Tjedni Komentar “Odgovor hrvatskih intelektualaca iz BiH”

0
344

Odgovor hrvatskih intelektualaca iz BiH

Hrvatima u BiH često se prigovara iz međunarodne zajednice i veleposlanika kvinte, da zapravo ne znaju što hoće. I ako znaju, da to nikad nisu službeno napisali i predstavili svomu narodu, svim građanima BiH, domaćoj i međunarodnoj javnosti. S druge strane, iz Sarajeva ih se optužuje za megalomanske, nacionalističke zahtjeve usmjerene na razbijanje građanske BiH. Nekad su te optužbe bile usmjerene na pojedince, a u zadnje vrijeme se optužuje ne samo HDZ BiH kao vodeća hrvatska stranka u BiH, nego i cijeli HNS, kao krovna, nadstranačka organizacija Hrvata u BiH.

Zašto Bošnjaci optužuju Srbe i još više Hrvate za navodni separatizam; zbog čega odustaju od Daytonskog sporazuma i nameću unitarizaciju Federacije BiH?

Sada je nedvojbeno da je upravo iz sarajevskog obavještajnog podzemlja početkom ožujka ove godine u eter pušten Aladinov duh, „non-paper“ za budućnost Balkana.  I da je prvi cilj te operacije trebao biti: a) podijeliti, produbiti nepovjerenje između Hrvata Bosne i Hrvata Hercegovine; b) uvjeriti međunarodnu zajednicu u opasnost nacionalističkih, separatističkih ciljeva Srba i Hrvata u BiH, kao i u Srbiji i Hrvatskoj, te c) u drugom koraku, po načelu jedan čovjek jedan glas, ovladati cijelom Federacijom BiH. Tek onda je ovaj famozni papir bio usmjeren na provociranje Srba Velikom Albanijom, ali i kompenzacijskim „nuđenjem“ RS-a u zamjenu. Za plasiranje non-papera je iskorišten slovenski portal necenzurirano.si s kojim inače surađuju bošnjački novinari iz para-obavještajnog probosanskog odnosno unitarističko-bošnjačkog kruga. Možda je i iskusni, ali očito i naivni, slovenski predsjednik Janša, nasjeo i dopustio da se iz njegova kabineta „dila“ podvaljena karta, a nije isključeno da je i sam htio testirati spremnost EU na radikalniji pristup konačnom rješenju enigme zvane BiH. Niti su svoj cilj postigle, kako si vole tepati „probosanske“ snage, ni sam Janša. Zapravo su rušenje Janšine karizme i slabljenje Slovenije uoči predsjedanja EU-om bile kolateralne posljedice ovog paraobavještajnog uratka, sačinjenog u maniri velikih staro-udbaških, svilenih podvala iz kasnih 70-ih i ranih 80-ih godina prošlog stoljeća. Jer, prvi, pravi cilj non-papera je bio nešto sasvim drugo. Cilj je bio izazvati, isprovocirati bilo kojeg Hrvata (ali i Srbina) da reagira pozivom na otpor, ako treba i na mobilizaciju i na rat. Prizivanjem ratnih truba bavili su se samo Bakir Izetbegović, prvi i drugi bošnjački član Predsjedništva BiH, Džaferović i Komšić, brojni novinari i analitičari. Takve sulude ideje su u startu odbacili predsjednik Srbije Vučić i predsjednik RH, Milanović. Treći član PBiH, Milorad Dodik je pozivao na „mirni razlaz“, ako ne ide drugačije, ali mu ni na kraj pameti nije bila neka izjava kojom bi ostavio prostor za moguću ratnu opciju, pa ni po cijenu spašavanja RS-a.

Uslijedila je i promptna reakcija američkog veleposlanstva u Sarajevu: “Niti Dejton, niti Ustav BiH ne daju pravo na odcjepljenje niti jednom od dva entiteta. Svako djelovanje usmjereno na razgradnju BiH je kršenje Dejtonskog mirovnog sporazuma. Nijedan entitet nema budućnost izvan BiH.” S tim je afera non-paper mogla stati. Ali nije. Jer, nije važna priča o odcjepljenju, Autorima non-papera je bio cilj „istjerati na čistac“ Vučićevu i Dodikovu spremnost na „razmjenu“ Kosova za RS i Čovićevo zalaganje za pravedniji izborni zakon kompromitirati nekom njegovom neopreznom izjavom ili bar zahtjevom za trećim entitetom, što mu se iz Sarajeva neprestano, sustavno podmeće. Cilj je također pronaći alibi Izetbegoviću za izbjegavanje razgovora i daljnjih pregovora o izbornom zakonu. Ako već ne mogu kompromitirati Sattlera, onda mogu Čovićevo i HNS-ovo zalaganje za legitimnim predstavljanjem izjednačiti sa zahtjevom za Trećim entitetom, a onda se vade ratne trublje  iz sarajevskih trezora i podruma.

Vođa Hrvata u BiH, dr. Dragan Čović je uglavnom mudro šutio ili je odbacivao, ne samo ratne opcije nego i mogućnost mirnog razlaza. Ustrajao je na ponavljanju opravdanih hrvatskih zahtjeva za jednakost i ravnopravnost, dosljedno legitimno predstavljanje Hrvata u Predsjedništvu BiH i Domu naroda, te potrebu prihvaćanja novog izbornog zakona koji bi to omogućio. Ne odbacujući ni nužno potrebne promjene Ustava BiH, zalažući se također za mogućnost provedbe svih presuda Ustavnog Suda BiH i Europskog suda za ljudska prava. On argumentirano dokazuje da zahtjevi HNS-a nisu u koliziji sa spomenutim presudama.

Kada su vidjeli da podvala s non-paperom nije uspjela, bošnjački akademici, prošireni s nekoliko intelektualaca bosanskih Hrvata, dvostruko ucijenjenih – od bivših jugo-obavještajnih službi i od današnjih čuvara graDŽanske Bosne (bivši predsjednik udruge Prsten Dragan Vukić, iz minorne stranke HDU, teolozi socijalističkog samoupravljanja, „fra“ Mile Babić i „fra“ Ivo Marković) su prešli na drugu fazu borbe za graDŽansku BiH, u formi otvorenih pisama, najprije Bijeloj kući, kasnije vjerojatno i Briselu, Vatikanu i Zagrebu. Da je akademik Mahmutćehajić htio širiti krug, zasigurno bi pronašao još kojeg lojalnog bosanskog, možda čak i hercegovačkog „katolika“(spremni čekaju Šarčević, Bojić, vjerojatno i trostruko ucijenjeni Krešimir Zubak alias Putnik, alias Radnik), radi privida multietničnosti potpisnika prvog otvorenog pisma američkoj administraciji i predsjedniku Bidenu.

Mahmutćehajića je iz medijske izopćenosti izvukao notorni Senad Hadžifejzović s „One-man show“ Face TV, koji je svjestan važnosti zadnje ofenzive „antifašističkog, građanskog, multietnićkog“ Sarajeva, skinuo sve maske uglađenog, objektivnog novinara pristajući na ulogu prvog bojovnika u hibridnom ratu kojega mu šefovi iz sjene nametnuše. Nakon što je intervjuirao predsjednika Srbije Vučića, „požalio“ se drugu Titu na Dedinju, dobio je zadatak pozvati u vrijeme ramazanskog posta, akademika Mahmutćehajića. On je kao „(b)Alija veći od Alije“, razobličio do kraja viziju  i misiju  najnovije ofenzive probosanskih snaga.

(nastavlja se)

Lucian Misic (Washington D.C.)

Analitički  Tim bpz