Sljedba

0
538

Nakon što je za domoljubnu svrhu naučio vikati Hrvatska, Hrvatska!!! Stisnutom šakom svojoj partijskoj braći dozivao uspomenu na Stjepana Filipovića i njegovo prkosno uzvikivanje pred samo vješanje nekih drugih parola (i imenica). Ovih je dana Zoran Milanović izrekao toliko ničim, osim vlastitim egom, povezanih besmislica i unatoč tomu još uvijek izaziva divljenje kod vlastite sljedbe.

Za bpz.ba piše Marko Tokić

Zorana Milanovića u njegovim javnim obraćanjima ne obvezuje istina, ne obvezuju ga obećanja, ni riječ, ni logika, ni dosljednost – i u to smo se svih ovih godina mogli uvjeriti – a, ipak, lijeva kulturološka hegemonija u hrvatskim medijima uzdiže ga na rang jednog od najvećih hrvatskih retoričara.

Sofistička navodna uvjerljivost ne pripada onomu što je govorio, očito, ni samom govorniku, pa u čemu je tajna? Ta stalna govornička bezobrazna (i bezobzirna) prilagodba na trenutak u kojem smo mi (jer smo mi) uvijek u pravu, a oni (jer su oni) uvijek u krivu zapravo je refleks totalitarnog nasljeđa i potvrda ideološke izgubljenosti… Zoran Milanović je nakon svih umnih govora, odbijanja pregovora i vraćanja (salto zoka-mostale), vrijeđanja i samoponižavajućeg puzanja doživio poraz vlastite iluzije o uspješnosti svojih manevara pa je u trenutku dok još uvijek snuje onemogućavanje uspostave nove hrvatske vlade i u trenutku uspostave novoizabranog Hrvatskog državnog sabora još jednom članove saborske većine proglasio špijunima, kriminalcima i ustašama – pa se čini da je postao slučaj za psihijatriju i specijalist za optužbe drugih za ono što sam čini.

Ako se netko bavio subverzivnim obavještajnim akcijama i koristio čitavi državni aparat tajnih i javnih službi u svrhu izbornog uspjeha onda je to upravo Zoran Milanović. U tome je čak nadmašio, činilo se nenadmašni dvojac bivših predsjednika: Jusipović-Mesić. Sjetimo se prgomontiranja Mosta i svih daljnjih akcija osvajanja simpatija što mrkvicom, što zavrtanjem ruku, javnih novaca za političke usluge (Petrina) i tome slično, i tako dalje… Ako je itko miljenik bivših obavještajnih mogula onda je to upravo Zoran Milanović, ako to i nije bio on je to postao: zalaganjem hrvatske države za dvojac Mustač-Perković. Onaj tko je bio u stanju založiti hrvatsku državu kako bi zaštitio Titine obavještajce sad priča da se netko drugi služi istim tim službama, a njemu su navodno njihove usluge strane naprosto nije vjerodostojan.

Ali da mu i povjerujemo… Kako to razumjeti?

Leks Perković (i njegovi) prema ovoj Milanovićevoj izjavi izgubili su obavještajni rat. Znači li to, i jesu li ga izgubili od hisa-cisa-pisa-misa ili kako se već zove domoljubna agencija – ako je vjerovati Milanoviću; jesu – i bilo bi mi drago da jesu: to bi značio kraj jedne imperije (ali bojim se da to ni izbliza nije ostvareno). Nadam se da to vrijeme tek dolazi i da će nova vlast uistinu znati uspostaviti vjerodostojan i domoljuban sigurnosni sustav: onaj koji će štitit hrvatsku državu i njezine građane između ostaloga i od onog obavještajnog i paraobavještajnog jugo podzemlja koje je osmislilo pljačku Hrvatske (i pokušalo je vratiti u bratski zagrljaj onih iz čijih ralja još uvijek, nadam se uspješno, pokušavamo izići).

Kriminalci? – ima li većih kriminalaca od onih koji su partijski osmislili preuzimanje Hrvatske (i uknjižili svoje vlasništvo na njezinu imovinu?) i njih je vrlo uspješno štitio i branio Zoran Milanović (dolazili oni navodno zdesna ili slijeva znao je Zoka da su njegovi), a i u ove zadnje četiri godine bilo je svega i svačega… Već sam to jednom rekao: nije samo strast za vlašću razlog Milanovićeve grčevite borbe za opstanak, u svemu se sluti i panika onoga koji optužuje druge za ono što sam čini (i boji se da bi mu se to i vrlo jednostavno moglo dokazati).

I na koncu ustaše. U Milanovićevu infantilnom (dječački pojednostavljenom) doživljavanju svijeta nema mjesta za boje (i nijanse): ili mi (partizani) ili oni (ustaše). U tako pojednostavljenom svijetu lako je živjeti kad si pobjednik. Mi smo uvijek u pravu i vlast i oni koji imaju (a oni su raja koja prijeti, uvijek na strani zla i gola sirotinja koja nam želi oduzeti: oteto prokleto, kako reče jedan njegov istomišljenik). I Vesni Pusić Božo je Petrov ukrao, zamislite: Božić. Sve bi čovjek mogao očekivati da bi se od Vesne moglo ukrasti osim onoga što nikad nije slavila i u što ne vjeruje. Ah, da, ispravka!!! Ukrao joj je djedicu koji donosi darove! Zločesti Boža!

Za novog mandatar izabran Tihomir Orešković. Iako njegov hrvatski ima simpatičnih problema već nas je relaksirao vlastitim stavovima. Mišljenjem koje ima smisao poruke. On nas je uvjerio da govor ponovno ima svrhu (da se nogomet igra zbog golova za razliku od vječnog samozadovoljavanja njegova prethodnika koji je driblao kao Ronaldo onaj stari, ali nikada nije znao da je svrha ipak postići gol). Olakšanje koje smo osjetili samo nakon nekoliko izjava proistječe iz uvjerenja da smo konačno na čelu vlade dobili čovjeka koji zna što hoće (i čini se i kako to hoće).

Božu Petrova sam prošli put proglasio zaslužnim za konačnu ispravnu odluku (što je čuo bratsku opomenu biskupa Košića, a sjetio se vjerujem i poučaka Budiša, Ljubo Jurčić), no ima još jedan zaslužnik kojemu treba odati priznanje: Tomislav Karamarko.

Olajavan na sve strane kao špijunčina (još iz onoga sustava), a kad Hrvatu (domoljubnom) nekoga želite ogaditi onda mu je najlakše prišiti tu etiketu, no da s tom etiketom nešto nije uredu moglo se vidjeti iz svakog sljedećeg poteza istih onih koji su na toj etiketi uporno ustrajavali. Naime, njima ne smeta udabška prošlost ni Mesića ni Manolića, ni otaca (zlatnih sinova), ni Perkovića ni Mustača pa kako bi im i zašto smetala ona Karamarka. Unatoč navodnoj takvoj prošlosti on se niti u jednom trenutku ne uspijeva osloboditi stigme najomraženijeg od svih političara. A da je njihov (to sam već govorio), ne bi bilo boljeg, svjetlijeg, plemenitijeg od Tite, ne bi se s njim mogli usporediti ni Mesić ni Josipović, ni Jaca ni Sanader, takvoga majka više ne bi rađala koliko bi odjednom dobar bio – a nije. No nije zbog toga zaslužan, nego zato jer je zatomio vlastiti ego i pokazao da mu je Hrvatska važnija. I svakim novim takvim potezom on će samo dokazivati da sazrijeva za vođu. Nitko nije rođeni vođa to se postaje spremnošću na služenje i žrtvu, Tomislav Karamarko je na dobrom putu. Ovaj mu potez, ako je možda i iznuđen, može pomoći da nađe pravi put.

Karamarko je najvljivao lustraciju i tu se možda krije dio njegove nepopularnosti, ali ovih je dana uzbunu na zelenom vrhu digao naš Željko Glasnović koji je rekao da se lustracija prvo treba učiniti u okviru HDZ-a. Otkud mu takva ideja???

Lustracija(?) pa to je već obavljeno. U SDP-u je nije trebalo provoditi, tamo je sve kako treba, tamo su ostali jugonacionalisti. U HDZ-u se partijski vrh postupno i polako uz pomoć Mesića, Sanadera, Haaga i međunarodne zajednice uspješno oslobađao iz naroda izniklih (domoljubnih) kadrova. Uspješni i potrebni su bili samo oni koji su se uključili u interesnu alku ne-vidljivih vlasnika Hrvatske (i hrvatskog dijela njezina susjedstva u BiH). Ova se uspješno obavljena negativna lustracija odrazila kao gubitak ideološkog (domoljubnog) sadržaja i svih ideja osim onih da je dobro imati (makar i na račun nacionalnih interesa). Svi oni koji su zagovarali da je nacionalni interes iznad osobnih bilo je nužno polako udaljiti da ne remete idilu materijalnog zbrinjavanja. I lijevi HDZ-e uspješno je nastavio provedbu čuvene rečenice Josipa Jovića: kako je pohlepa pojela srce. I tek kad je zaprijetio potpuni kolaps (nacionalne ideje) Sanaderovim skretanjem i Kosoričinim neuspjelim spašavanjem dragog Ive (ne nego onih koji su doveli i vodili dragog Ivu) i kad se iz policijskih i vojnih redova pojavio sloj nezadovoljnih pravcem kretanje i povratkom američkih strateških prijatelja (u novim međunarodnim okolnostima) ukazala se prilika da se HDZ možda ipak vrati sam sebi (i narodu). A tu su i partneri iz Domoljubne, a sada i Most. Tu je i preferencija koja je u Sabor uvela i Glasnovića i Culeja i stvari će se ipak mijenjati. Koliko? I da li dovoljno?!

Čestitam Reineru na izboru. Zaslužio je. Čestitam i predsjednici, ali, na Pantovčaku, imamo i Šeksa (a ni Mesić nije daleko). Da Šeksu i oprostimo (ako je to ikako moguće) locirati (i tako dalje) kako mu oprostiti i Mesića i Sanadera i manipulacije hrvatskim krivosuđem. Nije nikad potpuno onako kako bi i mi htjeli. Ipak se kreće.

Na dobro nam došlo Mlado lito, želim vam uspješnu, blagoslovljenu, zdravljem i srećom ispunjenu novu godinu.