Ante je najavio svoj dolazak za Svi svete. Voli on doći u rodni kraj i zapaliti svijeće na grobovima svojih bližnjih.
– Što je čovjek ako ne poštuje svoje grobove – govorio je djeci.
– Što sam stariji sve me više vuče želja u zavičaj. Volim sresti svoje ljude i nadisati se duvanjskog zraka. To mi dođe kao punjenje baterija. Lani sam sreo na groblju našu staru susjedu koju svi u selu zovu Strina. Bio je to ugodan susret.
I čim je stigao u roditeljski dom, Ante upita:
-K ako je stara Strina?
– Dobro je – sa smiješkom će Mara. Blizu joj je sto godina, a još je pokretna i dobra u pameti. Prooda oko kuće i voli za svakog upitat. A starost svoje nosi.
– Lani sam je sreo na groblju, bio sam s kumom Franišom i on se našalio ovako: – Kad umre stara Strina, više neće bit dobra čeljadeta, a eto, ode on prije nje – zamisli se Ante s blagom sjetom na licu.
– Pokoj mu duši, nije kako mi oćemo, već kako Bog odredi.
Uzdahnu Mara i nastavi s pričom.
– Di je Strina, malo je naki? Nije joj život bio lak. Čovika joj nestalo u ratu, nije ga sritna smila ni spomenut dugo, ali živila u nadi da će se vratit. Kazivali neki da su ga vidili živa – a čovik viruje u ono što voli. Prije tog joj umrlo nejako muško dite. Curicu rodila kad je Ile nestalo. Ali, opet, uvik bila vesela i za svakoga uštivna. Ako zatriba poslušat – Strina najsalalnija. Za dicu, dušu dala. Uradit u rukama šta god oćeš, „što oči vide – ruke znaju“. Svi ste išli k ovcom drage volje ako je Strinu zapalo s nama.
– Ma, kako ‘no je ona imala običaj priletit u govoru – prekide Jure Marin hvalospjev.
– Čije se ono krme ruda od češu – sjeti se Ante u grohotnom smijehu, a naše se češalo od rudu.
– A ima i ona: U naši repova kusasta krmad – često se mi u Zagrebu sjetimo Strini odvala. Ja ne znam da sam ikad tu ženu vidio ljutu. Čovik bi se zapito – odakle tolika dobrota?
– Moj Ante, Strina je dobro Boga molila. Uvik išla k misi, puši – pada. Pa po zavitim; za ajvan – svetom Luki; za oči – svetom Roku; za bradavice – na Ljubinac pa u Vinjane – svetom Anti, i sve pišice.
– Eto, ako ti Bog u jednom oduzme – u drugom ti nadoda – zaključi Jure.
– I čeljad su je njezina štitila, triba pravo reć. Poštivali je „ko jednu po jednu“, a i ona nji.
– Kako ‘no je rekla poljaru kad joj je odnio torbu jer su joj se krave na Vranjbabi otiskle u žito – sjeti se Jure pa nastavi.
– Pravdala se ona da nije mogla ustavit pošćetnu Dragulju, a poljar će ti njoj: – Nemoj ti mene pravit za budale, a sebe za pametnu, već dođi sutra po torbu i donesi otkupninu.-A Strina koja ni u snu ne bi nikog uvridila, a kamoli odraslo muško čeljade, opet je priletila po svom običaju pa rekla: – Ne pravim ja tebe za pametna, a ni sebe za budalu.-
– Govorilo je selo o tom zadugo, a kako je i poljar bio „pošćetan“, susjed Manje je izjavio u Strininu obranu: – Imala je i pravo!
