Dašak moga zavičaja: Zaboravljeni kruh

0
408

Prošlost nas uvelike obilježi. Ponekad nam je i svojevrsno opterećenje, ali ju ne smijemo zanemariti. Negdje u njoj je klica i naše osobne, a i kolektivne budućnosti.

Može li ranjiva prošlost, kakvu pamti ovo podneblje, biti čvrst oslonac za bolju budućnost? Unatoč svemu – može, ukoliko je bistra glava i čvrsta stožina.

Tako je razmišljao Perkanov unuk Zvone pomažući sinu u pisanju domaće zadaće na temu „Zaboravljeni kruh“. Živo se sjećao djedovih priča, a što je stariji bolje ih razumije i više cijeni.

– Nekad je svit u našem kraju bio gladan kruva – započeo bi djed – najgore je bilo za vrime onog rata jer svaki rat donese sa sobom glad i neimašćinu, i bijedu svake vrste. Nije narod mogo ni orat zemlju kako Bog zapovida jer vojska otra konje, odnese šta god imaš. U tom ratnom vrimenu kuvala se ječmena priška, negdi su je zvali jarka, najgora vrsta kruva kakvu pamtim, mogla se s njom glava razbit. Tvrda, prisna, crna, ali kako „glad očiju nema“, narod nije zanoveto, šta će. Dici nisi mogo dokazat da u kući nema kruva. Mali Ante bi odo za materom pitajući komad, a kad bi mu ona rekla da nema, on ne bi popušćo, već govorio: „Nek nema, a ti meni daj!“ Teška je glad, dico moja.

Sjećao se Zvone tih riječi i anegdote o strini Joki koja je zrnkajući prišku nasmijala ukućane izjavom:

– Bože, borbe! Otrnuše mi zubi, a vilice škripe, ali ne ćemo zaboravit žvakat. Koliko nam to valja? Triba se i „smijat od sve muke.“ Ja se uzdam u Boga da će doći bolji vakat.

I došao je. Rat se svršio i narod je živio bolje. Ječmenu prišku zamijenili su pšeničeni samuni. Mijesili bi se u velikim naćvama pa loparom stavljali u krušnu peć i pekli za tjedne potrebe. I oni su bili tvrdi, ali znatno jestiviji. Daleko ljepši i ukusniji je bio bijeli kruh što bi se pekao od brašna iz „Undre“, ali samo za školarce.

Istina kako se po kruhu može ocijeniti i društveni status, jasno se očitovala. Druga polovica minulog stoljeće zapamćena je po bijelom kruhu ispod sača – pokvi. Narod je živio u priličnom blagostanju jer su muškarci odlazeći „na rad“ donosili novac, a žene s djecom obrađivale zemlju i bavile se stočarstvom.

Zanimljiv je bio susret s kupovnim kruhom, tzv. štrucom. Ona se tretirala kao poslastica pa se redovito kupovala za posjete gradu jer je po selima nije ni bilo. Tada je razlika između sela i grada bila jako naglašena.

Baba Virka se veselila odlasku u gad kada bi se, noseći vunu na „pucanje“ ili kančila u  bojaru, redovito počastila bilom štrucom. Jednom prilikom je slučajno otvorila vrata tadašnje Pekare i prepala se od prizora vidjevši kako pekar nogama miješa tijesto u velikim naćvama. Nije baba više okusila štruce dok su njezine kone prismakale kupovni s domaćim kruhom. U to vrijeme je bilo popularno kupovno iako kvalitetom nikada nije nadmašilo domaće.

Put od ječmene priške, pšeničenih samuna do pokve ispod sača prešao je mukotrpnu stazu posutu trnjem i znojem običnog malog čovika u životnoj potrebi za „kruhom našim svagdanjim.“ I danas prelazimo dugačke staze idući „trbuhom za kruhom“ slijedeći iskonsku ljudsku potrebu „imati svoj kruh.“

Tko zna nismo li se malo pogubili u potrazi, ili su naši apetiti znatno porasli pa u bogatoj ponudi „kruha“ često zanovijetamo i zaboravimo zahvaliti. A zahvalnost je tako lijepa, obogaćuje nas.

Iva Bagarić/Tomislavcity