‘Elite’ jamče stabilnost, ali bez polovice hrvatskog naroda kojeg su lišile prava glasa!

0
233
Autor: Marko Ljubić / 7Dnevno / 17. lipnja 2016.Utorak, 21. Lipanj 2016. u 09:54

Iz izbornoga procesa isključeno je više od polovice državljana RH, odnosno ljudi koji imaju pravo na hrvatsko državljanstvo, a ne mogu ga ostvariti. Stoga je svaka vlast, ljevice ili desnice, nužno nestabilna jer nema ni više od trideset posto ukupnog nacionalnog legitimiteta!

S obzirom da ovu kolumnu zbog dinamike pripreme i tiskanja tjednika 7Dnevno moram napisati nekoliko dana prije trenutka u kojem je čitatelji čitaju, postoji uvijek mogućnost materijalne pogreške oko dnevnih događaja. Ali mogućnost pogreške oko ključnih stvari ne postoji, jer nijedan način razrješenja krize kojoj svjedočimo posljednjih mjesec dana koji predlažu postojeći akteri nije jamstvo trajnije stabilnosti Hrvatske. Dapače.

A prije svega upravo s ljevice se mjesec dana intenzivno, a inače od samoga formiranja vlasti Mosta i Domoljubne koalicije, naciji pokušavaju slati poruke o stabilnosti državnog i političkog poretka kao vrhunskom nacionalnom interesu. Posve tipično za neokomunističku i anacionalnu ljevicu, koja stabilnost poretka pretpostavlja svakoj demokratskoj, društvenoj i političkoj vrednoti. I, naravno, potpuno pogrešno, jer je to javna, medijska i politička podvala koja se mjesecima teškom artiljerijom s medijskih i političkih pozicija priprema za relativizaciju svega izuzev – državne stabilnosti.

„Sve se urušava – mi smo tu da to zaustavimo“

Princip je izazivanje i stvaranje ili stvarnog ili umjetnog kaosa, maksimizirati napore na destabilizaciji postojeće vlasti, dnevno bombardirati ljude informacijama ili proizvedenim prividom da se sve urušava i s druge strane jamčiti – stabilnost. Naravno, stabilnost jamči, nešto kao mafijaši u kvartovima koje kontroliraju, onaj tko može izazavati kaos i jedino o njemu, u nedostatku snažnoga državnoga poretka, ovisi mir na kvartovskim ulicama.

Ni ovakav HDZ, niti Most, pogotovo ne strančice političkih otpadaka od glavnih matica, te nekoliko samostojećih inicijativa ili anarhističkih pokreta, ne mogu biti jamac bilo kakve stabilnosti. Niti su izvorišta – nestabilnosti. Jamac stabilnog nacionalnog razvoja, jer stabilnost kao pojam nema nikakvog smisla ako se ne odnosi isključivo na taj sadržaj, u Hrvatskoj i hrvatskom narodu ne može ni u kojemu slučaju biti – SDP i HNS. Ne zbog toga što su ti ljudi po definiciji loši i zločesti, jer i u tim strankama ima sjajnih hrvatskih političara u punom smislu, kao bivši ministar Lalovac primjera radi, već zbog nužnosti oslonca na antihrvatsko i anacionalno političko izborno tijelo. A to ne može biti ekvivalent visokorazvijene državnosti i demokracije, kako se iz ljevičarskih i pogotovo antifa krugova nastoji nametnuti, jer današnja Hrvatska, koja nije ni započela tranziciju iz političkog i svjetonazorskog totalitarnog diskursa u zreli demokratski i pluralistički poredak društvenih vrednota, ne može biti usporediva s realnim odnosima u razvijenim demokratskim društvima.

Ne može se u Hrvatskoj nametati kao ključno političko polazište i ishodište svih politika i državnih ciljeva građanska paradigma, kad nije ni blizu usuglašena nacionalna državotvorna paradigma, oko koje postoje potpuno suprotstavljeni stavovi.

Jednodstavno praiskonsko je pravilo i polazište za svaku demokraciju i ostvarivanje ljudskih prava i sloboda, pa i građanskih u cjelini, ostvarivanje neupitnosti nacionalnih polazišta na kojima počiva svaka suvremena demokratska država. Čak i one složene.

„Stabilna Hrvatska“ bez polovice „izopćenih“ Hrvata

Dakle, nitko u ovome trenutku ne može ni na kakav način od postojećega legitimiteta napraviti stabilnu državnu vlast i, što je najvažnije, stabilan i razvojan državni poredak. Zašto?

Zbog toga što je iz izbornoga procesa isključeno više od polovice državljana Republike Hrvatske, odnosno, preciznije, ljudi koji imaju pravo na hrvatsko državljanstvo, a još ga uvijek u mnogim slučajevima upravo zbog državnih zapreka nisu uspjeli ostvariti. Iako im pripada.

Samo po toj pripadnosti i iz tog prava izvire pravo na upravljanje nacionalnim politikama, a to se u svim demokracijama svijeta rješava i ostvaruje preko izravne i neograničene participacije kroz izborni proces. Na koncu isključivo izborni proces legitimira državu demokratskom ili totalitarnom.

Svaka vlast, bila to vlast ljevice bila to vlast desnice u ovome trenutku ograničena je i nužno nestabilna radi činjenice da nitko od njih nema ni više od trideset posto ukupnog nacionalnog legitimiteta.

Zbog toga imamo latentnu krizu u Hrvatskoj, koja je uz sve ostalo, prvenstveno kriza – legitimiteta državnog i političkog poretka. Tu krizu su ciljano i svjesno najčešće, a često i neznanjem te nezainteresiranošću, izazvala aktualne političke elite. Njihov najvažniji motiv za kreiranje takvoga državnoga sustava je bio eliminacija konkurencije ili sužavanje prostora za utjecaj konkurentskih ideja, politika i konačno svođenje demokracije i nacionalnog legitimiteta na svoja izborna tijela.

Više sam puta pisao da je temeljni instrument za upravljanje državnošću svakoga naroda i zemlje izborno zakonodavstvo. Ako je cilj postojećim i aktualnim političkim akterima prilagoditi izborno zakonodavstvo i kompletan instrumentarij održavanju stečenih političkih pozicija i trajnijem cementiranju postojećih odnosa, onda se to rješava prvenstveno i jedino kreiranjem izbornog zakonodavstva koje će to osigurati. Zbog toga je u Hrvatskoj izborno zakonodavstvo ovakvo kakvo imamo.

Ako je cilj političkim akterima trajnije osigurati puni ili optimalni legitimitet državnom i političkom poretku te razvoju nacionalnih potencijala u svakom pogledu, onda se to također postiže izbornim zakonodavstvom. Ali, to zakonodavstvo onda ne smije biti ni blizu ovakvom kakvo imamo danas.

Sve političke stranke u hrvatskoj u ovome trenutku i oduvijek govore da su njima i njihovim politikama ključni ciljevi razvoj nacije, društva, ostvarivanje blagostanja, integracija hrvatskoga naroda ili, kako ljevica govori, svih hrvatskih građana. Ali rade sasvim suprotno.

Prvi element na kojemu mogu pokazati da ozbiljno i iskreno misle je pravni i državni poredak, čija definicija ovisi izravno od njihove volje, a ključni instrumenti toga poretka su – zakon o državljanstvu, izborni zakon i provedbeni akti.

Primjer Australije i Belgije

Države kao Hrvatska koje su nastale na razvalinama dugogodišnje totalitarne diktature, te narodi kao hrvatski, koji su praktično svoju slobodu i samostalnu državu stekli na kraju XX. stoljeća ne mogu se banalno izjednačavati s razvijenim državama, jer nisu uopće u istoj realnoj poziciji, niti su parametri postignutog stupnja kulture državnosti – usporedivi.

Zbog toga će danas Francuzi ili Nijemci svoje zakonodavstvo prilagođavati uočenim i pomno analiziranim poteškoćama, te prije svega strateškim razvojnim ciljevima u čijoj definiciji i izradi sudjeluje sva nacionalna pamet tih zemalja, a Hrvati ili recimo Sirijci nakon završetka rata sasvim drukčijim realnim pozicijama u kojima se zatečana društva i nacije nalaze.

Australija je pitanje državnoga legitimiteta, suočena s nedostatkom višestoljetnoga sazrijevanja autentične australske nacije, osigurala uvođenjem u sustav demokratskog odlučivanja i – obaveznog izlaska na izbore. S druge strane Beligija, suočena s trajnim i potencijalno sukobljenim silnicama između dva naroda koji tvore tu državu i državnu zajednicu, također je uvela kao princip – obavezan izlazak na izbore.

To su bili posve pragmatični razlozi umnih ljudi u tim državama, koji su promišljali kako će riješiti eventualne probleme legitimiteta države čija se nacija paralelno utemeljuje, ali i sačuvati postojeću krhku konfiguraciju države složene od dva naroda, a istodobno osigurati da nijedan od tih naroda nema destruktivnu prevlast nad drugim narodom.

Društveni standardi, najveći dio njih je nastao uz ostalo i nekom vrstom društvene prisile. Prisila se koristi za nastanak određenog standarda i, pogotovo, njegovom zaštitom jer su društveni procesi nužno neujednačeni i zbog milijuna vrlo različitih osobnosti svako društvo je trajno izloženo potencijalnom kaosu ili urušavanju standarda po kojima društvo jedino može mirno i civilizirano – funkcionirati.

„Organizirana prisila nije nužno zlo“

Nitko nikada nije formirao državu ili uspostavio društevne standarde prihvatljive svim pojedincima društva bez određene prisile ili kroz nastanak društvenoga okvira i njegovih standarda ili kroz zaštitu uspostavljenih društvenih okvira. Prisila nije nužno zlo, niti se odnosi samo na prisilu nad većinskim narodom. Svaka društvena grupa u svojoj socijalizaciji nužno mora biti izložena i organiziranoj prisili.

Od modela prisile ovisi vrijednosna kvalifikacija društva, a ne demokracije, kao se u Hrvatskoj često ponavlja. Jer i demokracija je samo instrument.

Hrvatski narod jednostavno nije ni mogao razviti i na određeni način steći naviku slobodne participacije u državnim i političkim poslovima. Do devedesete godine bilo je čak i poticano s državnih i političkih pozicija što veće odreknuće od sudjelovanja u političkim procesima, jer je državom i društvom upravljala jedna partija i njena pripadajuća elita, pa je bilo sigurnije po njene interese isključiti i pacificirati što veći broj pripadnika društva. Pogotovo se to odnosilo u sustavu velikosrpske Jugoslavije na – hrvatski narod kao kolektivitet.

Zbog toga je jako važno ozbiljno razmotriti uvođenje obveznoga izlaska na izbore svim državljanima Republike Hrvatske.

S druge strane, ako su bar donekle odgovorni aktualni nositelji političkog i državnog poretka, te ako su spremni pokazati istinsku privrženost nacionalnim interesima kako govore, svi bi se politički akteri u Hrvatskoj morali suglasiti da je neoprostivo da od ukupno tri milijuna Hrvata izvan Hrvatske, njih oko petsto tisuća ima formalno riješeno pravo na državljanstvo, a na izbore zbog realne spriječenosti izlazi njih oko stotinu tisuća. To je politički zločin.

Nema volje za sanacijom posljedica diktature i progona!

Sama ta činjenica dvadeset i pet godina nakon uspostave slobodne i samostalne države ukazuje na to da su današnje političke elite prihvatile posljedice velikosrpskih i komunističkih diktatura kroz dvadeseto stoljeće kao činjenice i da ih ne misle niti namjeravaju mijenjati. Drugim riječima, upravo najstrašnije posljedice nepostojanja nacionalne države, iseljavanje i progon hravstkog naroda, današnje navodne hrvatske državne vlasti ni ne pokušavaju sanirati ili – iseljeni hrvatski narod formalno, stvarno i potpuno vratiti u državni i nacionalni politički poredak.

Dakle ako se uistinu želi trajno stabilizirati politički poredak u Hrvatskoj i učiniti državu neovisnom o promjenama političkih vlasti, nužno je odmah pristupiti izmjenama izbornoga zakonodavstva, te svakako dijela ustavnih rješenja.

Nužno je izjednačiti pravo glasa i onemogućiti diskriminaciju, te osigurati primjerene ravnopravne uvjete ostvarivanja toga prevažnog prava. Nitko naime ne može osigurati unificirane i laboratorijske uvjete jednakosti u vrijednosti svakoga pojedinog glasa, niti jednake tehničke i fizičke pretpostavke za korištenje izbornoga prava. Ali, nijedna demokratska i ozbiljna država ne smije pod jednakim pravom glasa ozakoniti činjenicu da više od četiri stotine tisuća državljana ima pravo na ograničena tri mandata, što je slučaj s hrvatskim iseljeništvom. To je diskriminacija i neuravnoteženost koju će recimo Sud za ljudska prava u Starsbourgu posve sigurno oborititi. S druge strane ne može se pod istim pravom uzeti činjenica da netko mora putovati tisuću kilometara kako bi ostvario to svoje pravo, a netko drugi deset metara. Postoje infrastrukturne i metodološke pretpostavke da se takve diskriminatorne i metodološke razlike – otklone, ali u Hrvatskoj to nikome ne pada na pamet.

Za trajniju stabilnost nacionalnog, državnog i političkog poretka te s tim i hrvatskoga društva pogrešno je pozivati na jedinstvo posve suprotstavljenih društvenih silnica. To jedinstvo može se ostvariti samo prisilom ili diktaturom. Dakle, to isključuje svaku demokratičnost po definiciji. Jedinstvo državnih politika je jedno, a pravo na slobodu političkog mišljenja, pa i organiziranja, je sasvim drugo. Svaki državljanin može osnovati političku stranku i zalagati se za što god hoće u okviru civilizacijski uobičajenih standarda, ali njegovi stavovi ne mogu biti izvorište njegovoga prava za nedemokratsko ugrožavanje državnoga i političkoga poretka. Iz toga proizilazi jedinstvo državne politike, a ne iz umjetnog sjedinjavanja suprotnosti.

Dakle, svako rješenje aktualne krize vlasti u Hrvatskoj samo je odgađanje trajnijeg rješenja i najvjerojatnije izvorište nove veće i snažnije krize i desktrukcije. U to nema sumnje.

Znati to i istodobno poduzeti odmah korake za rješavanje tih problema, a dio sam rješenja naveo u tekstu, prvorazredna je obveza i predsjednice Republike te svih političkih stranaka u Hrvatskoj. O ovim stvarima ne može biti pogađanja, jer izborni proces i izborno zakonodavstvo svakoga legitimiraju bolje nego bilo što drugo kao istinskog zastupnika nacionalnih interesa i razvoja zemlje ili kao običnog prevaranta.

  bpz.ba