlosti nedavni agresori i njihovi zločini počinjeni u ime Velike Srbije padaju u zaborav. I osvajački rat pretvaraju u građanski (svih sa svima) do potpunog zaborava tko je imao oružje, a tko embargo (tko je crtao dokle će biti, a tko se branio – da bi se poslije toga pričalo kako je dijelio onaj tko je oružje imao s onim koga je razoružao kako bi ga prisilio na Krnju Jugoslaviju ili sveo na ono što se sa zagrebačke katedrale vidi). I u toj igri neki njome, nažalost, poneseni i ne vide da se iznova zapliću u suptilno ispletene niti prevare koja stvara povoljne okolnosti za novi napad i novu agresiju. Ako i ne posve istu, a ono mekšu varijantu u kojoj će pod prijetnjom fašizacije sa zapada i islamskog radikalizma s juga posve legitiman biti zahtjev, pa makar samo, za samostalnošću Republike Srpske.

Otkuda sve vjetrovi pušu? I stižu li oni samo iz Rusije ili ima tu mjesta za razne zapadne povjetarce (od kojih je jedan odavno vidljiv, a o kojemu se ne govori)? Nije rehabilitacija Draže i četničkoga pokreta nešto što ima samo veze s prošlošću Drugoga velerata (i istine o njemu), nego je itekako povezano s idejom obnove kraljevine (čiji đeneral bijaše vojskovođa) u režiji Kraljevine (da ne kažem koje). I tako se iznova traži način da se Srbija uz ovaj zapadni povjetarac lagano udalji od sirenskog zova majčice Rusije i okrene tamo gdje kralj prebiva. I tako između dva vjetra Srbija ne zna kojem bi se priklonila carstvu, a Hrvatska se još jednom povija i lomi u političkoj mori koja nikako da prestane, pa se naši političari gotovo uplašeni od vlastite slobode okreću ne bi li ugledali svjetlo u luci (trk preko bare dok ne bude kasno). Bošnjački političari, još i gori, možda se nadaju da će na hrvatskoj nesreći doći do probitka ne videći ono što bi se vidjet moralo da je prva žrtva BiH (i mi i Bošnjaci u njoj). Pokušaj bijega s avijem (ili kako se to već zove) tek je u zametku, a opasnost velika. Jesu li EU i NATO fatamorgana? I jesu i nisu. Jer Zapad još igra igre pripitomljavanja Srbije, ako se Srbija pripitomit dade.

U BiH hrvatska nadpamet ne da o sebi niti govoriti, toliko je u pravu da samo meni, a možda i još po nekom Hrvatu, nije jasno kako to da ne živimo u najboljem od svih mogućih svjetova. Visoki predstavnik već dva dana nije dao izjavu, a Srbi pripremaju prosvjed i protuprosvjed (oporba koja je vlast u BiH protiv vlasti u republici i republička vlast protiv srpskih predstavnika u vlasti u BiH: čitaj protiv vlasti BiH – tko ne zna što se događa, ne vidi tko će izgubiti: Srbi dobivaju u svakom slučaju).

Lako je igrati kad znaš tko svira i po kojim notama. Jao nama koji ne znamo i pokušavamo odgonetnuti. Nadam se da je ipak odsvirao svoje Ivo od klavira jer mu je svirka pročitana i guja koju je tako vješto uzgajao da bi je prokazao svijetu nije odradila šta je trebala odraditi. Vrijeme je da se otkrije, makar (ako ništa drugo), tko je nacrtao svastiku na Poljudu.