ŠTEDUL U INTERVJUU ZA DIREKTNO

0
268

Hrvatskoj se dogodila obrnuta lustracija, Udba dominira medijima, narod ne može razlučiti žito od kukolja

Autor

Matija Štahan

Nikola Štedul jedan je od najpoznatijih hrvatskih emigranata i povratnika. Jedan od rijetkih istaknutih boraca za hrvatsku neovisnost koji je preživio atentat Udbe, Štedul se 1990-ih vratio u domovinu gdje i danas živi i djeluje

26.11.2017. u 21:37

U intervjuu za portal Direktno kaže kako je novi prijedlog Zakona o arhivima ”tipičan način udbaškog djelovanja s namjerom paraliziranja sustava u svemu što smatraju da bi moglo dovesti do otkrivanja njihovih nedjela”. Sa Štedulom smo porazgovarali i o sudbini njegova atentatora Vinka Sindičića i o današnjoj neovisnoj Hrvatskoj koju je desetljećima sanjao.

Kako vidite neovisnu Hrvatsku 26 godina nakon što ste se vratili iz emigracije u domovinu?

Moj pogled na Hrvatsku danas, 26 godina nakon povratka, prilično je zabrinjavajuć. Nigdje na obzoru ne vidi se jasna strategija kako se stvari namjerava pokrenuti nabolje. Ima raznih pokušaja na određenim pitanjima, ali samo na razini improvizacija i reakcija na trenutne događaje, ali nema osmišljenog dugoročnog programa.

Je li to Hrvatska koju ste sanjali i zbog koje ste čak doživjeli i atentat?

Daleko je to od Hrvatske koju sam sanjao i za kakvu sam se cijeli život zalagao. No, svjestan sam toga da su snovi obično ljepši od stvarnosti. Stoga si ne dopuštam da me obuzmu očaj i beznađe. Nada i vjera u bolju budućnost je glavni pokretač da se nastoji učiniti nešto bolje i više – koliko god to ponekad izgledalo kao nemoguć i jalov posao.

Je li stanje u Lijepoj našoj po Vašem mišljenju stvarno tako loše kako se pokušava prikazati u dijelu medija?

Stanje je nedvojbeno loše, a jedan od uzroka da je ono takvo su i dobar dio medija. Svojim senzacionalističkim pristupom u borbi za čitatelje-gledatelje skloni su izvan svih razumnih granica pretjerivati, zbunjivati i ubijati nadu za izgledniju budućnost, a s druge strane prikrivaju realnost tamo gdje bi trebali ukazivati na ozbiljne propuste.

U Vašem naraštaju je pored ekonomske postojala i brojna politička emigracija. Ona je danas uglavnom ekonomska. Mislite li da je moguć povratak tih brojnih mladih ljudi i postoje li neke sličnosti između tretmana iseljenika u komunističkoj jugoslavenskoj i demokratskoj hrvatskoj državi?

Nije baš moguće govoriti o sličnostima tretmana iseljenika u komunističkoj jugoslavenskoj i demokratskoj hrvatskoj državi. Jugoslavija je vodila rat protiv političkoga iseljeništva, dočim to danas u demokratskoj Hrvartskoj nije slučaj. Ali budući da je Jugoslavija svojom dugotrajnom propagandom demonizirala emigraciju, većina političkih djelatnika u domovini još i danas zazire od emigracije.

U tom pogledu ostaje i sličnost u držanju iseljeništva po strani, na sigurnoj udaljenosti, da ne bi slučajno sa svojim idejama i aktivnostima kontaminiralo domaću udobnu učmalost. Zbog toga ozbiljnijih programa ili pokušaja suradnje između ta dva dijela hrvatskoga naroda gotovo da i nema. To je za Hrvatsku od neprocjenjive štete. Sasvim je nerealno očekivati značajniji povratak pod ovakvim uvjetima. Ali s dobrom strategijom i useljeničkim programom sve bi se brzo moglo promijeniti.

Držite li da su istaknuta imena iz povlaštene jugoslavenske nomenklature imala utjecaj na proces privatizacije, koji je sada, u svjetlu slučaja Agrokor, ponovno podvrgnut propitivanju široke javnosti?

Ne samo da je povlaštena jugoslavenska nomenklatura imala utjecaja na proces privatizacije, nego je u najbitnijem dijelu privatizaciju sama provodila i postavljala zakonske uvjete koji su isključivo pogodovali njima.

Agrokor jest stvorio gospodarski problem, ali niti izdaleka onako velik i štetan kao što je to stvoreno privatizacijom banaka, Hrvatskog Telekoma, Plive, Croatia osiguranja itd., kad je iz Hrvatske mega-korupcijom i kriminalom izvučeno više desetaka milijardi dolara. To bi bio silan odljev kapitala i za neku daleko veću i gospodarski moćniju zemlju, pa je onda lako pretpostaviti koliko je to paraliziralo gospodarski razvitak male Hrvatske.

Što je još pogubnije, taj pokradeni kapital se najvećim dijelom, zbog bojazni otkrivanja, ne vraća u Hrvatsku, pa je u tom smislu to dvostruka šteta, a jeftino prodane tvrtke strancima nastavile su preko svojeg u Hrvatskoj stvorenog prihoda s daljnjim odljevom kapitala iz Hrvatske. To je gora eksploatacija nego ona koja se događala afričkim zemljama nakon dekolonizacije u drugoj polovici prošloga stoljeća.

Zašto Hrvatska nije provela lustraciju i je li za nju sada prekasno?

Realni uvjeti za Lustraciju nisu postojali, jer su na svim bitnim položajima u državi bili oni koje bi zahvatio lustracijski zakon. Dakle, nije se moglo očekivati da će oni lustrirati sami sebe. Dapače, dogodio se sasvim obrnuti proces, oni su lustrirali sve one za koje su smatrali da za njih predstavljaju kakvu stvarnu ili umišljenu opasnost.

U datoj situaciji jedini način lustracije bio je tada moguć, kao uostalom i danas, putem općih državnih izbora. Ali zbog medija kakve imamo, narod se ne snalazi, ne može razlučiti žito od kukolja. Ima naravno i političke nepismenosti, pa i nemara, ali u prvom redu presudne su dezinformacije preko medija i manipulacije s pozicije vlasti.

U kojemu je kontekstu pozdrav “Za dom spremni” po Vašem mišljenju prihvatljiv, a u kojemu ne? Kako se na nj gledalo u emigraciji i je li ga se nužno povezivalo s ustaškim nasljeđem?

O tom pitanju sam pred par tjedana napisao opširnu analizu “U prilog raspravi Vijeća za suočavanje s prošlošću nedemokratskih režima” u kojoj sam ustanovio sljedeće:

1) Pozdrav Za dom spremni pojavljuje se u ovakvom obliku 1932. godine u dokumentima i korespondenciji između pripadnika pokreta “USTAŠA – hrvatska revolucionarna organizacija”.

2) Ta je organizacija nastala ubrzo nakon krvoprolića za vrijeme rasprave u beogradskoj Narodnoj skupštini 20. lipnja 1928., kad je Puniša Račić ubio Pavla Radića i Đuru Basaričeka i smrtno ranio Stjepana Radića, a Ivan Granđa i Ivan Pernar ranjeni su bez smrtnih posljedica. Dakle ustaški pokret nastao je kao izravna posljedica masakra u beogradskoj Skupštini, izvršenog nad legitimnim i na demokratski način izabranim parlamentarnim zastupnicima hrvatskoga naroda, kao odgovor na terorfašističkoga i terorističkoga nasilju nad hrvatskim narodom u monarhističkoj Jugoslaviji.

3) Može se iz postojećih i svima dostupnih dokumenata vidjeti da se već 1932. u korespondenciji pripadnika ustaške organizacije koristi pozdrav Za dom spremni. Stoga, ako se želi povijest tumačiti na objektivan i cjelovit način onda se mora prihvatiti činjenicu da ZDS zapravo simbolizira prvi ozbiljan otpor deklariranoj kraljevoj šestosiječanjskoj diktaturi odnosno velikosrpskom fašizmu i terorizmu.

4) Tadašnji ustaški otpor velikosrpskom fašističkom teroru pozdravilo je čak i onodobno vodstvo komunističke partije. Sve je to zabilježeno i dokumentirano. Evo samo jedan primjer: Proleter br. 28. Prosinca 1932. glasilo Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije, u izvještaju pod naslovom „Ustaški pokret u hrvatskim krajevima“ među ostalim piše: „Komunistička Partija pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu.“

5)  U to je vrijeme ZDS već bio u uporabi službene korespondencije Ustaškoga pokreta. Dakle, očito je da komunisti tada nisu ZDS smatrali fašističkim pozdravom, niti ustaše fašistima, nego sasvim suprotno, smatrali su poželjnim i opravdanim ustaški otpor protiv fašističke diktature kralja Aleksandra i njegova velikosrpskoga hegemonizma – pa i uz izjave nedvojbene podrške CK-KPJ takvoj borbi.

6) U svim tadašnjim komunističkim glasilima, od Proletera, Našeg puta pa do partizanskog Vjesnika iz ratnih dana, vodstvo komunističke partije stalno je pisalo o neviđenom nasilju i teroru beogradskog režima, služeći se obično terminom „vojno-fašistička diktatura i velikosrpska hegemonija“. Upravo u tom razdoblju Ustaše su se čitavo desetljeće borili protiv Fašizma, služeći se pozdravom Za Dom Spremni.

7) Ogromna većina Ustaša su i kasnije za vrijeme rata u NDH ostali ono što su bili i kad su se borili protiv krvave fašističke diktature kralja Aleksandra – dakle ostali su borci u obrani svoje tek uspostavljene države, služeći se pozdravom ZDS – doduše, kasnije modificiranim u NDH za određene prigode u – Za Poglavnika i Dom Spremni.

Znate li što danas radi i kako živi atentator Vinko Sindičić, koji Vas je pokušao ubiti, a bio je optužen i da je ubio i Brunu Bušića?

Nije mi poznato gdje Sindičić sada živi, navodno negdje u Italiji blizu Milana. Njegovu krivnju za ubojstvo Brune Bušića nemoguće je potvrditi ovakvim pravosuđem poput našega i u ovakvoj političkoj klimi kakvu mi imamo.

U kojim segmentima političkog, gospodarskog i društvenog života i danas vidite najveći utjecaj Udbe?

a) U medijima preko dezinformiranja i potpunom dominacijom u tzv. mainstream medijima.

b) U pravosuđu progonom nevinih branitelja za trivijalne stvari i neprocesuiranjem stvarnih (aboliranih) zločinaca, kao i nečinjenjem u procesuiranju krivaca za gospodarski kriminal.

c) U gospodarstvu preuzetim vlasništvom kroz duboko nepravednu privatizaciju, kao i položajima u javnim (državnim) tvrtkama, koristeći se prednostima u dostupnosti informacijama te ucjenama i dobro razrađenom mrežom nepotizma.

d) U društvenom životu vrše utjecaj preko sustava obrazovanja i kulture, kao i preko tzv. udruga civilnoga društva.

e) Dubokim prodorom u sve strukture vlasti i politike.

Nije to više Udba kakvom smo ju mi poznavali. Ona je tada imala zadatak, služeći se uporabom nasilja i terora, čuvati državu Jugoslaviju. Danas joj je pak uloga, agresivno se koristeći demokracijom i neograničenim slobodama bez odgovornosti, rušiti državu Hrvatsku. Rezultati pokazuju da oni u tomu jako dobro uspijevaju, jer država, koja je već izgubila skoro sve atribute državnosti i suverenosti, sama obilno financira njihove razorne djelatnosti.

Kako komentirate tvrdnje Siniše Pavlovića da novi Zakon o arhivskom gradivu ne otkriva, već sakriva dio dokumentacije o Udbi?

Mogu samo podraviti ono što su već izjavili na tu temu visoko cijenjeni stručnjaci Siniša Pavlović i Davor Marijan.

Dakle, radi se više o zatvaranju nego otvaranju arhiva. Uzmimo samo pitanje definicije „osobnih podataka“, koju svatko može tumačiti kako god želi. A to onda znači da se može zabraniti dostup svakoj informaciji koja bi „ugrožavala“ nečiju osobnost ili privatne interese. Kao i odredba da neki činovnik može spriječiti izdavanje dokumenta ako procijeni da objavljivanje nečega nije u državnom interesu.

To je tipičan način udbaškog djelovanja s namjerom paraliziranja sustava u svemu što smatraju da bi moglo dovesti do otkrivanja njihovih nedjela. O psihopatologiji koja je uzela maha u našem društvu i državi pisao sam u priloženoj analizi obraćajući se Vijeću za suoćavanje s prošlošću nedemokratskih režima.