CRN TI OBRAZ MISLAVE TOGONALE ZAJEDNO SA MARKOVINOM I JAKOVINOM

0
1440

Pismo dida Vidurine suprotiva suncokretu Togonalu i gostima mu orjunašima…preuzmi

E jada Bože moj, Bože moj, gužva did kapu.

E, šta si ovo pripušća na nas Bože mili, šta si nas ovako kazni’ sa ovom bagrom antihrvatskom, mizerijama prokletim koje nam i dan danas po kostima svetim pljuju i kozaračko kolo igraju, neutješan je did.

 

– Šta je sad bilo, šta ne iđeš ligat, vidiš li koliko je sati, zove baba sa basamaka.

 

– Ma di ću, mogu samo u grob sa ovom žgadijom sa YUHTV-a, ma da samo čuješ izrode šta rogobore, kako li se izmotavaju na spomen kostiju poklane nam mladosti, baba moja, vapi did.

 

– O Gospe draga pa k’o da si sad s’vatija ‘ko uprav’ja žalosnom nam ‘Rvatskom, dide moj, dovikuje baba, ajde ligat’, ‘oćeš još dicu probudit.

 

– E baba, baba, eno si vidila da su jučer Slovenci u organizaciji Udruge Romana Leljka otpočeli primišćat posmrtne ostatke naših žrtava iz Hude jame u spomen kosturnicu u Dobrovi nedaleko Maribora da ih tamo dostojno sahrane da nisu više u vrićama za smeće.

Ne samo da je doša’ i njihov biskup nego i prisidnik im Borut Pahor koji reče: “Uspjeli smo učiniti ono što je pošteno i dostojanstveno za žrtve. Iako se čini da je to prošlost, zapravo je vrlo važno za našu budućnost, bolju budućnost”, a od naše kukavelji iz državnog nam vrha nikoga, njih ne diraju kosti mučenika što padoše za Hrvatsku i narod njen, oni ne čuju krike pravednika iz jama što još ore slovenskim bregima, njih ne diraju kosti nepokopane.

Ne diraju ni Radamnoviziju koja o tomu ne prenese ni slova da bi se tek danas poslin graje na ovim, kako ‘no Marica reče, portalima, oglasili kad su za vist čuli k’o da se sve zbilo na drugom kraju svita u Australiji, recimo, vrti glavom did.

Oj Slovenijo puna si bregova i mrtvih hrvatskih sinova, spušta glavu tužno did.

 

Ne dira bandu to što je pobijeno priko pola milijuna naroda, Hrvata, vojske, mladosti, staraca, žena i dice na najsvirepiji mogući način da bi im i sam sotona pozavidio na mržnji i nečovičnosti, paklenim mukama kojim ih usmrtiše.

Ljude do gola skidat’, zajedno sa dičicom njihovom pa im krampovima i lopatama lubanje razbijat’, noge i ruke lomit pa ih takve izmrcvarene u rudnička grotla strmoglavljivat’, Bože moj, Bože moj, suze oči didu.

Toliki jauk i plač, tolika krv, rijeka krvi, hrvatske, natopi brda i dole Slovenije, NDH i sve do Srbije i Makedonije, baba moja, a jadna kukavelj naša, mizerije i izrodi naši i dalje drže sviću antihrvatskim sotonama koje i dalje rigaju laž i mržnju na sve hrvatsko na sve nevine u mukama zatučene hrvatske mučenike koji braniše svoj Dom, svoj napaćeni narod pred titinim koljačima od samog osnutka NDH pa do teški’ dana kraja, klaonice Jugoslavije.

Da ka’ šta reče časni starina Ivan Prcela:images-8

Ubijali su ih hitcima i tupim predmetima;

ubijali su ih oštrim noževima;

ubijali su ih smrtonosnim injekcijama i poljskim vilama;

ubijali su ih žedom i gladu;

ubijali su ih užarenom vatrom i vrelom vodom;

pribijali su ih na križ i krunili bodljikavom žicom;

žive su ih u masama bacali u bezdane jame i u duboke rijeke;

kao žive mrtvace ubijali su ih na mnogobrojnim “marševima smrti”;

u živo meso urezivali su im hrvatske simbole i onda ih vješali po stablima;

Silovali su, mučili i ubijali hrvatske djevojke i hrvatske majke;

ubijali su majke pri porodajnim mukama i na koncu likvidirali čak i njihovu novorodenčad.

Ubijali su ranjenike i tek unovačene hrvatske vojnike;

polijevali su ih benzinom i spaljivali.

Ubijali su sinove pred očima majki i muževe pred očima njihovih žena;

ubijali su hrvatske novinare i profesore.

Ubijali su hrvatske svećenike i svećeničke pripravnike, uključivši i nekoliko mojih kolega;

ubijali su redovnike i redovnice.

UBIJALI SU SVE HRVATE I HRVATICE KOJI SU DRŽAVOTVORNO MISLILI JER IM JE CILJ BIO DA HRVATI ZAUVIJEK OSTANU BEZ HRVATSKE DRŽAVE!

Sve to je bio VELIKI HRVATSKI HOLOKAUST!

 

Pa vidiš, baba moja, kakav to jad mora bit, napeto će i dalje did, kakva kukavna mizerija od čovika, kakav sotonski mrzitelj svega hrvatskog pa da ih nimalo ne diraju te otkopane kosti u samrtnom grču; tisuće kostiju, stotine tisuća, koje ostadoše tako skamenjene u potrazi za poslidnjim daškom zraka, sa poslidnjim zagrljajem najmilijeg u zaštitničkom kriku pred titinim krvolocima, sa poslidnjim vapajem umorene dičice koja tražiše zaštitu pod golim skutima izmrcvarene majke, zajeca već gorko did.

 

Pa kamen bi proplaka na te muke Isusove naše vojske, mladih i starih, žena i dice kojima je jedini grij što neizmjerno voliše svoju uskrslu NDH i svoj narod hrvatski, a slidbenici sotona partizanskih ih i dan danas blate nesmanjenom žestinom kad kosti njihove same na površinu izlaze i rane nam k’o Isus nevirnom Tomi pokazuju, da vidimo i virujemo i da ne dopustimo da se o njima i dalje laže, ne radi njih nego radi nas, da roblje u svojoj kući ne budemo i dalje!

 

Da. kamen plače i govori kad čovik ne će, baba moja, a mi danas u našoj ‘Rvatskoj sa takozvane Hrvatske televizije gledamo muk na iskopane kosti ‘rvatske iz jama bezdanki, pa gledamo pljuvanje po tim kostima ‘rvatskim, tim mučenicima svetim našeg naroda i naše države, i onda kad se već muk ne može izbići, gledamo isčuđavanje firaunsko s hinjenom zainteresiranošću: tko je to učinio!?, je li to bilo organizirano, je li tito za to znao i sve tako u stilu hijenske demokratičnosti kad se da rič istražitelju i otkrivatelju istine i odmah potom đacima i promicateljima sotonske laži pa potom još i indolentnim mužecima koji imaju ne malo putra na glavi, a sve u cilju da bace dimnu zavisu nad mučeništvom naroda hrvatskog i tako zaštite krvnike i njihove slidbenike, a opet uzmognu reć’: evo dali smo vam jednu emisiju di smo otvorili demokratsku raspravu na javnoj televiziji, vrti did glavom tražeć lulu od sve muke.

 

A šta je još gore ne zanimaju ni kukavnu nam vlast kosti naših junaka, naših mučenika koje leže po raznim skladištima, vrićama i sanducima, po jamama i škrapama po znanim i neznanim putima, rudarskim oknima i smetlištima kao da su to kosti kakve živine, Bože mi prosti!

Ne more ih brige kako će im se Država Hrvatska dostojno odužiti za žrtvu njihovu svetu!

Nikoga ne zanimaju ka’ da su bez roda i poroda, izgubljeni u beznađu, bez ikoga svoga, jadna nam majka, tužno će did!

 

– A baba sidi na basamacima u ganjku i tare suze misleći na sve zatučene na koje je did podsiti. Siti se baba i onih kundaka partizanski na trudnički trbuh kad zlotvori tražiše dida i sve joj iz kuće iznesoše pred uplakanom i gladnom dičicom, a nju otraše da im onakva nosi ranjenike do u Vrdovo, siti se baba svi’ znani’ i neznani žena i dice koja usahnuše pod čizmom partizansko i odma’ je ništo probode niz rebra pa još više u plač pade sve stišćući zube da je did ne čuje.

 

,- Baba šta je bilo, šta plačeš, doleti i zagrli je mala Marica.

 

– Ma ništa ćerce moja, prenu se baba, ja ‘nako, ništo mi upalo uoko, nevišto će baba sve taruć šudarom uplakane oči, nego di si se ti, milo dite, digla u ova doba, šta ne spavaš, al’ vas je did probudija, glasno će baba da did čuje.

 

– Ma reci šta je bilo, uporna je Marica, šta je did reka’!? Dide, baba plače!

 

– A ‘ko ne bi plaka, dite moje drago, kad evo i kamenje plače, prenu se did k’o iz nekog tužnog sna.

Ja sam ti kriv dite drago, k’a i uvik, ja sam beštima i galamia pa te probudia, jer me ova vražja Radmanovizija nasikirala sa ovim mizerijama jugoslovenskim, jada se did.

Podsitia sam sebe i babu na sve naše mile poklane Hrvate od Slovenije do Đevđelije, dite drago.

 

– A to je, bi’ će da si gleda’ kukavno Otvoreno, uznemirilo je i mene, vrti glavom mala Marica.

 

– A kako znaš pametnice moja, čudi se did.

 

– Ma nismo ti mi legli, gledali smo kod Jure u sobi svi, i Luka i Ivo, skrušeno će Marica.

 

– A, vrti glavom did, i ja se čudim da ste ranije otišli spavat, e a triba se ujutro rano dizat, dico moja, uimorno će did.

 

– Jesi vidi’ onog jada Markovinu, dide, siđe iz sobe i dragovoljac Jure sa svojim netjacima u naručju, jesi vidi’ kako jugoslovenčina zamuckuje i spušta glavu na spomen partizanskih zločina koja mu pod nos turi Leljak, nema obraza crveni kmer pa opet pokušava izvrdati i potvoriti žrtvu sa onim šta je ka’ prethodilo tomu, sa starim polustoljetnim krvnikovim klevetama i lažima na žrtvu nevinu i onako zatučenu, dide moj.

 

– A jesam ču’, a šta me i najidilo i šta iz pameti istralo neg’ to, a i oni naš ka’ povisničar koji se na strica Jeru uvrga pa tuc muc, okolo naokole, misto u glavu da udri i čistu istinu reče, jada se did.

A opet, znam i sam sinko, zato ga je i pozva mulac, suncokret Togonal, da pruži što mlači otpor orjunašima Jakovini i Markovini i tako umrtvi gorku istinu o našim mučenicima koju iznese Slovenac Leljak.

A dobro, bilo je trenutaka kad je i oni Lučić, zajedno s Leljkom, dobro kontrira jugospadalima i razotkriva im nečasne namire.

Ali, braćo moja, znači kad već i ptice na grani počeše pivat o jučerašnjoj sramoti Radmanovizije i kukavne nam vlasti koja ne ode u Sloveniju na prijenos posmrtnih ostatka naših mučenika, mulac Togonal sada, očito po nalogu odozgor i napomenom da ne talasa previše, sazva svoje Otvoreno na tu tužnu temu i odma nam zabi nož u leđa sa Jakovinom i Markovinom da stvar ne ode predaleko i pogubno pred istinom Romana Leljka za krvoloka im titu i majčicu Partiju!

I da sve ne bude po staroj navadi Radmanovizije „pet naših (komunista, jugoslovena, poštenih drugova) protiv jednog vašeg (Hrvata, bilo kakvog, ali što manje svisnog!)“ pozvaše, da se Vlasi ne dosite, uz Leljka još dvojicu, Jareba i Lučića koji bi isto da je druga prigoda najvirovatnije asistirali pomenutom dvojcu na stare laži o Jasenovcu, Paveliću i NDH, ja vam kažem, glasno će did.

 

Zato se kukavni Jere, uh mene, kako ‘no mu bijaše ime, a da, Mario, je l’, ma da, k’o da mu slušam strica Jeru vajnog povisničara i blatitelja Ante Pavelića, onako, k’o mačka oko vruće kaše, najprije pravda „da to nije baš njegovo područje interesa“ pa nakon žive istine „To je bila zastrašujuća industrija zločina. Taj zastrašujući sustav upućuje na najviši vrh tadašnje vlasti.“, se jeftino iščuđava „ Teško je vjerovati da netko ubija 15 tisuća ljudi ovako lokalno, na razini dva nekakva lokalna policajca“!

 

Da takvima je „teško je vjerovati“ u tu prozirnu laž opravdavanja krvoloka tite!

Ma samo, vrli povisničaru, tko si to uopće u primisao takvu glupost doziva i dopušta raspravu o maloumnoj podvali titinih đaka i na to vrime gubi umisto da detaljno izloži sotonske razmire te titine „zastrašujuće industrije zločina“!?

K’o da sad ne’ko isprazno trabunja nad savezničkim bombardiranjima, recimo civilnog Dresdena, što je zločin najvećih razmira koji vatrenom stihijom proguta i usmrti tolike stotine tisuća civila pod groznim mukama, i sad sa salonskom površnošću palamudi da je teško virovat da Čerčil nije zato znao (a on se nad snimkama zapoviđenog vatrenog pakla zlotvorno naslađivao!) misto da ga jasno i glasno bez  pardona označi ka’ glavnog krivca!

Ili da se ‘ko čudom čudi da nije moguće, jel te, da Truman nije znao za bacanje atomske bumbe na Hirošimu i Nagasaki, il’ da nevišto  traži čvrste dokaze da je on to i naredi’, vrti glavom did.

 

I sad, vidi vraga, Jere, o đava mu sriću odnija, Mario,opet ja na strica ode, povisničar, ne zna o kojim se razmirama te „industrije zločina“ radi, baš k’o da nikad u kojem dokumentu vidia nije da se radi o priko pola milijuna Hrvata pobijenih, poklanih, zatučenih, živih zakopanih!?

Pa zar ne zna i nema potribu reći još koju o tom genocidu titinih krvoloka nad hrvatskim narodom, nema potribe zavapit’ koju iz dna duše o Velikom Hrvatskom holokaustu, nego ‘nako naivno i salonski prihvaća igru orjunaša i u rukavicama izokola upućuje na „najviši vrh“ bez da spomene alfa i omegu svih krvnika partizanskih, krvoloka titu i pointira o pravim razmirima te njegove klaonice!

 

Bi’ će da mu zato uskoči i priskoči i Jakovina onako ozbiljno, povisničarskii„nemoguće je u sustavu onakve Jugoslavije da vrh nije znao o čemu se radi“, ali samo da ga bocne sa Andrijom Hebrangom kojeg „vi danas u hrvatskom kontekstu izdvajate iz toga i smatrate potpuno nevinim, a bio je jedan od najbližih Titovih suradnika.

 

– Da dide u pravu si! Ma on ti eno nonšalantno umanji i broj poljskih žrtava u Katynskoj šumi kad govori o 14 do 14,5  tisuća, a sami Rusi priznaju, čini mi se, 24 tisuće, i onda mu je normalno „teško reći“ o kolikom broju se naših žrtava radi, je li o desetinama ili stotinama tisuća, pri čemu se i Togonal pravi blesav, pa isto ka’ i poslin prve riči Leljka o tomu da „su ih dovozili noću, kamionima. Pred sam rov bi ih svukli do gola, ostavili bi samo cipele. Po troje bi ih vodili u Barbarin rov. Prvoga bi upucali u koljeno ili tijelo, taj bi pao i povukao drugu dvojicu sa sobom u šaht dubok 48 metara“ odma’, brže bolje, da umanji štetu, prebacuje na Jakovinu da šta on misli „je li to bila organizirana akcija sa zapovijedi iz najvišeg vrha, Josipa Broza, ili slučajevi odmazde“,  ljut je i Jure.

 

– A ovaj, stiran u kut, vrda ka’ pravo dite jugokomunizma „mislim da je bilo i jedno i drugo, teško mi je zamisliti da Tito nije bio dobro informiran o tomu što se događalo“, ali pogrda, pazi sad, sve pribacuje na Jaltu di je dogovoreno da se vojske imaju predati onima protiv kojih su se borile, žesti se Marica.

A je li naredia zločin drugar Jakovina, jesu li u Jalti rekli da se vojska i narod, žene i dica, imaju poklati i živi zazidati u rudarska okna pa tako pravdaš krvoloka titu, šako jada, podvlači mala Marica.

A na pitanje o broju tako zatučenih pogrda jugoslovenska ima obraza umanjivati hrvatske žrtve i rugati nam se svima, jer, kaže, kad su skidani do gola kako mi možemo znati radi li se o Slovencima, Hrvatima ili Njemcima, i da to, đava ga lipi odni’, do sada nije najpreciznije utvrđeno!

Eto ti ćeš nam reć titoistu, ustade mala Marica od pusta nemira.

I još nam pogrda pod nos podmiće da su nama bitne samo hrvatske žrtve ove iz svibnja ’45, a ima toliko žrtava u svitu cilom, pa je poče’ i nabrajat i godišnjice da im ne obilježavamo, a mi se uhvatili plakat za ovim hrvatskim k’o da su one jedine i tako bitne, đava ga lipi opet odni’, eto opet da ponovim, neda se mala Marica.

Zar da se opet k’o nekad u školi, za kletog tite, uči srpske ustanke porid svoje slavne hrvatske povisti, jado komunistički, ode Marica didu u krilo.

 

– Ma bravo sokolice moja, bravo, samo mi se ne sekiraj zbog svake kukavelji, tješi je did,

 

– Da, začudo je kako olako mi prihvatimo nivo raspr’e i mišljenja koju nam Radmanovizija podmetne i nametne, pa budemo zadovoljni s onim što rekoše i Jareb i Lučić koji se suprotstavljaju tezama jugoslovenčine Markovine i Jakovine, a kad bolje vidimo i razmislimo uvidimo da se može i bolje kontrirati bandi i laž u korijenu sasići pa zato, kako ti reče dide, mulčina Togonal i ne pozva nikog drugog da bolje i jasnije onda iznese istinu i u sramne jugoslovenske mišje rupe uputi podle slidbenike titinih krvoloka.

A opet, znamo i sami, da je to mislia ne bi orjunaše pozva da opet po žrtvi pljuju, vrti glavom dragovoljac Jure.

I misto da suncokret Togonal da priliku istini da iziđe na svitlo dana i u studio pozove one koji su o tom zločinu svidočili i knjige pisali i koji imaju i znadu što o tom reć’ i najbolje iskoriste tu uru da o istini zbore bez gubljenja vrimena na jugokomunističke podvale i nebuloze on uz istraživača Leljka poslin polustoljetni laži srbokomunista i njihovih „hrvatskih“ jataka opet „demokratski“ daje i žrtvi i krvniku jednako pravo da se izjasne i ravnopravo iznesu stavove, jer eto krvnik poslin tolikih desetljeća krvave vladavine još nije sve reka’ na tu temu, a i da ne bi žrtva sama govorila, onako subjektivno, i zlotvora iziritirala, što si istinoljubivi HTV ne može dopustiti!

Cilj mu je zapravo bi’ da Leljak što manje kaže!

E crn ti obraz zato, Mislave Togonale, crn ti obraz uhljebe jedan, to ti ja kažem, ustade uznemireni dragovoljac Jure!

Pa kad ćemo mi Hrvati više imati pravo nesputano u našim medijima iznositi istinu o našim mučenicima, o žrtvi njihovoj, o ljubavi njihovoj za svoj narod i svoj dom, i tako ličiti i zaličiti dušu ranjenu da bismo na grobovima njihovim dostojno obilježenim mogli konačno kliknuti: niste braćo, niste, zalud pali, evo opet imamo Hrvatsku!

Hrvatsku onakvu za kakvu ste vi pali, Hrvatsku na cilom svome povisnom i narodnom području u kojoj je svaki Hrvat slobodan i sretan, kovač vlastite sudbine i sreće, uz pomoć Božiju!

Hrvatsku u kojoj su svi Hrvati braća i sestre, Hrvatsku koja štiti svakog svog pripadnika koji ju štuje i poštuje, voli i brani i srcem i dušom, umom i mišicom, sa zanosom i osmihom na licu će dragovoljac Jure!

 

– Ma jesi vidia strikane kako se on samo izmotava, pravi nevišt i ljubopitljivo sa hinjenom istinoljubivošću kao da uistinu traži odgovore na ono o čem i ptice na grani pivaju sve ove tužne godine, posprdno će mali Ivo.

 

Pa onda pita, ka’ šta Marica već spomenu, je li to bila organizirana akcija sa zapovijedi iz najvišeg vrha, Josipa mu Broza, ili slučajevi odmazde, pa tko ustvari leži u Hudoj jami, te koliko je ljudi pobijeno, pa umanjuje broj stratišta kad nadovida da neki kažu ovoliko neki kažu onoliko, k’o da za neka nikad nije čuo, a prid nosom mu kukavnoj televiziji, te se čudom čudi, k’o tele šarenim vratima, kako to da ako ratni zločine ne zastarijeva da do dana današnjeg nitko za ovakav strašni zločin nije odgovarao, te postoje li neki konkretni dokazi, pisane zapovijedi, vezane uz mogućnost da je najviši vrh ondašnje Jugoslavije bio uključen u ove pokolje KNOJ-a, k’o da mu nije dovoljno kad je krvolok krvavih očiju zapovidio Jefti Šašiću: Pobiti!, a on trkom onda u Sloveniju, pa šta je s pomirbom dice i unuka ovih i onih i je li kasno za lustraciju i sve u tom stilu k’o da je jučer položio pionirsku zakletvu, pa ne viruje šta mu je drug tita u to vrime radio po Sloveniji kad je obilazio stratišta i naslađivao se nad klanjima kakvih je malo bilo u ljudskoj povisti!

 

Ne viruje ni njegovim govorima pred ustrašenim masama kad je rekao u Ljubljani: „likvidirali smo dvjesto tisuća bandita, a još toliko smo ih zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde“ (tada je, a što nitko ne spomenu i napomenu Mislavu našem, prema svjedočenju borca pratećeg bataljona Franca Sečena, putem obišao i aktualno stratište u rudniku Barbarin rov (Huda jama) na brdu iznad Laškog i stratišta u Trbovlju, gdje je „izrazio zadovoljstvo metodologijom ubijanja“) ili ono kad se u Varaždinu obratio građanima, koje su partizani strojnicama i bajunetima natjerali na Kapucinski trg, rekavši „da u Varaždin nije došao službeno, niti da govori o politici, već da obiđe jedinice JA koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom“ i „da će u novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo, koliko traje put do najbliže jame“,  ili ono kad je posjetio partizanske ranjenike u Vojnoj bolnici Rebro, gdje se zanimao je li bolnica do kraja očišćena od „hrvatske bande“ pri čemu mu zapovjednik iste, partizanski kapetan dr. Julius, podnosi prijavak: „Hrvatske bande više nema. Smještena je na dva metra ispod zemlje, a neki još i dublje“, pa ni pisanoj zapovidi Kardelja u ime Centarlne vlade Kidriču: „Najkasnije u roku od tri tjedna bit će raspušten sud nacionalne časti, vojni sudovi će suditi samo vojnim osobama, sve ostalo preuzet će redoviti sudovi. Proglasit će se nova amnestija. Znači nemate nikakvog razloga bito tako spori u čiščenju kao dosad“, stišće šake mali Ivo.

 

Da, nije Mislavu dovoljno poznato ni osobno svidočanstvo Miroslava Haramije, nastavlja ljutito mali Ivo, koji je po nalogu „organa narodne vlasti”  izvršio dezinfekciju grobnica na gračanskom području:

Žrtve su bile strahovito unakažene. Stratišta su bila puna raskomadanih i unakaženih golih ljudskih tijela. Glave su im bile odsječene ili raskoljene sjekirama, bili su im prerezani grkljani, odsječeni udovi, spolni organi i dojke. Većini žrtava zaživotno su vađeni utrobni organi, većinom srca, jetra i maternice”, drhtavim će glasom mali Ivo, taruć suzne dičje oči.

 

Da, nije Mislavu poznato ni to da su nakon izvršene dezinfekcije, pregled grobnica obavili sanitarni inspektori Higijenskog zavoda u Zagrebu Sabadoš i Farkaš, te opunomoćenici istog zavoda, dr. Berlot i dr. Sindik, te da se tijekom očevida Berlot onesvijestio, a Sindik dobio živčani slom i stanovito se vrijeme liječio na psihijatriji, ide didu mali Ivo.

Da, dide očito ništa njemu nije poznato čim se ovako pravi lud, za novce hrvatskog naroda, umorno će već mali Ivo kojem’ se uplakane oči same sklapahu.

 

– Tako je, oko didovo, sve si dobro reka’, grli did svoga miljenika suznih očiju i sa gorčinom što s dičicom mora o ovim stvarima turobnim

 

– I čuste li šta na sve one strahote i snimke iz Hude jame reče ona kukavelj orjunaška od Dragana Markovine:  „Bitno je za ovu temu reći da se ne može cijeli sustav nakon 1945. niti antifašistički pokret, gledati samo kroz prizmu onoga što se događalo ’45., jednako kao što se, primjerice, Amerikanci ne mogu gledati kroz atomske bombe na dva japanska grada. Nama su bitne samo te žrtve, a ne i one talijanske, njemačke i sve ostale.

O žrtvama mogu govoriti samo ljudi koji mogu čisto i slobodno govoriti o svim traumama u ovom društvu, odnosno na isti način govoriti o zločinima iz ’45., kao i o zločinima iz ’41. i ’95. godine.“

 

–  E, zgužva did kapu s glave, tko o čemu kurva o poštenju pa tako i Markovina o ljudima  „koji mogu čisto i slobodno govoriti o svim traumama u ovom društvu“, pa tako je, crn mu obraz, on, taj i takav, proziva i ono generala Glasnovića „da ne podnosi Hrvatsku” kada je ono govori’ o crvenim kmerima sa Filozofskog fakulteta!

 

– Možda je dide, na samom početku ove emisije, taj Togonal u ime sve poštene inteligencije triba Markovini dat, za onu ne tako davnu i iskrenu njegovu ispovist onoj vražjoj Documenti: „Ja sam danas žešći Jugoslaven od ikoga… Ja danas kad čujem Lijepu našu ja molim boga da Hrvatska izgubi! Meni Hrvatska ništa ne predstavlja…”, koje odličje ka’ nezaobilaznom društvenom pregaocu da njegova rič u Otvorenom mu ima još veći značaj kad je već rič o ovom prevažnom pitanju hrvatskog genocida koje je još uvik živa rana na tilu i duši ovog napaćenog naroda, posprdno i ljutito će mala Marica, didovo zlato.

 

– Da, baš si dobro rekla zlato moje, podržava did.

Dostojno HTV-a bi bilo da su mu tom prigodom dodilili, recimo, Orden Usrani opanak đenerala Draže drugog stepena za sve orjunaško protuhrvatsko dilovanje u žalosnoj nam ovakvoj RH i njega sama pozvali da prozbori koju o našem velikom hrvatskom holokaustu bez nekih tamo smetala koji nam svako malo mašu s kostima neprijatelja naroda prid očima, vrti did ugašenom lulom!

A isti taki Orden samo sad prvog reda mogli su dati na kraju i sudrugu mu Jakovini koji na pitanje vajnog Togonala ispali, i osta živ, „da je ubijeno nekih 40, 45 tisuća ljudi poslije drugog svjetskog rata“.

Ništa nego samo najmanje deset puta manje od jadnika jugoslovenskog koji „nema podataka“ o tim žrtvama našim!

Pa pogrdo neljudska, toliko ih zatukoše samo u protutenkovskim rovovima Maribora, đava ti sriću odni’, beštima did.

 

– Nismo mi ni daleko od takvog razvoja situacije kad je ordenje čiča Draže u pitanju, ozbiljno će mali Luka.

Ma triba tom orjunašu reći i potvrditi, da, naravno „da se ne može cijeli sustav nakon 1945. niti antifašistički pokret, gledati samo kroz prizmu onoga što se događalo ’45.“, već triba gledat „kroz prizmu onoga što se događalo“ od samog početka zločinačkog puta krvoloka mu tite, sve tamo od Staljinovih čistki kad je izda i na onaj svit otputia sve svoje konkurente mu drugove komuniste iz stare Jugoslavije, pa kroz zločinački karakter komunizma i komunističke mu partije, pa kroz sve zločine koje ta partizanija počini od samog uskrsnuća NDH, surađujući sa svima, četnicima i fašistima, a koji su bili protiv NDH i hrvatske slobode, pa kroz riči druga mu Moše, komunističkog „narodnog heroja” sa prvog zasjedanja AVNOJ-a 1942. u Bihaću:

„Potrebno je zato stvoriti toliko mnogo beskućnika, da ovi beskućnici budu većina u državi. Stoga mi moramo da palimo.

Pripucaćemo pa ćemo se povući. Nemci nas neće naći, ali će iz osvete da pale sela. Onda će nam seljaci, koji tamo ostanu bez krova, sami doći i mi ćemo imati narod uza se pa ćemo na taj način postati gospodari situacije. Oni koji nemaju ni kuće ni zemlje ni stoke, brzo će se i sami priključiti nama, jer ćemo im obećati veliku pljačku.

Teže će biti sa onima koji imaju neki posed. Njih ćemo povezati uza se predavanjima, pozorišnim predstavama i drugom propagandom. Tako ćemo postepeno proći kroz sve pokrajine. Seljak koji poseduje kuću, zemlju i stoku, radnik koji prima platu i ima hleba, za nas ništa ne vredi. Mi od njih moramo načiniti beskućnike, proletere. Samo nesrećnici postaju komunisti, zato mi moramo nesreću stvoriti, mase u očajanje baciti, mi smo smrtni neprijatelji svakog blagostanja, reda i mira.“, pa kroz sve gozomorne pokolje koje počiniše sve  tamo od Čapljine i Mostara, Krnjeuše, Zrina i Španovice, Foče i Rogatice, Livna i Kupresa, Grahova i Drvara, Travnika i Prijedora, Knina i Siska, Tomislavgrada i Širokog Briga, sve do Vukovara, Zagorja i Like kuda ih vrag nanese na putu rušenja NDH i klanja svega hrvatskog koje protujugoslovenski disaše!

Dakle, kroz tu prizmu treba gledat’ ’45. jado Markovino i onda će se vidit otkud toliki zločin posli’ rata, u miru, otkud sve te laži o NDH i hrvatskoj vojsci, ustašama i Paveliću, vidit će se da je to samo krvavo finale onog što su zločinili tokom cilog rata i da nije bilo ustaša i NDH bilo to bi bili i učinili u istoj miri i 41., okriće se mali Luka didu stisnutih šaka.

 

– O tako je lulo didova, bravo, tako je, ljubi did razdragano unuka svoga.

E to mu je i Leljak reka’ podsićajući na riči onog zlotvora iz Ozne Ivana Mačeka Matije „da kako bi oni, radnička klasa inače drukčije došli na vlast i učvrstili je bez tih paklenih zločina“ i „masakr ljudi 1945. godine imao je samo jedan cilj – učvrstiti komunističku vlast. Drugi cilj ne postoji“, uozbilji se did.

A triba se sitit i riči onog zlotvora Đilasa koji reče: „Hrvatska vojska je morala umrijeti da bi Jugoslavija mogla živjeti“ što potvrdi i tamo 1985. godine i koljač Kosta Nađ: „Sto pedeset hiljada protivnika vlasti palo je u naše ruke i „prirodno“ na kraju smo ih likvidirali. Odmah sam izvestio Tita o ovomu uspehu“!

Anđeli hrvatstva su morali krvavo pasti da bi crvene đavlije sluge mogle tamnicu jugoslaviju obnovit’, maše did kažiprstom!

 

Upamtit nam je i njegove, Leljkove, riči sa suzom u očima: „Jedno od najvećih stratišta je rudnik Pečovnik u naselju Zagrad nadomak Celju. Rudnik je zatvoren 1945. U šahtu dubokom 240 metara nalazi se oko 12000 hrvatskih žrtava. Ogromne su to brojke. Istraživači pronalaze kosti stopala od 12 centimetara. Ne može se to staviti u kontekst rata“!

A posebno bi neki tribali upamtit da je „od likvidatora u Hudoj jami još uvijek živih 16 osoba“, na znanje i ravnanje kukavnom nam Državnom odvitništvu, podcrtava did.

 

E kamo sriće, dico moja, da su pustili samo onaj uvodni prilog od kojih par minuta i iskaz Romana Leljaka, bolje bi bilo, da se svi osviste i pameti odazovu neg’ ovako stare gusle partizanske pustit da nam žive rane ponovno otvaraju. skoči se did k’o oparen.

Ma vidi koja je ura, braćo moja, evo ponoć već daleko prošla, a mi budni, a sutra nam se rano dizat, kumpire ćemo vadit, dico moja, ako nas vrime posluži.

Ajmo anđeli moji, svi ligat, a i zaslužili smo, jer smo se sitili svoje pomorene braće, suzu pustili, a to je ka’ i molitva Svemogućem za duše njihove, je li, nosi did svoje anđele uz basamake. Ajmo baba, mučenice moja.

 

A Jure jesi sve u trapu pripremi’ kako sam ti reka, brine se did prid zasluženi počinak.

 

– Je dide, sve je spremno, biće krumpira, ako Bog da.

 

Did Vidurina

 

 

U kasne sate nakon Otvorenog YUHTV-a,  4. listopada, lita Gospodnjeg 2016.

 

 

Zapisao: ing. Ante Matić od Livna