Dašak moga zavičaja: Jakin broć

0
259

Vjerojatno većina sela u duvanjskom kraju imaju svoje Podvornice, Drage, Lokve, Dražice…To su najčešći toponimi, a poznata su i neobična imena nekih lokaliteta. Dašak moga zavičaja: Jakin broć

U jednoj takvoj Dražici živjela je Jaka, stara cura. Sama u oronuloj kamenoj kućici s lijepom okućnicom i velikim „vrtlom„ što ga seljani prozvaše Jakin broć, a odavnina su ga zvali samo Broć jer je nekad davno u njem rasla ljekovita biljka takvog imena, broć. Bio je to najplodniji vrt u selu, a Jaka se ne bi ljutila na susjede kad bi štogod ubrali iz njega. Njezina životna priča bila je tužna, ali ona je voljela pričati o svojoj  prošlosti, drago joj bili spomenuti mater i ćaću.

– Taka mi zvizda, – započela bi, – matere nisam upamtila, umrla u porodu kad je mene rađala.Tako ti ja ne znam za materino milosrđe, a nema „nad sunce svitlosti, nad majku milosti“ kaže naš svit. Tužni ćaća me taku nejaku noso po selu da podojim žene koje su imale mlika. Onda su žene često rađale i dugo dojile dicu. l,eto, Bog odredio da ostanem.

Tu bi malo zastala, uzdahnula, pa nastavila:

– Kad sam malo podresla, taman da se pocurim, ćaću mi ubi grom, k’o zaozinad. Ne da se, pa vala ti Bože. Ne meš živ u zemlju. Sve palo na me. Ali priletio bi mi komšiluk, triba pravo reć, kad god je tribalo. A Mari i njezinoj dici ne mogu zaboravit, nek joj Bog plati. Imala je Jaka i neobičnu sklonost u govoru, pretjeranu uporabu augmentativa. Na uobičajeni upit : “Kako si, Jake?“ Ona bi jedva dočekala odgovoriti:

– Dobro sam, šta ću? Torbetinu na rame, šćapinu u ruke pa za ovčurinom. Nemam kad odletit do kumpirina, udušit će i’ travurina.

Bio je to Jakin način na koji bi susjede dobro reagirale:

– Ne brini ti za kumpire, – rekla bi Mara, – zovnut ću ja žene pa ćemo okopat.

– Meni donesi posteljinu i deku da ti operem, – Anđa je znala svoj zadatak, a moj Tome će te odminut u nedilju kod ovaca da odeš k misi.

– Ne bi ja, Anđe, prala deketinu. Šta je na njoj? Prala si je lani. Istančat će mi od pranja.

Na tu Jakinu, susjede bi se glasno nasmijale, pa bi Jaka sva usplahirena dodala još koju šaljivu:

– Ko ga šiša! Nemam kom smrdit?

U tim veselim trenutcima Jakino lice, ogrubjelo od sunca i vjetra, poprimilo bi drugačiji, ljepši izgled. Zaiskrile bi njezine crne oči, zažarile se jagodice, odajući toplinu što ju je Jaka zatomila u sebi. Kao da se  tom izvanjskom grubosti branila od  životnih teškoća, a čeznula je za ljepotom kao i svako drugo ljudsko biće.

U dubokim gumenim čizmama i muškom kaputu ispod kojeg je virila naborana ženska suknja, s čvrsto zavezanom laneticom ispod brade, noseći igle sa započetom papom, uputila bi se Jaka muškim korakom prema proplanku gdje je čuvala svoje malo stado. A u proljeće, kad bi se ovce janjile, mogla se čuti i pokoja umanjenica iz Jakinih usta:

– Janjčići moji, lipi ti ste. Ove ću godine svetom Anti dati Biku, najlipše je janje u mom toru. Kokad nemam za što? – Jaka je često vodila svoj unutarnji monolog. -Sveti Ante me čuva od svake bole, i mene i moje ovčice. A kad Marin Ivan završi svoju školu i njem ću dat janje, zaslužio je. Nema ga takog u selu. Ne mržba mu se moja siromašćina. Volim ga koda sam ga rodila.

Onda bi brzo sama sebi predbacila, uz blagi podsmijeh.

– Šta ću ja rodit? Sinja kukavica.

I tako je Jaka brojila svoje dane; do Božića do Uskrsa, onda do sv. Ante  do Gospoine i opet ispočetka. Jedini dan kad je ona napuštala selo, bio je blagdan svetog Ante. Tada bi s Marom odlazila u susjedno svetište. Molila, lipo se ispovidila i čekala kraj mise kad bi fra Klemo s oltara pročitao:

– Ta i ta, svetom Anti – janje!

Jaka je živjela za taj dan. Osjećala se dobro, ponosno i radosno. A bila je spremna i na uobičajeni komentar rodice Ruže:

– Ajde, moja Jake, kud si ti davala od svoje siromašćine? Mogla si smirit kakvu svoju potribu.

– Nema veće potribe od brige za svoju dušu,- rekla bi Jaka, uživajući u toplini što ju je grijala iznutra i davala snagu za život „do Božije volje“, kako je sama govorila.

 

Iva Bagarić/OŠ fra Mijo Čuić