Predsjednik Hrvatskog društva političkih zatvorenika: Na mene su primijenjene metode Barišićevog isljeđivanja

Predsjednik Hrvatskog društva političkih zatvorenika Marko Grubišić, inače brat saborskog zastupnika Bore Grubišića, progovorio je u intervjuu za Jutarnji list o istupima Ante Barišića, koji je podržao Manolićeve tvrdnje kako je predsjednik HDZ-a Karamarko navodno bio doušnik Udbe.

Manolićev istup isprovocirao je Grubišića, koji je još početkom 90-tih prozvao samog Barišića zbog postupanja u istražnom postupku. Danas se Grubišić bavi poduzetništvom i magistar je ekonomskih znanosti.

-Zašto ste se baš sada odlučili istupiti u medijima? Što vam je Ante Barišić učinio? Zašto ga želite diskreditirati?

– Želim samo reći istinu o tome Å¡to mi je Udba učinila 80-tih godina, predvoÄ‘ena u mom slučaju upravo Antom BariÅ¡ićem, koji je bio njihov nadobudni djelatnik. Ono Å¡to mi je BariÅ¡ić radio najbolje sam opisao 1991. godine u izjavi koju sam tada dostavio Uredu predsjednika Franje TuÄ‘mana, nakon Å¡to ga je imenovao savjetnikom za osiguranje. Napisao sam mu sljedeće: “Gospodin BariÅ¡ić jedan je od isljednika, tada postojeće službe SDS-a, koji su se služili represivnim mjerama izvan zakonskih ovlaÅ¡tenja za vrijeme isljeÄ‘ivanja u krivičnom postupku poznatom kao ‘Lašćinski proces’, nazvan akcija ‘NamjeÅ¡taj’, 1982/1983. godine. Na mene tada primijenjene metode BariÅ¡ićevog isljeÄ‘ivanja su: vezanje za radijator posebnim lisicama (po njemu tzv. ‘Å¡panjolkama’) uz grube nasrtaje kojima je pokuÅ¡avao iznuditi njemu željene odgovore, česta upotreba prijetnji piÅ¡toljem prislanjanjem istog na sljepoočnicu uz prijetnju ubojstvom, prijetnja izbacivanja kroz prozor s trećeg kata uz režiju moga bijega, metodom ispitivanja na detektoru laži kreirao je moje odgovore na izrežirana pitanja (povezanost s emigracijom, postavljanje bombe u NAMI i sl.), i kao posljedicu ‘obećavao’ robiju od 15 do 20 godina, uz sve gore navedeno tvrdio je da i moji odvjetnici Željko Olujić i Ivan Gabelica pripadaju ‘ustaÅ¡koj bandi’ i da su zatvoreni u istoj zgradi te da mi neće pomoći”. Ta izjava dostavljena je tada predsjedniku TuÄ‘manu.

-I što se onda dogodilo? Je li Barišić tada smijenjen?

– Bilo je to u vrijeme afere sa snimkama Martina Å pegelja, a na televiziji su jedno večer gostovali Slaven Letica, Lerotić i upravo BariÅ¡ić. Možete misliti kako sam se osjećao! Pet mjeseci trajao je moj istražni postupak, a nastavljen je presudom od četiri godine zatvorske kazne, odslužio sam dvije i pol godine, i nakon svega opet ugledam BariÅ¡ića, koji se u toj emisiji predstavio kao duÅ¡ebrižnik za Hrvatsku, nisam mogao vjerovati svojim očima. ÄŒovjek koji me do prije par godina držao na detektorima doručak, ručak i večeru, ne bi li priznao da sam postavio bombu u Nami, dolazio mi usred noći u ćeliju i tukao me. Sjećam se noći kad su mi točno u ponoć, na sam Božić, u ćeliju istražnog zatvora u Petrinjskoj uÅ¡li BariÅ¡ić, Goran Ljubičić Gejo i Darko Starčević. ÄŒula su se zvona s Katedrale, a BariÅ¡ić  mi je rekao: “VidiÅ¡ gdje su tvoji (pokazujući prema Kaptolu), a gdje si ti”. Odgovorio sam mu da se Božić slavi u srcu, i to ga je toliko iznerviralo da me baÅ¡ tu večer BariÅ¡ić vezao lisicama za radijator, hvalio se tim tzv. ‘Å¡panjolkama’ koje odmah reagiraju i urezuju se u zapešće. I onda ga par godina kasnije u ugledam na televiziji kao spasitelja Hrvatske, u meÄ‘uvremenu ga je i TuÄ‘man postavio za savjetnika. To ne da me iznerviralo, nego sam se pitao zna li naÅ¡ predsjednik koga uopće ima iza leÄ‘a?! Jer Å¡to je sve taj čovjek radio meni, a kasnije i drugima, primjerice u političkim procesima Filipu Bagiću, Mirni Sunić. Zatražili su tada iz Ureda predsjednika da sastavim tu pismenu izjavu koju je TuÄ‘man pokazao BariÅ¡iću te zatražio njegovo očitovanje. Doznao sam kasnije da mu je BariÅ¡ić odgovorio da sam dobar prijatelj sa Vladom Gotovcem, Ivanom Gabelicom, Markom Veselicom, Paragom  i Antom Paradžikom te da kroz podrivanje njega želim “podrivati u instituciju predsjednika i HDZ-a”. No, TuÄ‘man to nije prihvatio te  je BariÅ¡ić ubrzo smijenjen.

-Kako je nastao proces ‘Lašćina’, odnosno akcija NamjeÅ¡taj?

– Krajem 1982. godine, kad sam bio apsolvent Ekonomskog fakulteta u Zagrebu. Živio sam u studentskom domu na Lašćini. Bilo je to vrijeme nestaÅ¡ica, redukcija i buÄ‘enja nacionalnog zanosa. Osobno sam se izjaÅ¡njavao kao Hrvat, iÅ¡ao sam u crkvu i nosio Dinamov dres. U studentskom domu stvorila se ekipa nas koji smo odlazili nedjeljom u crkvu, na utakmice pa i Stepincu na mise zaduÅ¡nice, no nismo imali nikakve namjere političkog udruživanja, niti planirali političku akciju, a kamoli postavljanje bombe, Å¡to su mi u tom procesu kasnije željeli imputirati. Povod za njihovu akciju bila je zapravo izborna konferencija u studentskom domu u kojem nismo htjeli prihvatiti kandidate za Samoupravljačku skupÅ¡tinu koje je delegirao Savez komunista iz doma, već smo predložili vlastite kandidate koji nisu bili komunisti. I nedugo poslije toga na roÄ‘endanu jedne kolegice, kao i na stotinama drugih roÄ‘endana, pjevale su se pjesme Marjane, Marjane i Vilo Velebita, Å¡to su iskoristili kao razlog za prikazivanje nacionalizma.

>>Ivan Mihael Ban: Tko je Alfred Morgan a tko Abesinac ?

-Kad ste uhapšeni?

– Uhapsili su nas 11. studenog 1982. godine u 4:30 sati, kad su specijalci s psima i 30 vozila opkolili studentski dom.  Mislio sam da traže nekog ozbiljnog zločinca, ali ispalo je kasnije da sam to bio ja, poslužili su se sa mnom i cimerom SuÅ¡cem, takoÄ‘er iz Hercegovine. Zadržali su me isprva deset dana, i to zbog prekrÅ¡aja jer nisam bio prijavljen u domu. No, ponovno sam priveden 16. prosinca iste godine, a istraga je trajala viÅ¡e od četiri mjeseca. Fizički su me zlostavljali, prislanjali mi piÅ¡tolj na čelo, vezali me za radijator, konstantno sam ispitivan i stavljan na detektor laži. PokuÅ¡ali su me teretiti da sam povezan s emigracijom i da sam postavio bombu u Namu. Istodobno je kroz medije kreiran taj „slučaj Lašćina“, pričali su mi da su se kolporteri sa trga vikali: “PronaÄ‘en Marko GrubiÅ¡ić! Uhićeni studenti na Lašćini!”…Zamislite pronaÄ‘en, a živio sam pet godina na Lašćini. OsuÄ‘en sam na četiri godine strogog zatvora u Lepoglavi. Osudio me je sud na Trgu Nikole Å ubića Zrinskog, a u optužnici mi je pisalo da sam pjevao pjesmu o Zrinskim i Frankopanima. Kakav apsurd. Pustili su me nekoliko dana prije 27. roÄ‘endana kako ne bi izbjegao služenje jugoslavenske vojske, možete misliti kako je bilo jednom političkom zatvoreniku, hrvatskom nacionalistu, koji je pod prisilom služio vojsku u Prokuplju 30-tak kilometara od NiÅ¡a.

-S kim ste sve bili u zatvoru u Lepoglavi?

– S profesorom Vladom Gotovcem, zaista velikim čovjekom, Ante Znaorom, Tončijem Marinkovićem, Markom Veselicom, Josipom BiluÅ¡ićem, Markom Dizdarom, Želimirom MeÅ¡trovićem i Dobroslavom Paragom. Sa svima njima družio sam se na krugu u Lepoglavi. Politički zatvorenici bili tu tada najgore tretirana skupina u zatvorima, bio je to zaista ružan period u mojem životu, ali nisam se predao ni u jednom trenutku.

-Jeste li vi danas član neke stranke? Vaš brat je Boro Grubišić, saborski zastupnik HDSSB-a. Radite li ovo da bi obranili šefa HDZ-a Tomislava Karamarka?

– Nisam, nikad se nisam politički angažirao, isto tako ne radim to da bih obranio Karamarka, jer ga uopće ne poznajem. Znam Smiljana Reljića, koji je takoÄ‘er živio u studentskom domu na Lašćini, no Karamarka nikad nisam upoznao niti znam neÅ¡to o njegovom karijernom put. No, kad sam vidio da čovjek poput BariÅ¡ića drugima drži prodike, osjetio sam se odgovornim reći istinu tko je zapravo Ante BariÅ¡ić. Zamislite čovjek koji u Službi državne sigurnosti bio zadužen za kler, a kasnije sam doznao da je njegova roÄ‘ena sestra navodno bila časna sestra.

>>Hrvatske službe bi morale istražiti današnju suradnju nekadašnjih članova Radojčićeve analitičke grupe u CK SKH

-Je li lustracija danas potrebna?

ProÅ¡lo je 25 godina otkako imamo državu, a da ni jedna vlast nije učinila niÅ¡ta po tom pitanju. Žalosno je da 2015. godine pričam, isto Å¡to sam govorio 1991. godine. Činjenica je, koliko mi je poznato, da se samo jedan od bivÅ¡ih djelatnika jugoslavenske tajne službe javno ispričao, iskreno zatražio oprost, naročito od nas političkih zatvorenika koje je uhodio, a pred biskupom Vladom KoÅ¡ićem se i pokajao za kakvu je nečasnu službu radio, a zove se Željko Kekić. Da je bilo viÅ¡e takvih primjera danas lustracija ne bi bila potrebna, no ostala je tužna činjenica da je od od 851 hrvatskog udbaÅ¡a, njih 754 početkom 90-tih preÅ¡lo u nove hrvatske službe koji su danas interesno uvezani i odlično pozicionirani u svim sferama druÅ¡tva, gospodarstva, politike…Zato nemam dvojbi o potrebi lustracije, jer niÅ¡ta dobro na tako nemoralnom temelju ne može nastati. Lustraciju ne gledam kroz politički svjetonazor, ni kao lov na ljude drugačijeg političkog svjetonazora, nego je smatram potrebnom samo za one koji su u ime održanja komunističkog režima činili zločine nad čovjekom.

M.M. bpz.ba