Sve zaraze koje prijete koži: Spriječite nastanak infekcije!

0
71

Impetigo uzrokuje stafilokok ili streptokok, te dovodi do nastajanja malih gnojem ispunjenih mjehura. Erizipel je akutna bolest uzrokovana b-hemolitičkim streptokokom skupine A. Celulitis je difuzna upala potkožnog vezivnog tkiva, a sindrom ljuštenja kože je infekcija pri kojoj se koža ljušti kao da je opečena. Paronihija je infekcija oko rubova nokata na prstima ruku ili nogu.

Kao što smo naglasili u prethodnim brojevima, koža je najveći organ ljudskog tijela. Koža dolazi u dodir s okolišem i prva je crta obrane od vanjskih faktora. Primjerice, koža igra ključnu ulogu u zaštiti tijela protiv patogena i prekomjernog gubitka tekućine. Koža je izuzetno dobra zapreka bakterijskim infekcijama. Premda mnoge bakterije žive na koži, one normalno ne mogu uzrokovati infekciju. Bakterijske infekcije kože mogu nastati na pojedinom mjestu kao bubuljica ili se mogu širiti zahvaćajući veliko područje.

Kožne zaraze mogu se po težini kretati od manjih akni do po život opasnih stanja, kao što je sindrom ljuštenja kože izazvan stafilokokom. Kožu mogu zaraziti mnoge vrste bakterija. Najčešće su stafilokok i streptokok. Infekcije rjeđim bakterijama mogu se razviti u bolnicama i domovima za njegu ili za vrijeme obrađivanja vrta ili plivanja u ribnjaku, jezeru ili moru. Održavanje neoštećene i čiste kože sprječava nastanak infekcije. Pranjem sapunom i vodom spriječit ćemo nastanak infekcije na porezanoj ili izgrebenoj koži.

Impetigo

Impetigo je kožna infekcija koju uzrokuje stafilokok ili streptokok, te dovodi do nastajanja malih gnojem ispunjenih mjehura (pustule). Zahvaća najviše djecu; impetigo može nastati na svakom dijelu tijela, ali se često pojavljuje na licu, rukama i nogama. Mjehuri mogu biti različitih dimenzija od veličine graška do velikih prstenova. Impetigo može nastati nakon ozljede ili poslije stanja koja uzrokuju prekid kože, kao što su gljivična infekcija, sunčeva opeklina ili ugriz kukca. Impetigo može zahvatiti i zdravu kožu, naročito na dječjim nogama. Rano liječenje može spriječiti da impetigo ne zahvati dublje slojeve kože (ektima). Obično se uzima neki antibiotik oralno (na usta), npr. penicilin ili cefalosporin. Impetigo kojeg je uzrokovao streptokok rijetko može dovesti do zatajenja bubrega.

Eizipel ili crveni vjetar

Erizipel je akutna infektivna bolest (kutani celulitis i limfangiitis) uzrokovana b-hemolitičkim streptokokom skupine A. Najčešće se infekcija pojavi na licu, ruci ili nozi; katkada nastane na mjestu gdje je koža otvorena. Razvije se sjajni, crveni, lagano natečeni, osjetljivi osip, često s malim mjehurima. Limfni se čvorovi oko inficiranog područja mogu povećati i postati bolni, pa ljudi s posebno teškim infekcijama mogu dobiti vrućicu i tresavicu. Blage infekcije obično se liječe penicilinom ili eritromicinom oralno tijekom 2 tjedna. Kada je infekcija teška, liječnik obično najprije daje neki antibiotik u injekciji.

Kod većine pacijenta dolazi do naglog porasta tjelesne temperature, sve do 39 – 40° C, uz intenzivnu tresavicu. U isto vrijeme prisutni su i simptomi kao što su opća slabost, glavobolja, mučnina i povraćanje. Nakon 12 – 24 sata se javlja svrbež i zatezanje kože zahvaćenog područja, a nakon toga jako crvenilo, koje se širi i uzdiže od kože. Područje kože koje je zahvaćeno erzipelom je toplo, napeto, zategnuto, sjajno, jasnih rubova i izrazito crveno i bolno. Erzipel je najčešće smješten na mjestu neke prijašnje lezije kože. Ukoliko se erizipel liječi pravodobno, temperatura nestaje tijekom 7 dana od početka liječenja, koža postaje manje crvena i izražena, a nestaju i ostali simptomi bolesti. U terapiji liječenja koriste se antibiotici.

Osim tipičnog erzipela, postoje i atenuirani, migrirajući i recidivirajući oblici erzipela. Atenuirani erzipel ima ograničeno širenje lezija i manje općih smetnji. Migrirajući erzipel karakterizira širenje lezija, popraćeno vrućicom. Dijagnoza se temelji na karakteristikama kožne lezije, učestalosti pojave i simptomima koji prate pojavu. Dijagnoza se potvrđuje laboratorijskim pretragama. Ukoliko je pretragama krvi utvrđen povišeni broj leukocita s polinukleozom, ubrzana sedimentacija i fibrinogen, to je znak da je bolest prisutna kod pacijenta.

Penicilin je najdjelotvorniji antibiotik u terapiji erizipela, koji treba primijeniti što prije, kako bi se izbjegle teže infekcije i širenje na druge organe. Ukoliko je pacijent alergičan na pencilin, rabe se drugi antibiotici ili sulfonamidi.

Celulitis

Celulitis ili flegmona difuzna je upala potkožnog vezivnog tkiva. Upalni proces također se može razviti u vezivnom tkivu zdjelice, retroperitonealnom području, perinefritičnom i intraorbitalnom području. Uzročnici flegmone su streptokoki (najčešće hemolitički), stafilokoki i drugi piogeni mikroorganizmi. Kod celulitisa koža je topla, tamnocrvena, edematozna i vrlo bolna. Poslije 3-4 dana mogu nastati mjehuri i nekrotična žarišta. Celulitis je često praćen limfangitiisom i regionalnim limfadenditisom.

Infekcija je najčešće na nogama, a počinje oštećenjem kože manjom ozljedom, ranom ili gljivičnom infekcijom između nožnih prstiju. Kod celulitisa dolazi do nateknuća, osjetljivosti, topline i crvenila. Neka područja mogu izgledati podlivena krvlju i mogu se razviti mali mjehuri. Simptomi infekcije mogu biti vrućica, tresavica, glavobolja i teže komplikacije kao što su zbunjenost, niski krvni tlak (hipotenzija) i ubrzani rad srca (tahikardija). Liječnik obično lako prepozna celulitis, ali je teže prepoznati bakterije koje uzrokuju infekciju.

Liječnici obično uzimaju uzorke krvi (a katkada uzorke kože) i pošalju ih u laboratorij gdje bakterije rastu u kulturi. Liječenje se svodi na mirovanje, imobiliziranje (kod flegmone okrajina) i antibiotsku terapija (oksacilin ili cefalosporin). Ljudi s blagim celulitisom mogu uzimati antibiotike oralno; stariji ljudi i ljudi u kojih se celulitis brzo širi, ljudi s visokom temperaturom ili s drugim znakovima ozbiljne infekcije, obično dobivaju injekciju antibiotika prije početka davanja antibiotika na usta.

Ukoliko su zahvaćene noge, povišeno držanje nogu i primjena hladnih vlažnih obloga olakšavaju nelagodu i smanjuju otok.

Sindrom ljuštenja kože izazvan stafilokokom

Riječ je o proširenoj kožnoj infekciji pri kojoj se koža ljušti kao da je opečena. Pojedine vrste stafilokoka proizvode otrovnu tvar koja uzrokuje dijeljenje površinskog sloja kože od ostatka. Kožne infekcije koje uzrokuje stafilokok mogu katkada dovesti do sindroma toksičnog šoka, moguće po život opasnog stanja. Sindrom ljuštenja kože izazvan stafilokokom gotovo uvijek zahvaća dojenčad, malu djecu i ljude s potisnutim imunološkim sistemom. Nositelji i prenosnici stafilokoka mogu biti i među bolničkim osobljem koji preko ruku prenose bakterije od djeteta do djeteta, katkada uzrokujući epidemiju na odjelima za njegu novorođenčadi.

Simptomi sindroma ljuštenja kože izazvanog stafilokokom počinju kao izolirana infekcija s krastama koje mogu izgledati kao impetigo. U prvih nekoliko dana života infekcija se može pojaviti na mjestima koje pokrivaju pelene ili oko batrljka pupčane vrpce. U djece u dobi od 1-6 godina sindrom može početi s pojavom krasticama na nosu ili u ušima. Kroz nekoliko dana oko takve površine s krasticama pojave se tamno ljubičasto – plavkasto obojena područja koja mogu boljeti. Druga velika područja kože mogu pocrvenjeti i na njima mogu nastati mjehuri/mjehurići koji lako pucaju.

Zatim se površinski sloj kože počinje ljuštiti, često u velikim plahtama, čak na lagani dodir ili blago guranje. Za dan ili dva može biti zahvaćena čitava površina kože i dijete postane vrlo bolesno s groznicom, povišenom temperaturom i slabošću. Gubitkom kože, kao zaštite, u tijelo mogu lako prodrijeti druge bakterije i zarazni mikroorganizmi. Dijagnoza se postavlja biopsijom (uzimanje uzorka kože i mikroskopskim ispitivanjem) ili dobivanjem uzorka kože i slanjem u laboratorij čime liječnik može razlikovati sindrom ljuštenja kože izazvan stafilokokom od bolesti koje izgledaju slično, kao što je toksična epidermalna nekroliza koju obično uzrokuju lijekovi.

Sindrom ljuštenja kože izazvanog stafilokokom liječi se davanjem intravenskog antibiotika penicilinskog reda, kao što su kloksacilin, dikloksacilin ili cefaleksin. Međutim, ukoliko se sindrom rano dijagnosticira, mogu se dati neki od tih lijekova na usta. Ta se terapija provodi minimalno 10 dana. Uz rano liječenje terapija traje 5-7 dana. S tako bolesnom kožom treba nježno postupati da bi se spriječilo daljnje otkidanje/ skidanje kože, treba je tretirati kao da je bila opečena. Liječnik može primijeniti i zaštitni pokrivač. Djecu kod koje je bolest jako napredovala treba liječiti u bolničkim odjelima za opekotine.

Paronihija

Paronihija je infekcija oko rubova nokata na prstima ruku ili nogu. Infekcija često počinje zbog kidanja zanoktica, energičnog manikiranja ili kroničnog nadražaja. Budući da područje nokta ima malo prostora za naticanje, infekcija je obično prilično bolna. Za razliku od većine drugih kožnih infekcija paronihiju mogu uzrokovati različite bakterije uključujući pseudomonas i proteus, te gljivice kao što je kandida. Simptomi kod akutnih infekcija očituju se na način da nabor nokta otekne, pocrveni i postane bolan. Kožica pri osnovi (korijenu) nokta se zna podići i ukoliko je pritisnete, istisnut ćete gnoj. Duž nokta može se razviti gnojni mjehur.

Simptomi kroničnih infekcija su slični, ali manje izraženi. Često je inficirana koža oko nekoliko noktiju. Područje u kojem se stvara nokat nije više zaštićeno kožicom, oštećeno je, i to uzrokuje deformirane nokte. Ponekad gljivice napadaju i nokte koji zadebljaju, postanu izbrazdani i gube boju, a ponekad poprimaju i meku površinu. Paronihiju ćete lakše spriječiti ukoliko zaštitite ruke kad ih uranjate u vodu. Nosite gumene rukavice preko pamučnih rukavica ili pospite unutrašnjost gumenih rukavica puderom.

Ukoliko otiđete liječniku dok je akutna infekcija u početnim stadijima, terapija antibioticima mogla bi riješiti problem. No, ukoliko je došlo do nakupljanja gnoja, liječnik će možda probušiti mjehur, te time omogućiti gnoju da istječe i olakšati bol. Ukoliko je infekcija kronična, liječnik će vam prepisati kremu ili tinkturu protiv gljivica kojom ćete mazati bolesni nokat (nokte) odmah nakon pranja ruku.

Nakon nekoliko mjeseci liječenja oteklina obično potpuno nestane, te bi se sve nadignute kožice oko nokta i nokti ružna izgleda trebali vratiti u normalno stanje. Također budite vrlo oprezni kada režete nokte, jer nepravilno i vrlo duboko i koso odrezan nokat može oštetiti rub kožice oko nokta, te tako olakšati ulaz infekciji (virusima i bakterijama) da uđu u unutrašnjost nokta, odnosno u krvotok i limfu. Ukoliko vam se upravo to dogodilo i primjećujete zadebljanje i crvenilo oko nokta – otiđite liječniku.

ZANIMLJIVOST

Alexander Fleming – otac penicilina

Kao što već odavno znate a primjetili ste i sada čitajući ovaj članak, da su antibiotici gotovo uvijek terapija kod spomenutih bolesti, ali kod brojnih drugih bolesti, prvenstveno infekcija. Antibiotici su spasili i spašavat će brojne živote, pa se ovaj put s ponosom i zahvalom prisjećamo njihovog “oca”, škotskoga biologa, Sir Alexandera Fleminga (Lochfield kod Darvela, 6. kolovoza 1881. – London, 11. ožujka 1955.). On je otkrio antibiotsku supstancu lisozim i izolirao antibiotik penicilin iz gljivice Penicillium notatum, za što je 1945. godine dobio Nobelovu nagradu.

Alexander Fleming je studirao u St. Mary’s Hospitalu u Londonu do početka Prvog svjetskoga rata. Kako je svakodnevno bio izložen infekcijama umirućih vojnika, vratio se u St. Mary’s gdje je radio na poboljšanju i otkriću bolje antisepse. Oba Flemingova otkrića dogodila su se slučajno u vrijeme 1920-ih. Prvo, lisozim otkrio je 1922. nakon što je kihnuo u inficiranu Petrijevu zdjelicu, te nekoliko dana kasnije otkrio da je upravo u toj zdjelici već raspadnuta bakterija počela – nestajati.

Flemingovi laboratoriji bili su u neredu što mu se pokazalo kao prednost. Kada je 15. rujna 1928. pregledavao laboratorij otkrio je čudnu pojavu. Naravno, svaki eksperiment bi pomno pregledao prije bacanja, te je primijetio gljivičastu koloniju u jednoj od zdjelica punoj bakterije Staphylococcus aureus. Fleming je pomnije proučio koloniju i primijetio da su stanice imale citolizu. Citoliza je proces dijeljenja stanica, a u ovom slučaju to je bila citoliza potencijalno vrlo štetne bakterije. Važnost je odmah prepoznata, no otkriće je ipak podcijenjeno. Fleming je izdao članak o penicilinu u British Journal of Experimental Pathology 1929. godine.

Fleming je radio s njim, no rasti i uzgajati ga bio je posao više za kemičare. Flemingov zaključak je bio taj da, zbog neučinkovitosti proizvodnje lijeka i sporog djelovanja lijek neće biti učinkovit u medicini. Uz sve to, njegovi spisi nisu pravilno stigli u Medicinski institut. Fleming je zbog toga prestao s radom na penicilinu.

Njegov posao su nastavili dvojica znanstvenika – Sir Howard Walter Florey i Ernst Boris Chain koji su usavršili penicilin u djelotvornu formulu. Njihovo usavršavanje prouzročilo je masovnu proizvodnju penicilina za vrijeme Drugog svjetskoga rata.

Zbog svojih dostignuća, Fleming je dobio titulu Sir 1944. godine, dok je s Floreyem i Chainom 1945. dobio Nobelovu nagradu za fiziologiju i medicinu. Florey je poslije dobio više počasti zbog svog zalaganja u stvaranju penicilina, spasivši milijune života u Drugom svjetskom ratu. bpz.ba