Ideja hrvatske države u međunarodnim procesima

0
177

Tuđmanov arhiv – Korespondencija predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana od 1990. do 1999. godine, sv. I. II., III., IV., V., VI., (glavni urednik Miroslav Tuđman), Hrvatska sveučilišna naklada i Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2015.

Kao što osobni ili obiteljski arhivi na temelju građe kojom raspolažučuvaju pamćenje pojedinaca, obitelji pa i cijelih skupina, tako su arhivi u kojima sečuva nacionalna građa ne samo slika i zauvijek zaustavljen povijesni trenutak u silini vremenskoga hoda, koje s bujicom vremena prekriva zaborav, nego ponajpriječuvari pamćenja,čije sjećanje sudbinski oblikuje sadašnjost i gradi obrise budućnosti jednoga društva.

Zato su pismohrane u povijestičesto bile mete napadaja, a opljačkana arhivska građa u rukama neprijatelja iznimno moćno oružje kojim su osvajači držali u pokornosti narode na zaposjednutim područjima. O tomu posebno svjedoči hrvatska povijest,čije su pismohrane nakon pljenidbe odvožene na primjer u Mletke, Bečili Peštu, a tek bi se, nakon propasti spomenutih velevlasti, opljačkana građa uz diplomatske napore i muke vraćala natrag svojim izvornim vlasnicima.

Nu za razliku od ranijih imperija ni 25 godina nakon propasti Jugoslavije znatan dio hrvatske arhivske građe jošnije vraćen iz Beograda, pa na temelju tečinjenice nije teško zaključiti kako se velikosrpska politika nije odrekla starih osvajačkih ciljeva u Hrvatskoj, a opljačkana joj hrvatska građa i dalje služi za vrijednosno oblikovanje političkih projekcija, koje bi joj u povoljnim okolnostima omogućile klasično zaposjedanje hrvatskoga prostora ili pak duhovni nadzor nad hrvatskom politikom.

Ne treba ulaziti u velikosrpske mitove o Jasenovcu kako bi se otkrilo nastojanje Beograda i u sadašnjim okolnostima da opravda zaposjedanje polovice Bosne i Hercegovine, odakle su, onako usput, potpuno iskorijenjeni hrvatski i bošnjački narod.

Dovoljno je pogledati na sedamdesetogodišnje naslage jugoslavenskih komunističkih kleveta i laži o hrvatskom kardinalu i zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu, koje tek danas postaju uteg u ekumenskoj politici između dijelova vatikanske politike i Srpske pravoslavne crkve pa je protiv ovoga doista svetogačovjeka nakon montiranoga komunističkog procesa u poraću otvoren nakon sedamdeset godina novi proces.

Kaošto je u jugokomunističkom procesu oklevetan, lažno optužen i osuđen samo zatošto se kao zagrebački nadbiskup i pripadnik staroga i svjesnog europskog naroda zalagao za njegovu državnu nezavisnost, takoće i otvaranje ovodobnoga procesa poslužiti velikosrpskoj politici za osudu sadašnje hrvatske državne suverenosti.

Nedavna pak izjava nakon poraza na izborima za Hrvatski sabor sad većbivšega predsjednika SDP-ove vlade Zorana Milanovića (28. prosinca 2015.) kako vlast u Hrvatskoj poslije njega preuzima “kriminalna”, “špijunska” i “proustaška” koalicija potpuno je sukladna velikosrpskim projekcijama,što su ih tijekom polustoljetne komunističke diktature stvarale iširile jugoslavenske unitarističke snage.

Upravo zato jest pogubno neprijateljsko manipuliranje ukradenom i zatočenom arhivskom građom, jer unutar korpusa zarobljenoga naroda stvara protivnike vlastite nacionalne slobode. U ostvarivanju sličnih ciljeva trebala je, neposredno nakon njegove smrti, poslužiti i manipulacija arhivom prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana.

Naime, tada je novi predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesićneovlašteno dijelio arhivsku građu, a u sjećanju ljudi posebno je ostala zapamćena slika otvaranja Tuđmanova arhiva na uvid britanskim novinarima, dok je građa istodobno povjesničarima i odvjetničkim timovima zatočenih Hrvata na Haaškom sudu bila nedostupna.

U ovom neprijateljskomčinu sadržano je više kaznenih djela za koje do danas jošnitko nije kazneno odgovarao, pa on s razlogom slovi kao početak procesa t. zv. detuđmanizacije. Tim se procesom na političkoj i javnoj razini pokušalo kriminalizirati hrvatsko državno vrhovništvo načelu s predsjednikom Tuđmanom, a državno odvjetništvo i mnogi sudovi krenuli su tada u lov na istaknute hrvatske branitelje, dok su istodobno pripadnici obitelji te suradnici prvoga hrvatskog predsjednika,što medijski, ašto opet gonidbenim aparatom proglašavani pripadnicima kriminalnih organizacija i izopačenicima koji su organizirali različite političke i gospodarske zločinačke pothvate.

Sve je to trajalo do oslobađajuće presude američkoga sudca Theodora Merona hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču 16. studenoga 2012. u Haagu. Nu ne treba se zavaravati kako je proces detuđmanizacije završen, jer njegov nastavak, kako se to vidi iz kontinuiteta velikosrpske politike,čeka samo novu prigodu.

Kako bi pak raspleo mrežu medijskih kleveta, optužaba i krivotvorina te pomeo naslage intelektualnoga smeća i tako u pamćenje vratio jošnedavnu stvarnost Miroslav Tuđman je, unatočsvim zaprjekama, napravio pothvat vrijedan divljenja, koji je inače, kad bi se skrbila o svojoj opstojnosti, trebala napraviti hrvatska država.

Uspio je pretražiti građu, utvrditi kako u njoj doduše nedostaje određeni broj dokumenata te objaviti najveći dio korespondencije prvoga hrvatskoga predsjednika s različitimčelnicima pojedinih država, međunarodnih organizacija, vodstvom bivše SFRJ i predstavnicima republika te iste državne tvorevine.

Iz te korespondencije potpuno je razvidna Tuđmanova politika, ali i javna te dosad nepoznata i prikrivena politika pojedinih međunarodnihčelnika i tadašnjih republičkih vođa bivše SFRJ. Upravo objavljena građa ušest svezaka otkriva prvoga hrvatskog predsjednika kaočovjeka, koji je poznavao povijest, njezine zakonitosti, ali ičovjeka iznimno upućena u međunarodne odnošaje i suvremene političke procese.

Kao znanstvenik vidio je kretanje političkih procesa usmjerenih na sve snažniju integraciju suvremenoga svijeta, ali i kao sastavni dio tog procesa otkrio silnice koje su istodobno vodile jednako tako sve snažnijoj individualizaciji nacija,što je u zadnjem desetljeću 20. stoljeća, samo u Europi, stvorilo cijeli niz novih država.

Tuđman nije bio samo znanstvenik nego ičovjek koji je aktivno stvarao povijest, a ugradivši plebiscitarnuželju hrvatskoga naroda za vlastitom državnom nezavisnošću u te svjetske procese, kao državni poglavar suvereno je upravljao hrvatskim brodom, kojim ga je kroz navedene Scile i Haribde napokon doveo do međunarodnoga priznanja, ustavnoga uređenja BiH u kojem je hrvatski narod trebao biti jednakopravan s Bošnjacima i Srbima, oslobođenja zaposjednutih hrvatskih područja, mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja te ulaska u međunarodne organizacije.

Šest velikih svezaka Tuđmanova arhiva, dakle, sadrži korespondenciju prvoga hrvatskog predsjednika sa stranim državnicima, Svetom Stolicom,čelnicima i predstavnicima međunarodnih organizacija,čelnicima SFRJ i republika bivše Jugoslavije, predstavnicima hrvatskoga i bošnjačkoga naroda u BiH, te mnogim drugimčimbenicima u razdoblju od 1990. do 1999. godine. Građučini 1.397 dokumenata s 417 korespondenata, a dokumenti, kako navodi priređivač, najvećim dijelom, do sada nisu bili dostupni javnosti i istraživačima.

Ova izvorna građa je nezaobilaznoštivo za razumijevanje i istraživanje suvremene hrvatske povijesti. Miroslav Tuđman navodi i kako je građa prilog razumijevanju raspada višenacionalnih država i stvaranju nacionalnih država u Europi potkraj 20 stoljeća, koje su nastajale ne samo kao posljedica kraja totalitarnih komunističkih režima, nego i kao posljedica demokratizacije međunarodnoga poretka.

Riječje također o izvornoj povijesnoj građi za proučavanje ključnih događaja suvremene hrvatske povijesti, raspada bivše SFRJ, osamostaljenju i međunarodnom priznanju Hrvatske, političkim rješenjima ustavnoga ustrojstva BiH, oslobodilačkim vojno-redarstvenim operacijama u RH, mirnoj reintegraciji hrvatskoga Podunavlja te integraciji Hrvatske u međunarodne institucije i organizacije.

Riječje zapravo o arhivskoj građi koja jasno svjedočit o velikim pothvatima sjajnoga hrvatskog desetljeća, razdoblja kad je hrvatski narod u Tuđmanovoj politici prepoznavao svoje stoljetne težnje, a sam predsjednik Franjo Tuđman s tolikom vjerom u vlastiti narod krenuo u ostvarenje povijesnih težnji svoga naroda,što je uza sve navedeno, unatočsilnim otporima i međunarodnoj protimbi, uz obilatu Božju pomoći ostvario!

Znatan dio građe je na hrvatskom jeziku, dok je jedna trećina na stranim jezicima, uglavnom na engleskom, a priređivaču uvodu razjašnjava oblike međunarodnoga komuniciranjašto je, uz ino, i rezultiralo ovakvom jezičnom podjelom arhivske građe. Svaki svezak ima opširni predgovor koji uvodno daje prikaz povijesnih prilika i događaja, na temelju raspoložive građe.

Auktori predgovora su istaknuti znanstvenici, a neki od njih bili su i neposredni sudionici povijesnih zbivanja 1990-ih godina. Poradi konteksta povijesnih zbivanja auktori su predgovore pisani tematski, a ušestom svesku “Tuđmanova arhiva” objavljeni su na engleskom jeziku predgovori iz prethodnih svezaka. Glavni urednik navodi kako je na taj načinželio omogućiti zainteresiranim stranimčitateljima i istraživačima pristup važnim dokumentima iz vremena stvaranja i obrane hrvatske države te ponuditi okvir za znanstveno tumačenje tih zbivanja.

Radišto boljega razumijevanja političkih prilika u kojima je nastajala objavljena građa urednici su pripremili kronologiju povijesnih i političkih događaja u vremenu kada se korespondencija vodila, te kazalo korespondenata koje nudi osnovne podatke o ulogama i dužnostima auktora pisama.

Kronologija pak nudi podatke o političkim zbivanjima u Hrvatskoj i o događajima u neposrednom i međunarodnom okruženju. Urednik prve knjige “Godine stvaranja i obrane: 1990. i 1991.” je Goran Mladineo, a uvodnu napomenu o Tuđmanovom arhivu napisao je glavni urednik cijeloga projekta Miroslav Tuđman.

Akademik Davorin Rudolf napisao je predgovor pod nazivom “Hrvatska vanjska politika neposredno prije i u vrijeme proglašenja neovisnosti države”. U prvom bloku su Dokumenti 1990., a u drugom Dokumenti 1991. Na kraju knjige su kronologija događaja 1990. i 1991., kazalo korespondenata te kazalo imena.

Drugu knjigu “Godina priznanja: 1992.” uredio je Miroslav Tuđman, koji je autor i predgovora “Načela i odrednice nacionalne strategije dr. Franje Tuđmana”. U knjizi su objavljeni Dokumenti 1992., kronologija događaja 1992., kazalo korespondenata i kazalo imena.

Ivica Lučićje uredio treća knjiga “Godina sukoba: 1993.” te napisao predgovor “Povodi i početak hrvatsko-muslimanskog rata 1993. godine u Bosni i Hercegovini”. Iza uvodnoga teksta slijede Dokumenti 1993., kronologija događaja 1993., kazalo korespondenata i kazalo imena.

Četvrtu knjigu “Godine pobjede: 1994. i 1995.” uredio je Nikica Barić, a predgovor “Pregled djelovanja hrvatskih snaga u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1990-ih” napisao je Ante Nazor. Iza predgovora su Dokumenti 1994., Dokumenti 1995. te kronologija događaja 1994. i 1995., kazalo korespondenata i kazalo imena.

Petu knjigu “Godine povratka: 1996. i 1997.” također je uredio je Nikica Barićte joj napisao predgovor “Predsjednik dr. Franjo Tuđman i pitanje okupiranih hrvatskih područja 1992.-1995.-1998.” Iza predgovora su Dokumenti 1996., Dokumenti 1997. te kronologija događaja 1996. i 1997., kazalo korespondenata i kazalo imena.

Šestu knjigu “Godine mira: 1998. i 1999.” uredio je Josip Mihaljević, a u njoj su uvodne napomene i predgovori ranijih svezaka na engleskom jeziku Introductory Notes on Tuđman’s Archive (M. T.), Davorin Rudolf: Croatian Foreign Policy Immediately Prior to and During the Time of the Declaration of Independence of the State, Miroslav Tuđman: The Principles and Determinants of Dr. Franjo Tuđman’s National Strategy, Ivica Lučić: The Causes and Beginnings of the 1993 Croat-Muslim War, Ante Nazor: An Overview of the Actions of Croatian Military Forces in Croatia and Bosnia and Herzegovina in the 1990s, Nikica Barić: President Franjo Tuđman and the Issue of Occupied Croatian Territory, 1992-1995-1998.

Poslije studija na engleskom jeziku objavljeni su Dokumenti 1998., Dokumenti 1999., kronologija događaja 1998. i 1999., kazalo korespondenata i kazalo imena.

Primjer odnosa prema povijesnoj građi, dokumentima i arhivima u Hrvatskoj nije nažalost nimalo slučajan, znatnim je dijelom sad većparadigmatičan, jer današnjoj europskoj ideologiji na kojoj je, uza sve svoje prednosti, izrastao ovaj poludržavni mastodont, nije užarištu istraživanje povijesne istine, nego stvaranje ideoloških pogleda na svijet,čijiće konzumenti postati t. zv. europski građani nakon samo nekoliko snažnih reklamnih kampanja.

U ovaj projekt kao da je ugrađen i procesčovjekove standardizacije, koji bez obzira na svoj razum, mora biti stvoren po mjeri bruxelleskihčinovnika. Ovaj proces većje na prijelazu tisućljeća zahvatio europski medijski prostor, a petnaestak godina kasnije, s nekad vodeće intelektualne pozornice svijeta – Europe – uglavnom je nestalo vodećih intelektualaca, poput na primjer Alaina Finkilekrauta i na njoj većdominiraju prosječnici pa je posve naravno da iz takve elite ne može stasati nitko iznadprosječan, a ponajmanje karakteran državnik, kaošto su na primjer Hrvati u pravom trenutku imali jednoga Franju Tuđmana.

Na intelektualnu pozornicu većje stasao naraštaj predstavnika t. zv. dvospolaca, proizvod ideologije političke korektnosti, koji ne zna za međusobno nadmetanje – tek su iznimno isključivi prema svemušto je od njih drukčije. Propast pak obitelji i rađanje jednoga, eventualno dvoje djece u začetku uništava zdravo međusobno natjecanje kao temelj iznimnosti pa jedan američki institut s pravom upozorava na urušavanje projekta Europske unije koji počiva na sve snažnijoj uniformiranosti.

Pokušaji pak brisanja pamćenja mogu trenutačno polučiti određene rezultate, nu u konačnici uvijek jošsnažnije potiču potragu za istinom.

Trpimir Kovač bpz.ba