Arbitraža

0
1336

Kad ne možeš riješiti spor s prijateljem red je da se potraži mjesto koje mjerodavno i u skladu s činjenicama može donijeti pravorijek.

Za Tomislavcity bpz.ba piše Marko TokićArbitraža

No neutralnih arbitara nema. I sudovi su zemaljski rijetko pravični. Jer su potkupljivi, osobno zainteresirani, pod utjecajem neke od zainteresiranih strana ili nekog centra moći koji preko neke od strana u sporu ostvaruje vlastiti probitak… Da ne ponavljam ponovno priču o dva lava kosti i slonu. Čemu ovaj uvod?

Ovih će dana u Hrvatskoj glavna vijest biti arbitraža. Neki sud je u arbitražnom postupku Hrvatskoj u sporu sa Slovenijom dodijelio njezino kopno, ali ne i posve, u skladu s pravom mora, njezino more. U tom je, naravno, kumovala hrvatska politika. U sporovima oko zemlje i seoske svađalice idu na sud a hrvatska država s mudrim političarima na arbitražu.

Hoće li arbitraža zasjeniti stabilnost i druga hrvatska postignuća još je neizvjesno.

Vjerodostojni, bruseljski upravitelj Hrvatskom na specijalnom zadatku, svakim danom sve više napreduje. Ekonomski napredak koji ostvaruje dovodi do javnog proglasa o potrebi za stranim radnicima istodobno kad se Slavonija prazni i nestaje i dok Herceg Bosna umire (ona, koja je rađala za Hrvatsku). Zašto odlaze ljudi iz zemlje koja treba radnu snagu? Upita li se, makar toliko, Vjerodostojni bruseljski upravitelj Hrvatske. I što učiniti da se to ne događa? No, čemu briga oko Hrvata (i njihove sudbine), važni su oni u Hrvatskoj koji trebaju radnike i Vjerodostojni će ih njima jamačno pronaći. Ako se pitate otkuda je val migranata iz ratom zahvaćenih područja usmjeren u Europu odgovor ćete pronaći na istom mjestu s kojeg je Vjerodostojni poslan za upravitelja rodne mu gubernije. Istina imao je Vjerodostojni i obiteljskih razloga za povrataka a tu ga je svečano, radosno i s ponosom, kao žuđenog sina (nakon najvećeg sina naroda i narodnosti) dočekala cijela domaća kamarila uključena u hrvatsku hobotnicu (gospodarsko-medijsko-kriminalno-obavještajni, štono Šeks reče, gremi ili nekako drukčije).

I stoga u Hrvatskoj, jedinoj zemlji na svijetu (ako ima još koja izražavam najdublju sućut) nije završio drugi svjetski rat. Nažalost, i ja spadam u skupinu onih koji su mislili da je s pobjedom u Domovinskim ratu nastupilo novo doba hrvatske povijesti, no ni ratni rezultati ništa ne vrijede ako je gremijima potrebno da budete krivi kako bi vam se prisilno nametnuo novi politički identitet. Operacija je u tijeku. Događaji koji o tome govore su svuda oko nas. I navodno zdesna i slijeva bruji se o drugom svjetskom kao da ništa drugo ne postoji. Ni svijet (i povijest) prije ni poslije njega.

Već sam pisao o HDZ-ovom gospodarsko ekonomskom preduvjetu novih HNS-ovih kulturnih i obrazovnih postignuća pa da se ne ponavljam. Iako mi je uvijek drago o tome pričati. Jer se to naslanja na davne spoznaje koje smo mogli čitati u evanđelju. Zna naš Učitelj da nam je kruh potreban, pa je čak u molitvi svih molitava rekao da trebamo moliti za kruh naš svagdanji (kako bi ga imali za danas), no isto tako je na čuvenu ponudu u pustinji da mu se dadne ne samo kruh, nego i sva vlast i blago ovoga svijeta uzvratio istinom o čovjeku da ne živi čovjek samo o kruhu. I to je ono što veliki propovjednici stabilnosti nikako da uvaže! Jer vino života su darovali svojim protivnicima i služe ne samo da sebi priskrbe kruh nego i njima, a oni će se baviti lijepim stvarima onako kako Vjerodostojnom i Bruselju odgovara. Samo naivni mogu misliti da se u Hrvatsku okolo kole ne će uvući ideološki obrasci navodno Novoga Svijeta unatoč pogubnosti tih ideja i unatoč laži o njihovoj suvremenosti jer sve one, mislim ideje, postoje od početka svijeta. I čak su se prakticirale u mnogim društvima tijekom ljudske povijesti s pogubnim učincima za ta i takva društva. Što se mora nije teško, ne kaže narod uzalud. O tom ti ja i govorim, reći ćete mi, viče Vjerodostojni, ali problem je što on ne mora nego želi, a narod će, nažalost, morati.

Kontrola uma. Ispiranje mozga. Uvjetovanje. Proizvodnja pristanka. Sve je to na djelu, moguće je nešto manje surovo i nasilno, ali ustrajno s ogromnim brojem ponavljanja istih podobnih istina i s neprestanim naglašavanjem ogromne moći koja stoji iza tih i takvih ideja i poželjnoga pogleda na svijet. Uz to ide i drugi udio priče. Gospodarsko ekonomski program, stabilnost. Ideološka i politička laž nazvana centar (tko je svugdje i sa svakim nije nigdje i ni s kim rugali bi se neki, ali ja ga ne osporavam iz tog razloga, moj razlog je jednostavan: nije to centar s pozicijom u Hrvatskoj i hrvatskom narodu, to je bruseljski centar za Hrvatsku). U Hrvatskoj nije laž samo njezin navodni centar (s Vjerodostojnim bruseljskim upraviteljem) nego je njezina laž i ukupno pozicioniranje političkih snaga. U Hrvatskoj je laž i postojanje takozvane ljevice i desnice. I kao što je centar laž (jer mu je izmješteno zapovjedno mjesto izvan Hrvatske), još veća je laž hrvatska ljevica, jer ona nije ljevica: zauzima se za očuvanje stečenih društvenih privilegija, a osobito nije hrvatska jer su to protivnice hrvatske države i jugoslavenski nacionalisti (čak i šovinisti) s centrom u Beogradu (i još dalje…). I desnica hrvatska je, nažalost, lažna. Hrvatska desnica se raspala jer je uglavnom išla toliko desno da se prije ili kasnije ukazivala slijeva. Nedavni pokušaj obnove hrvatskog suverenizma nikako ne može biti desno jer je po svojim javno iskazanim stavovima zapravo hrvatski centar (koji pokušava uspostaviti hrvatski pravac politike u Hrvatskoj). To što ih ostatak političkih snaga naziva čak i krajnjom desnicom slika je nakaradnih političkih odnosa, a ne narav stvari.

Ali zato su tu mađioničari zabave i kiselih krastavaca da se narod ima čime čak i preko ljeta zabavljati. Veliki borac za vlastitu bolju prošlost Vladimir Šeks poznatiji kao Lokator ovih je dana, kažu, objavio knjigu Državni udar (ne zna se točno na koji on misli, onaj iz dvije tisućite ili ovaj najnoviji…), no kako vijesti govore radi se o pokušaju iz devedeset četvrte. Ni na jugoslavenskoj ljevici niti na bruseljskom centru izgleda nema mira. Ali je još uvijek važno da se pobjeđuje. O tome vjerojatno Vlado priča, ne mora se to ni čitati da ga se pročita. Kad smo već kod knjiga (a tko o čemu ja o kulturi) izgleda da se Ćaća vraća. Pričaju, ako ne lažu, da i Sanader piše, pa čak i da će objaviti i da se već mnogima gaće tresu. Tresla se brda rodio se miš.

U BiH, Čović umjesto objave novog izbornog zakona (i jamstva da će oni koje hrvatski narod izabere ujedno ga i predstavljati u vlasti), iznova, po tko zna koji put priča o tome kako trebamo očuvati jedinstvo i ne dati nikom da nas podijeli. U prijevodu od novog izbornog zakona, kao i mnogo puta do sada, nema ništa. Istina je, i vjerujem Čoviću. Ne treba imati iluzija o našim političkim protivnicima (i njihovim međunarodnim pokroviteljima), ali isto je tako istina i da su pozivi na jedinstvo, homogenizaciju hrvatskoga naroda godinama izraz nemoći hrvatske politike koja se paradoksalno u odnosu prema svome narodu pojavljuje kao svemoć (jer je jedina moć koju ima), drugim riječima, teška se pozicija naroda zlorabi za nedemokratsko upravljanje samim hrvatskim narodom. Stoga se ovakve izjave, već odavno, nažalost, mogu razumijevati kao sredstvo očuvanja stečenih političkih i gospodarsko ekonomskih pozicija određenih pojedinaca, grupa i grupacija. Da! Uistinu je potrebno očuvati jedinstvo hrvatskoga naroda. I svatko bi od političkih sudionika trebao dati i osobno jamstvo tog jedinstva. Kada bi Čović, recimo, žrtvom vlastite pozicije (pa makar i na jednom od mjesta najvećeg utjecaja) dokazao bi da mu je do tog jedinstva stalo i moglo bi mu se vjerovati.