Zastoj

0
90

U BiH krene pa stane. I tako biva dok imamo Visokog predstavnika, ambasade u kojima se odlučuje, domaće političare koji se teško mogu pobrinuti za narod (lakše im je rješavati pojedinačne slučajeve: sebe i one oko sebe).

Za BPZ.BA piše Marko Tokić 

Nakon što je Milanović javno otkrio „Plan 21“: „Čak i da ne radimo ništa, nešto će se dogoditi“ (i razotkrio zašto je Hrvatska bila slučajna država za vrijeme njegove vlade) Hrvatska je u očekivanju reformi (nije valjda ovoga plana). Hrvatskoj treba forma da konačno postane državom svojih građana i hrvatskoga naroda kako joj to i u ustavu piše. I da se u njoj može živjeti od svoga rada. Ne trebaju narodu velika obećanja samo mogućnost zapošljavanja i poštovanja (njegove tradicije i dostojanstva).

A vlada? Kad je vlada u pitanju narod očekuje da se nova vlada ponaša u okviru vlastite odgovornosti i da se nešto događa, jer vlada radi (umuje i upravlja). Brod će nekamo doći i ako se njime ne upravlja – najčešće na hrid?! A vladu biramo jer želimo posadu koja će nas odvesti u mirnu luku i da se osjećamo sigurno na putovanju jer posada (i kormilar) znaju kamo trebamo (i žlimo) ići.

Ostaje nam čekati i nadati se da će Mostovci sazrjeti za odgovornosti. Zasad su zreli za razgovore pod stalnom prijetnjom novih izbora (a trebali bi shvatiti da onaj koji stalno prijeti i prijetnja mu je jedina argumentacija i nije baš previše simpatičan, a nešto mi dragi, no bojim se da lagano bi mogli umjesto konstruktivnih dionika nove vlasti postati pasdarani: čuvari revolucije).

U BiH krene pa stane. I tako biva dok imamo Visokog predstavnika, ambasade u kojima se odlučuje, domaće političare koji se teško mogu pobrinuti za narod (lakše im je rješavati pojedinačne slučajeve: sebe i one oko sebe).

Mile Dodik ponovno grmi: „Zapad se vježba na nama, Rusija sluša što govorimo.“ I otkrio ono što već znamo da je srcu bliža majka od pomajke iako su i kod maćehe dobro utržili (republiku, nije malo…).

Ovih dana i Čović je dao intervju pa se može nešto govoriti o hrvatskoj politici (u BiH) koja sve manje javno govori, pa se i ne zna događa li se išta (ili je i u nas na dobro došao „Plan 21“).

U ovom intervju Čović uporno zagovara da se treba prvo donijeti izborni zakon pa onda ići na reorganizaciju FBiH. Iz toga sam, nažalost, mogao zaključiti da nije lako pregovarati s onima koji imaju goluba u ruci, a ti se boriš ne bi li se dočepao makar i vrapca (zaštite izbornim zakonodavstvom).

Nadalje doznajemo da smo na putu za Europu (EU i NATO) i da je to u regiji sad pravi vlakić u kojem BiH sustiže „brzi voz“ Srbiju. Znao sam da smo daleko, ali da smo toliko daleko to je već zabrinjavajuće. Mišljenja sam da je davno HNS (ako još postoji) trebao donijeti zvaničnu odluku o bezrezervnoj podršci pristupa BiH ovim integracijama i iznijeti stav da su Hrvati, i kao državljani EU, zabrinuti zbog usporavanja ovoga procesa.

Još uvijek se kao teme izbornog zakonodavstva pojavljuju: izbor članova Predsjedništva BiH i izbor u Dom naroda FBiH, a to znači da se nismo makli dalje od nasilne promjene Ustava Federacije BiH iz 2000 (i Washingotonskog mirovnog sporazuma 1994.) i da nam se i dalje osporava ono što bi se po naravi ustavnopravne definicije konstitutivnosti (državotvornosti i kolektivne jednakosti) moralo jamčiti. Je li povratak na pred Barryevo stanje rješenje?! I tada smo bili nezadovoljni, daklem danas smo dosegli razinu demonkracije o kojoj se ne smije niti govoriti.

Još se vrte priče oko Odluke Ustavnog suda o Mostaru i presude Međunarodnog suda pravde (Sejdić-Finci), a ni jedno niti drugo ne može se riješiti bez preustroja države. I kad smo već kod Mostara on je paradigma onoga o čemu se zapravo radi. U Mostaru Bošnjaci traže ono što nama u Federaciji ne žele dati (teritorijalno jamstvo kolektivne zaštite). Davno je rekao Moliere: „Načela su kao šešir ako ih malo nakriviš bolje stoje.“

Pitanje je navodno i održati ili ne održati lokalne izbore. Vječni mandat uvijek je želja onih koji su na vlasti (ne znam zašto). Ipak se odgoda ovaj put pravda pojeftinjenjem izbornog procesa (objedinjavanjem svih razina izbora). Ovdje je golub u ruci, pa to po Draganu može i čekati (a i ne mora).

Našao je i novu formulaciju da se ne rješava izbornim zakonodavstvom i preustrojem države „hrvatsko pitanje“ (koje smo se sve ove godine mučili internacionalizirati), nego se rješava pitanje BiH (jednakosti njezinih konstitutivnih naroda) kao preduvjeta njezina funkcioniranja i opstanka. Nije šija, nego vrat (ili što bi Splićani rekli: razlika je u diferenci).

Iz intervjua se da razabrati da bi Izetbegović ujedinjavao miks županije (Srednjobosansku i Hercegovačko-neretvansku) iza čega mogu biti dobre nakane, ali i nastavak ratne politike u mirnodopsko vrijeme („Drang nach Süden“), nije rečeno ali je pretpostaviti da je hrvatski stav da ih treba zrcalno urediti (što se odnosi na identičnu strukturu vlasti). Ja bih osobno bio za kombinaciju rješenja da ih se pred ujedinjenje po istom načelu teritorijalno zrcalno uredi (da se ne pravimo da se ne zna što je tko držao na koncu rata), pa tek potom ujedini i zakonodavno u skladu s teritorijalnim ustrojem izborno regulira (naravno, da se to našim partnerima ne bi svidjelo – ali, koliko se toga nama nije sviđalo pa nam je netko nametnuo).

U sklopu ideje o ujedinjenju miks županija odjednom Bošnjaci predlažu da Mostar bude glavni grad Federacije BiH kad smo mi to predlagali bilo je to i ovo i ono (samo ne opravdano i razumno). A i ono nešto ministarstava što je trebalo ima sedamnaest godina funkcionirati u Mostaru nikako da se tu i pozicioniraju (što govori da nove ideje i nisu baš nove, nego slijede ratnu logiku, a to upozorava). Netko, očito, još nije odustao od prodora na jug ili ako hoćete drukčije Lučka kapetanija u Konjicu još čeka da BiH postane velika sila na moru.

Ako je za početak nove godine – previše je. Nije se nadati rješenju, nego nastavku iscrpljujuće borbe.