Grabljenje ipak ima kraj

0
208

U ovo vrijeme ogoljenih grana i u mjesecu kada zastanemo nad životom i nad grobovima uzdahnemo, bar se jedan trenutak ulovimo u lovljenju smisla i pokušaju da dokučimo čemu sve i što sa svim onim što smo zgrnuli oko sebe za života.Grabljenje ipak ima kraj

Piše: Berislav Jurič/Naša ognjišta, studeni 2017. 

Ništa ne može čovjeka dotaknuti u nutrini kao prolaznost, ništa ga ne može trznuti – bar na trenutak – kao pomisao da jednoga dana svega ovog oko nas neće biti. Odnosno, da će svega biti, samo nas, kao središta našega svijeta, neće. Čemu onda sve ovo?, pitamo se dok pod nogama šuška lišće, a vjetrovi briju i dok palimo svijeće nad hladnim i nijemim pločama od kojih nikada odgovor nećemo dobiti.

Neobjašnjiva čovjekova potreba

Posljednjih se dana, a možda i mjeseci, u javnosti previše govorilo o propasti i padanju s raznih vrhova na dno.Carstvo, koje se nekada činilo neurušivo i vječno, postalo je ranjivo i svaka je rana otvarala novu, a ozidano kraljevstvo grabljenja kao da sutra ne postoji ili kao da nikada neće doći posljednje sutra, počelo se urušavati.

Kažu mnogi kako čovjeka ne može ništa uništiti kao pohlepa. Ta vječita glad uništila je mnoge i mnogima je bila nadahnuće da se pronikne u još uvijek neobjašnjivu čovjekovu potrebu da ima i da postoji samo ako ima. Tu neku nenapunjivu prazninu, koja postaje praznija što se više puni, malo je tko dokučio iako su se mnogi dali uhvatiti u koštac s pojašnjavanjem što to čovjeka tjera da ima, da se trpa stvarima kao da ih, na jednome neizbježnom kraju, može ponijeti sa sobom.

“Pohlepa je prirodna posljedica orijentacije na imanje”, prva je dostupna definicija pohlepe, ako ju je uopće moguće definirati. Erich Fromm, autor navedene tvrdnje, također tvrdi da je pohlepa “rupa bez dna” i da “nema točke zasićenja, jer unutarnja praznina, dosada, usamljenost i potištenost koje bi trebale prevladati ne mogu biti uklonjene zadovoljavanjem dotične pohlepe”.

Nema kraja ni kraja grabljenju

Dakle, tko se uhvati jednom u grabljenje, nema kraja tomu grabljenju i nema pomisli da bi i njemu jednom mogao doći kraj. Iako Fromm kaže da pohlepa “iscrpljuje čovjeka u beskrajnome pokušaju da zadovolji svoje potrebe, bez konačnoga zadovoljstva”, nerijetko se čini da se pohlepnici u svojemu grabljenju ne umaraju i ne iscrpljuju, nego da ih samo ta pohlepa, poput kakva eliksira, drži na životu i čini ih jačima i jačima.

Ljudi o kojima posljednjih mjeseci i dana slušamo u svim izvješćima o usponima i padovima o vrhuncima i dnu školski su primjer kako grabljenje ipak ima kraj. No, grabitelji su obično imuni na bilo kakve lekcije, pogotovo na one da će cijeloj priči i grabljenju jednom doći kraj.

Iako je jasno da nitko nije ostao i da nitko ništa od onih što su otišli nije ponio sa sobom, neobjašnjiva je želja onih što imaju da imaju još više i da imanje nikada ne prestane. Štoviše, oni koji imaju brišu iz sebe, htjeli to priznati ili ne, pomalo ono ljudsko i osjećaji za drugoga sve više blijede. Tako je istraživanje provedeno 2011. Godine pokazalo da, kako se ljudi penju na društvenoj ljestvici i kako raste njihovo imanje, njihovo suosjećanje opada.

Okivanje u bezosjećajnoga

Tako se primjerice vozači skupih automobila češće oduzimali prednost drugim vozačima i rjeđe stajali pred zebrama da propuste pješake. Naizgled, riječ je o banalnom primjeru, ali prikazuje kako imanje mijenja čovjeka. Mediji su izvijestili o tome istraživanju u kojemu su psiholozi s Berkeleya, kako bi ustanovili povezanost sebičnosti i bogatstva, ispitanike zamolili da se nekoliko minuta uspoređuju s ljudima drugačijega imovnog stanja. Potom im je ponuđeno da iz staklenke uzmu slatkiša koliko žele, a da će preostale bombone podijeliti djeci. Ispitanici koji su tijekom usporedbe shvatili da su oni mnogo boljega imovnog stanja od drugih uzimali su za sebe kudikamo više slatkiša, ostavljajući manje za djecu.

Dovoljno je, dakle, ponuditi nekomu samo osjećaj da ima više i on će se lagano okovati u bezosjećajna čovjeka kojega pohlepa uzima pod svoje. A onda, pokazalo je isto istraživanje, kreće vrtnja začaranoga kuga pa oni bogatiji – koje je u njihovo stanje dovela želja za imanjem – navode kako je pohlepa opravdana, korisna i moralna. Novi okret u vrćenju začaranoga kruga i njegovu novu brzinu potom izazivlje činjenica da oni koji imaju sve manje gledaju na one koji nemaju i kako oni koji su dali slobodu svojoj pohlepi “slabije uočavaju emocije drugih i rjeđe obraćaju pozornost na njih”.

U istome se istraživanju zaključuje kako je pohlepa, iako je univerzalna ljudska emocija, najsnažnija u onih koji imaju najviše. Stoga je mnogima neobjašnjivo otkuda nagon onim imačima da imaju još više i da u svojoj želji ne vide kako gaze one koji žele samo malo. Neki će možda reći kako i u onima koji žele samo malo klija pohlepa za tim malim, ali sigurnoj je da je njihova moć gaženja kudikamo manja nego u pohlepnika čija se pohlepa otrgla kontroli.

Mlako srce

Teško je živjeti u vremenima kada slušamo kako se ni onima što padnu ne može dogoditi ništa loše i da ih štiti uvezani lanac pohlepnika. Teško je gledati velike kako bez treptaja oka drže u rukama tisuće života u sjeni svojega velikog carstva koje ipak nekada propadne. Namjerno ne spominjem imena kojima su nam napunjene uši posljednjih dana i mjeseci jer u velikima svatko od nas može pronaći svojega čovjeka nad sjenom.

Strašno je slušati svjedočanstva ljudi koji tvrde da su pobjegli u miru sa svojih ognjišta zbog pohlepnika i slušati pohlepnike kako bez trunka grižnje savjesti kažu kako nemaju problema s tim što netko zbog njihove pohlepe bježi. Dokaz je to tvrdnji iz istraživanja provedena daleko od nas kako pohlepa okiva srce i da ono kuca brže samo kada u njemu živne želja imati još. Za druge kuca jednakim, mlakim ritmom.