‘Vidjela sam ga na vijestima i osjetila da mi je on pravi tata’

0
130

Mariah je bila posvojena kao beba, a vidjevši heroja koji je poginuo, obuzela ju je duboka, neobjašnjiva tuga. Rekla je svima da joj je to njezin otac i bilo je tako.

Nakon duge potrage za biološkim roditeljima, Mariah Mills iz SAD-a šokirala se saznavši da joj je biološki otac vrlo poznat kao heroj. Odnosno više ju je šokirala činjenica kako je osjetila da joj je on otac nakon što ga je vidjela njegove fotografije na televiziji i u novinama. To je čak rekla roditeljima koji su je posvojili, ali mislili su da umišlja. Pokazalo se da je bila u pravu, ali umjesto sreće što ga je pronašla, obuzela ju je prevelika tuga jer je umro i neće imati prilike upoznati ga i zagrliti. Ali, saznala je i kako ima tri sestre. Ovo je njezino iskustvo:

Oduvijek sam znala kako sam posvojena. Moja mama i tata lijepo su mi objasnili da su me moji pravi roditelji zaista voljeli, ali nisu bili spremni brinuti se o bebi. Imala sam sretno, normalno djetinjstvo u obitelji koja me voli, ali mene je nešto mučilo, željela sam odgovore  na neka pitanja. U Saint Paulu u Minnesoti, gdje sam odrasla, posvojena djeca imaju pristup podacima o biološkim roditeljima tek nakon 19. rođendana.

Sve što sam znala je da su imali 19 i 21 godinu te smeđu kosu kao i ja. Kako sam bivala starija sve više me zanimalo tko su oni, tko su moji preci, od koga sam dobila ovakav fizički izgled. Odrasla sam kako jedno dijete u obitelji i silno me zanimalo imam li braće i sestara. O svojim biološkim roditelja najviše sam razmišljala za rođendane. Pitala sam se razmišljaju li na taj dan što je s njihovom kćeri. Čak sam i fantazirala kako će me potražiti, pozvati na večeru na kojoj će biti puno članova obitelji, i svi će biti oduševljeni nakon što me vide. Zvuči glupo, ali zaista sam željela da se to dogodi.

Tijekom moje treće godine srednje škole, bilo je to 2001., ravnatelj je preko razglasa javio kako su dva zrakoplova udarila u World Trade Center. Svi su se uzrujali, ali ja sam se osjećala nekako čudno, osjetila sam duboku tugu koju nisam mogla objasniti. Čim sam došla kući rekla sam mami kako mislim da je jedan od mojih pravih roditelja umro u toj tragediji. Nikad prije nisam imala jaku intuiciju. Mama me uvjeravala kako su izgledi za to vrlo maleni., ali ta zastrašujuća intuicija me i dalje progonila.

U tjednima koji su uslijedili moj strah postajao je sve veći dok sam slušala kako ljudi koji su stradali nisu imali nikakvu šansu za bijeg. Na vijestima su govorili o Tomu Burnettu, jednom od putnika koji su omeli otmičare u planu da United flight 93 sruše na kongres ili na Bijelu kuću. On je odrastao u blizini pa su svi pričali o njemu. Vidjela sam i njegovu fotografiju na vijestima. Ali, vrijeme je prolazilo i nastavila sam s uobičajenim životom, odlascima u školu i druženju s prijateljima. 

U siječnju 2004. navršila sam 19 godina i zatražila sam kopiju mojeg rodnog lista. Šest tjedana kasnije mama je nazvala da je napokon stigao i priznala mi je da je moju poštu otvorila. Zatražila sam da mi kaže kako se zovu, ali ona je inzistirala da o tome razgovaramo nakon što dođem kući tijekom proljetnih praznika. Iznenadio me ton njezinog glasa jer je oduvijek podržavala moje traganje za biološkim roditeljima.

Pitala sam ju je li to netko poznat, a ona je odgovorila: “Recimo”. Pitala sam i je li jedan od mojih roditelja mrtva, a ona je uporno ponavljala kako ćemo o tome razgovarati nakon mog dolaska kući. Spustila sam slušalicu i počela plakati. Odjednom sam nekako znala kako je moj otac bio na letu 93 i da je on junak Tom iz vijesti o kojem sam slušala. Roditelji sumi napokon pokazali rodni list i bili su šokirani što sam već znala da mi je on otac. Pokušavali su me utješiti, ali bila sam previše uznemirena. Toliko sam dugo željela i čekala upoznati svojeg oca, a sad je za to prekasno.

Otišla sam u njegovu srednju školu vidjeti njegove slike u godišnjaku. Tamo sam naišla na fotografije moje biološke majke – zajedno su išli u školu, a vezu su započeli nakon završetka škole. Googlala sam njezino ime, ali je nisam nigdje pronašla pa sam se više orijentirala na Toma. U tjednima koji su uslijedili, spavala sam po cijele dane ili buljila u sebe u ogledalo, u potrazi za sličnošću s Tomom. Naše oči i nos bili su nalikovali.

Moji roditelji su željeli nekako pomoći pa je mama nazvala lokalnog svećenika za kojeg je čitala da je bio dobar prijatelj s Tomom i s njegovim roditeljima. Pitala ga je što misli o sastanku s njima. Moji biološki baka i djed nazvali su me nekoliko dana kasnije i pozvali na ručak. Bila sam strašno nervozna i uzbuđena. Željela sam da sve bude savršeno, baš kao u mojim snovima.

Ali, u stvarnosti, sve to je bilo neugodno. Upoznala sam djeda i baku, tete, i ostale rođake. Gledali smo obiteljske fotografije i pričali, ali nisam osjećala toplinu od bake i djeda kao što sam očekivala. Tomova sestra, s kojima sam postala bliska, rekla mi je jednom da je Tom silno želio upoznati me. Nakon tog susreta, baka i djed ignorirali su moje pozive što me je povrijedilo.

Mjesec dana kasnije, Tomova udovica, Deena, javila mi se je e-mailom. Rekla mi je ponešto o sebi, o Tomu i o njihove tri male kćeri te o tome kako su preselili i žive u blizini San Francisca. Dopisivale smo se mjesecima, a tog prosinca Deena me je pitala želim li upoznati svoje polusestre jer su došli u grad za blagdane. Bili su to jedni od najsretnijih dana u mojem životu. Moje sestre su pojurile do mene, zgrabile su me za ruke i nisu se željele odvajati od mene. Njihova toplina bilo je upravo ono za čime sam oduvijek čeznula.

Tijekom tog posjeta, Deena mi je dala pismo koje je Tom napisao za mene 1987. godine, kada sam imala samo dvije godine, nakon što je prekinuo vezu s mojom biološkom mamom.  Pisao je o svojim osjećajima, o tome kako se osjećao jako loše zato što su me dali na posvojenje. Pismo nije završio, ali ja ga svejedno jako cijenim jer ga je posvetio baš meni. Sve to što sam proživjela je ojačalo i moju vezu s roditeljima koji su me odgojili i uvijek bili uz mene, piše Countri Living. bpz.ba