Priča o svijeći za ustašu i partizana

0
89
Autor: Marko LjubićLjubic-158x90

Nikada neću zaboraviti stalnu tihu raspravu oca i bake uoči Dušnoga dana, kada smo se spremali otići na groblje. Otac je želio upaliti svijeću za svoga oca i punca, baka nije dala. – Ne znam ja krsta ti Isusova, đe ću žive ljude proglašavat mrtvima, jel tako?

U mojoj obitelji povratak djedova uvijek se povezivao s dolaskom „naših“.

Tako su prolazile godine, pradjed je ostario i umro, prabaka je ostarjela i umrla, baka je starila iz godine u godinu, ali nikada se na groblju nije palila svijeća za Markana i Grgu.

Mi smo, i kao djeca, i kasnije kad smo odrasli, poštovali njezinu odluku da se svijeće ne pale i da će možda doći „naši“.

Naši su bili – Hrvatska.

Otac je imao prijatelja koji je živio u dolini Neretve. Posjećivali smo se svake godine, on i obitelj nas za Sv. Anu, mi njega za Sv. Luku.

Jednom prilikom, dok su otac i prijatelj razgovarali kod nas, uz vatru, jesen je bila, zamalo nisam zaslužio ozbiljne batine. Znao sam da je njegov otac poginuo u partizanima, a partizani su u mom selu bili antikrsti, kako su ih babe nazivale. Imali smo ih razloga mrziti, jer je mama kao djevojčica gledala kako joj partizan Jovo ubija djeda 1945. godine. Znao sam također iz njihovih opreznih razgovora, da je prijatelj „nastradao“. Bio je „nepopravljivi nacionalist“.

Tada nisam znao što je to, iako je zvučalo opasno za razliku od njegova izgleda.

– Zar tvoja mama pali svijeće? – prekinuo sam uzvikom njihov razgovor, iako je to bilo strogo zabranjeno.

– Pali sinko, pali? – mirno je uzvratio.

Očev prijatelj se slatko nasmijao, gledajući ljutito sjevanje očevih očiju i neugodu na majčinu licu.

-‘Ajte, ‘ajte, dijete je normalno pitalo, i ja bih na njegovu mjestu.

Zatim se okrenuo meni i objasnio mi:- „Nisu svi partizani bili antikrsti kako si čuo od baba. I partizani se se molili Bogu“.

Moja su oba djeda otišli u ustaše.

Oni su pošli boriti se protiv četnika, koji su na početku rata zapalili okolna sela i poubijali ljude u njima.

Prijateljevu ocu su bili krivi Talijani, mojim djedovima Srbi.

I njegov otac partizan, katolik i Hrvat borio se za slobodu, kao i moja dva djeda. Snove njegovoga oca ukrao je jugoslavenski komunistički diktator, mojih djedova hrvatski diktator.

I prijateljev otac partizan i moja oba djeda bili su Hrvati i katolici, ljudi sa sela, obrađivali su zemlju i sanjali o boljem životu.

Od toga dana je njegov otac u mojim očima i mislima imao ljudsko lice usprkos majčinim svjedočanstvima i pričama baba. Ja sam tog poginulog partizana gledao u licu očevoga prijatelja, kao što je i on moje djedove ustaše gledao u licu mojih oca i majke.

Slagali su se još u nečem njima važnom.

Iako nije čekao oca, znam da je čekao „naše“. Tihim je glasom ocu govorio da će sigurno doći sve na svoje. Otac je potvrđivao nesigurnim klimanjem glavom uz kratki uzdah „Bog te čuo“.

Je li Bog čuo ili nije, teško je reći, iako ja vjerujem da bez njegove pomoći ne bi bilo nikavog „dolaska“. Ono što su čekali i otac i njegov prijatelj dogodilo se 1990. godine. Očev prijatelj je bio predvodnik dolaska „naših“.

„Naši“ su došli, moji djedovi se nisu vratili.

Već ostarjela baka, znala je dugo sjediti na balkonu, tu sam je gotovo uvijek zatekao prilikom dolaska u selo, nekim čudnim pogledom već umornih očiju gledala je prema zalasku sunca. Nekako, bez jasnog razloga dolazak „naših“ se očekivao iz tog pravca.

Markan i Grgo se nisu vratili. Kao ni desetine tisuća drugih, koje su bake, sinovi i unučad čekali.

Neposredno prije smrti, baka je zapalila prvu svijeću na grobu za svoga muža, iako nije bio pokopan na našem groblju.

Nitko danas ne zna za njihove grobove, ponešto se zna o njihovoj sudbini, ali još uvijek je to velika tajna.

Ne znam je li baka očekivala da će dolazak „naših“ biti kakav je danas? Znam sigurno da je najviše od svega od dolaska „naših“ očekivala mogući povratak djeda. Danas nisam siguran je li duboko u duši to stvarno vjerovala, ili jednostavno nije mogla živjeti bez te nade.

Otac je očekivao, a to je puno puta rekao nakon dolaska „naših“, da mu je najveća želja vidjeti mjesto gdje mu je otac umro. Da zapali svijeću prije smrti.

Ja ne vjerujem da će to doživjeti, a nadam se da će netko od nas.

Zašto?

Zbog toga što su danas „partizani“, ne oni kakvima je pripadao otac našeg prijatelja, nego neki drugi „partizani“, oni kao što je bio Jovo, koji je ubio majčina djeda pred njenim očima, zatvorili prilaze istini, uzeli su našu državu, pokušavaju ugasiti milijune svijeća i održati mrak.

Baš zbog očevog prijatelja i njegovog oca, zbog tisuće takvih ljudi i njihovih snova, za pokoj duši mojim djedovima i za život njihovih snova, upalit ću svijeću za njih sve.

Jer to je svijeća za – Hrvatsku. Za spomen mrtvima i za svijetlo živima.