Treba javno objaviti imena 129 hrvatskih muževa koji su u Saboru glasovali za ad hoc Arbitražu!

0
106
23.12.2011., Trg svetog Marka 6, Zagreb - Izglasavanje povjerenja novoj Vladi na sjednici Hrvatskog sabora. Photo: Boris Scitar/PIXSELL

Čitam u tisku kako će se oko Slovenije druge sezone čak voziti i Formula 1, ali sve to nije razlog da ne zalupimo vrata ovoj Arbitraži na koju smo i tako bili prisiljeni pristati ucjenom Slovenije. Zato bi trebalo javno objaviti imena 129 hrvatskih muževa koji su u Saboru glasovali za spomenutu ad hoc Arbitražu. Usput rečeno, Ivo Josipović tadašnji zastupnik SDP-a, glasovao je protiv. Svaka mu čast!

Hrvatska opet sama protiv svih. Tvrdoglavi se oko Piranskog zaljeva. Što više zove ga Savudrijskom valom. A što je s internacionalizmom? Kako će nas u Sloveniji shvatiti ozbiljno kad ne znamo ni kako se zove zaljev. Želimo graditi Pelješki most bez dozvole BIH. Želimo dignuti tlak Jasmili Žbanić riskirajući da Jasmila jednog dana stane pred most i šarmantno se izdere “marš u Hrvatsku!” Još malo pa ćemo i od Crne Gore tražiti Prevlaku. Od miroljubive Srbije tražimo Vukovarske Ade. Pa dali su nam već čitav (srpski) Vukovar. Prosto ne mogu da veruju koliko smo, bre, nezasitni! Da slovensku vojarnu – Sveta Gera – koja se nalazi u Hrvatskoj ni ne spominjem! Hrvati spominju Sveti Martin na Muri i kanal svetog Odorika koji su samo dokaz da slovenska ekspanzija ima – svete ciljeve! Sve to baca ružnu sliku na Lijepu našu. To je izazvalo pravedni gnjev cijenjene političke analitičarke Vedrane Rudan izuzetno popularne među gledaocima Žikine dinastije. Kaže simpatična i razigrana Vedrana: “Oluja je bila sranje od vojne akcije jer je Oluja u suštini samo organizirana deratizacija Hrvatske. Svi to znamo pa ipak je “mi“ slavimo kao nešto iz čega se rodila Hrvatska. Bože, koliko bi nam svima bilo bolje da se nikada nije rodilo čudovište koje se danas zove Hrvatska.“ U svojoj sofisticiranoj analizi mudroj Vedrani srce puca od žalosti “što će dvadeset godina nakon Oluje presiromašni građani Hrvatske platiti slavlje jednog od najvećih hrvatskih poraza – “oslobođenje“ Lijepe naše koja “nikada nije bila ni lijepa, ni naša.“ Nadalje nas etablirana nacionalno svjesna Vedrana podsjeća “da su svi oni Srbi koji nisu krenuli u vrijeme, označenim putevima koje je označio Milošević u dogovoru s Tuđmanom, ostali bez glave ili su bili bačeni u bunar, a i spaljene su im i kuće.”

Nedavno je sudac Ivan Turudić predložio noveliranje KZH s članom koji bi predvidio kao kazneno dijelo svako vrijeđanje, omaložavanje i klevetanje Domovinskog rata. Na zadnje noge digla se kompaktna lijeva medijska falanga. Verbalni delikt!!! Atak na slobodu misli i izražavanja po čl.38 Ustava RH!!! Vraćanje u crne devedesete! Teoretski, da se takav zakon donese, pa se Vedrana nađe na sudu, znate li koja bi bila presuda? Siguran sam – oslobađajuća! Naravno, nakon psihijatrijskog vještačenja.

No vratimo se mi snimci u kojoj naši dragi i iskreni prijatelji Slovenci slave rezultat u tekmi koja još nije ni završila. Da se ne ponavljam. Nema portala ni novina koje nisu detaljno obradile taj naturalistički slovenski pokušaj očiglednog varanja pred ad hoc Arbitražom. Sad se vidi kako je slovenska ucjena da o Zaljevu odlučuje ad hoc arbitražni sud, a ne Međunarodni sud pravde kao stalni sud, imala vrlo pragmatični razlog. Suci Međunarodnog suda pravde ne pozivaju stranke u sporu sebi kući na večeru i ne nasjedaju na sirenski (Piranski) zov Simone Drenik. Ipak, naši su zapadni susjedi, slučajno ili ne, ulovljeni s rukom do lakta u pekmezu! Što na to kažu hrvatski mediji? Željko Trkanjec u Jutarnjem je zabrinut. Piše Željko: “… i da će u konačnici, ako Hrvatska zaustavi arbitražu, konačni rezultat biti loše – loše; šteta i za Zagreb i za Ljubljanu, pogoršanje odnosa uz podsmjeh iz EU I NATO-a, gdje će nas opet gledati kao nedozrelu djecu.“ Ima pravo vrli politički komentator i urednik. Da su slučajno zamjenjene strane i da su Hrvati ulovljeni u varanju, Slovenci bi primarno marili kako ne pogoršati međudržavne odnose. Prema sadašnjem dogovoru o sadržaju presude ad hoc Arbitraže hrvatskim bi kupačima u Istri ubuduće bilo dozvoljeno kupanje u Piranskom zaljevu/Savudrijskoj vali samo uz uvjet da zubima drže hrvatsku putovnicu dok plivaju. Hrvatski političari, baš kao i Trkanjac, trkeljaju svašta! Međutim, osobito su oprezni kako ne bi spomenuli čl.60. Bečke konvencije koji Hrvatskoj daje pravo da ugovor o arbitraži sa Slovenijom stavi izvan snage. Da ne dosađujem s citiranjem čl. 60. Bečke konvencije, Mišetić kaže kako mu je bit u tome da Hrvatska može jednostrano izaći iz ugovorene arbitraže u kojoj njeni članovi nastoje ugoditi jednoj “svjetskoj velesili” kao što je Slovenija, a na štetu RH. Slovenija je duže u EU, razvijenija je od RH. Čitam u tisku kako će se oko Sloveniji druge sezone čak voziti i Formula 1, ali sve to nije razlog da ne zalupimo vrata ovoj Arbitraži na koju smo i tako bili prisiljeni pristati ucjenom Slovenije. Zato bi trebalo javno objaviti imena 129 hrvatskih muževa koji su u Saboru glasovali za spomenutu ad hoc Arbitražu. Usput rečeno, Ivo Josipović tadašnji zastupnik SDP-a, glasovao je protiv. Svaka mu čast!

Slovenska opozicija obećala je navodno da će, ako dođe na vlast, čitav Piranski zaljev biti slovenski. U koaliciji s drugim strankama, može obećati Sloveniji, i čitavo Jadransko more!

Nisu samo Slovenci zaključili da je RH sa svojom političkom elitom dobra prilika “za oženiti“, ako znate što u kolokvijalnom smislu taj izraz znači. Nakon pobjede na izborima prvo što su pobjednici zakukurikali bilo je da od Peljškog mosta nema ništa! Navodno je bio preskup! Neće onda biti love za nevladine udruge koje bi se prije mogle nazvati vladine ljubljene udrugice. Razmišljali su valjda da, ako Slovenki Teršelički dadu mandat da nas ona suoči s našom mračnom proslošću i to joj još dobro plate, riješili su Piranski zaljev. Sad se vidi kako je to bila mudra odluka!

Autoput kroz Bosnu-ponosnu bio je ponosni projekt ministara Hajdaša i Dončića. Sada se opet uspostavilo da je most najjeftinija varijanta i najbolji predizborni adut. Kad je to shvatio, Hajdaš i Dončić je otrčao na javnu TV i k’o jedan zacvrkutao: “Most je naš!” U zao čas! “E, nećete razbojnici!” uskliknuo je Slavko Matanović, BIH ministar prometa. Nježno i obazrivo priopćio je euforičnim Hrvatima da će spriječiti gradnju mosta ako prije toga Zagreb i Sarajevo ne postignu bilateralni sporazum o primjeni UN-ove konvencije o pravu mora i razgraničenju na moru. Tako i priliči dvijema pomorskim silama kao što su RH i BIH! Čije je cijelo Jadransko more manje od recimo Michiganskog jezera. Taj bilateralni sporazum predstavljao bi u praksi jedan fini salonski kompromis: jedna trećina Jadrana je slovenska, druga bosanska i treća Hrvatska! Po istom kroteriju djelii bi i most. Naravno, most se ne bi zvao po potencijalnom “ratnom zločincu” Gojku Šušku nego bi jedna trećina nosila ime po Jasmili Žbanić, druga po Vesni Teršelič, a hrvatski dio po, recimo, Oliveru Frljiću. Sad napokon, po prvi puta u zadnje četiri godine, i Hajdaš, a bome i Dončić, pokazaše da imaju muda! Odgovoriše suptilno diplomatski prvom admiralu Admiraliteta BIH: “Ako on (ministar) nastavi sa ucjenama, BIH će u EU ući preko Drine i Srbije, a ne preko mostova na Savi.“ I na istom mjestu na kojem se “uzbudio“njegov kolega Željko Trkanjac zbog narušavanja dobrih odnosa sa Slovenijom, sad se “uzbudio“ i Robi Bajruši zbog narušavanja inače loših odnosa sa BIH. Robi, obziran kakav već jest, prema svima osim RH smatra da su Hajdaš i Dončić na zabranu gradnje mosta odgovorili sa toljagom. On je siguran da bi tzv. “tiha diplomacija” bila daleko efikasnija. Trebalo je samo ljutitog Ministra tiho i diskretno, diplomatskom poštom, izvijestiti da je gradnja mosta samo lijepa predizborna hrvatska priča. Jedva da imamo lovu za Documentu i Zorana Pusića, a kamoli za neki tamo most! Tezu o nepotrebnom mostu “podboltao“ je i profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu Ivo Bičanić. Profa, za kojeg sam najprije pomislio da je sa Fakulteta političkih znanosti, jednostavno nas je upozorio da: “Pelješki most nije ni najbrži, ni najlakši, a svakako ne i najeftiniji način kako iz “svijeta“ doći u Dubrovnik i obrnuto.” Kao ekonomist, Profa se drži načela ekonomičnosti pa smatra da je optimalni izbor auto-cesta kroz Popovo polje i BIH. To je točno ono što su naša dva ministra mislila i govorila na početku nesretnog mandata ove Vlade. Profesora ne zanima kad bi, recimo, putnike namjernike na auto-putu kroz BIH pojednično počela zaustavljati, recimo, Jasmila Žbanič sa svojim asistentom režije koji se nedavno vratio iz Kalifata. Već nakon ljupkog Jasmilinog pogleda u stilu “marš u Hrvatsku” bilo bi vožnje u pogrešnom smjeru, a da o kasnijem PTSP-u i ne govorimo. Da bi država, kako kažu Srbi, “iz dva dela bila cela“ treba žrtvovati nešto više od novca!!! Pa bio to i novac iz EU-a. Još jedno pitanje uvaženi profesore: da smo se držali načela ekonomičnosti, koji bi autoput u RH ikada bio izgrađen?

Što se Pelješkog mosta tiče, prisjetih se jedne zgodne engleske poslovice: “Ima mostova za koje se teško odlučiti prijeći ih ili ih zapaliti“.

Možda sam bio netaktičan prema Željku Trkanjcu i Robiju Bajrušiju. Kad čitam Juricu Pavičića onda mi se i Vedrana Rudan čini više kao netalentirana zabavljačica ljubitelja Žikine dinastije nego kao simbol retrogradne, olinjale, konzervativne, komunističke prošlosti. U povodu govora Branka Lustiga na otvaranju Pulskog festivala, javio se intelektualac opće prakse već spomenuti notorni jugonostalgičar Jurica Pavičić. Čovjek je svestraniji od legendarnog Mike Špiljka. On je filmski, glazbeni, književni, nogometni I svaki drugi po potrebi kritičar. Kritičar koji ne sakriva odvratnost prema onima koji ne cmizdre za Jugom i/ili orjunom. Tako je posvetio cijelu stranicu svog teksta o zloj sudbini Hrvata-književnika koji je rat proveo u četničkom štabu Draže Mihajlovića u selu Ba. Hrvat-orjunaš žrtvovao je i život vlastitog sina na oltar obožavanog Draže. Nakon rata doživio je pravu antičku tragediju: umro je negdje u Međimurju, cmizdreći za streljanim trodimenzionalnim Dražom. Da čovjeku srce prepukne! Sad tek vidim kako je Mile Budak dobro prošao. Branko Lustig, čovjek koji je izašao živ iz Auschwitza. Čovjek koji je dobio Oscara za film Schindlerova lista. Međutim, sve to Jurici ništa ne znači. On je uvjeren kako o filmu ima više u glavi nego Lustig u malom nožnom prstu. I u pravu je. “Izgleda da se mi u 1995. ne vraćamo samo sjećanjem nego i doslovno“ rekla je jedna znanica našeg Jugovića. 1995.g., je crna godina za Juricu i njegovu frendicu! Oluja, a potom “etničko čišćenje”! Rodilo se “čudovište” koje se danas zove Hrvatska kako se pastoralno izrazila Rudanica. “Tuđman je na Brionima (naravno ne na Brijunima) smišljao Oluju. Istog ljeta pozvao je Lustiga na Brione (vidim da se i lektor u Jutarnjem školovao u Kumrovcu). I vremešni oskarovac održao je dug govor s elementima kiča spominjući vjenčanje Ante Gotovine”. Jurici se gadi ta Pula. Posjetitelje se razvozilo bijelim linkolnima kao meksičke mafijaše. Pavičić ismijava čovjeka koji u svjetskom filmskom svijetu ima svoje ime i prezime. Valjda samo zato jer ne slavi ljevičarske vrijednosti koje su Jurici drage. Ismijava ga u svojim jeftinim pamfletima jadni pulenčić Jagne Pogačnik i Nine Pavića. To je onaj isti lik koji je velikog hrvatskog pisca Slobodana Novaka u Jutarnjem nazvao “kretenom”. A Novak je čovjek, koji da ništa u životu nije napisao osim “Miris, zlato i tamjan“, ostat će zauvijek za književnog obrtnika Juricu Pavičića nedostižna planeta. Njegovo mjesto je na Motovunskim festivalima, dobra spiza i beskrajni noćni tračevi kako bi bilo da su njihovi 5. kolovoza ljeta Gospodnjeg 1995., slučajno pobjedili. Koji bi to Brioni bili. Ne samo Radini i Mire Furlan…

Na jednom od Motovunskih festivala Jurica Pavičić je navodno uvjeravao društvo da se orkestar koji svira filmsku glazbu zove FILM-HARMONIJA.

Rade po drugi puta napušta Hrvatsku. S pravom. Čudovište koje se danas zove Hrvatska ima 1200 otoka. Radi i familiji zapali samo “Brioni”. Daleko su, a i klima na njima nije najbolja. Međutim, ni politička klima za Radu nije bog-zna-kakva. Sjetio se Rade Milasovog mozga od dvije marke, Rojsa koji je pričao: tko je jamio, jamio je, Tuđmanove navodne izjave kako je sretan što mu žena nije Srpkinja ni Židovka, Ružine izjave o Hrvatskoj za Hrvate, Thompsonove pjesme Jasenovac & Gradiška stara, Vukojevićevog silovanja Muslimanke. Još sam toga pročitao na f.b. ali je i ovo dosta da poželimo Radi sretan put!

Srbi se spremaju svoju prvu svemirsku sondu prizemljiti u Hrvatskoj da utvrde ima li tu suživota! Zvonimir Hodak bpz.ba