Iseljavanje zbog kruha ili ideoloških razloga?

0
526

Napuštajući Hrvatsku, stanoviti je Mario Vujević poručio kako odlazi jer želi da njegovo dijete bude daleko od ustaša i zločinaca koji sanjaju novi Jasenovac i Staru Gradišku! Ova je bizarna poruka brzo našla svoje mjesto u udarnim vijestima. Na nju su se nadovezali neki komentatori koji drže kako se ljudi sele u bijegu od “puzajućeg fašizma”.

Od toga nije daleko ni pravobraniteljica za djecu Ivana Klarić Milas, koja je savjetovala djeci neka uče strane jezike i bježe glavom bez obzira. I s malih ekrana državne dalekovidnice poslana je jasna sugestija: idite, što tražite u ovoj nemogućoj i tužnoj zemlji. A najdalje je u svojem bijesu otišao zastupnik Hrvatskog sabora Nenad Stazić, koji nagovara Istrijane neka otplove s cijelim poluotokom.

>>Može li Katalonija istisnuti Agrokor iz hrvatskih medija?

Koliko li je samo zlovolje i zluradosti sadržano u tih nekoliko propagandnih primjera, koji nipošto nisu usamljeni, koliko navođenja jedne tragične činjenice na svoj mlin. Pa tako i iseljavanje stanovništva može poslužiti za već standardnu tezu o nekakvoj “ustašizaciji”, iako, naravno, jedno s drugim blage veze nema.

Traje neprekidan kontinuitet iseljavanja već stoljeće i pol i, osim jednog razdoblja nakon Drugog svjetskog rata, kad je dominirao strah od progona ili neslaganje s novim sistemom, prevladavali su ekonomski razlozi, odnosno ono “trbuhom za kruhom” da bi se obitelji osigurao kakav-takav životni standard.

Danas su pak politički motivi isključeni, radi se ili o karijernim razlozima, učenju i napredovanju u struci, što uopće nije loše, ili pak o masovnim odlascima iz puke nužde, što je jako loše. Ulazak u EU među svojim efektima ima i to otvaranje većeg tržišta radne snage. Određenu ulogu svakako ima i tradicija iseljavanja, pa čak, usuđujemo se ustvrditi, i emigrantski gen, kao i iluzije s kojima se kreće u bijeli svijet.

Većina naših, čak školovanih muškaraca i žena u tim novim zemljama prihvaća poslove koje ovdje ne bi radili i koje domaći stanovnici tih zemalja ne žele raditi. Tamo, napuštajući svoje kuće i imanja, nerijetko peru staru gospodu ili šišaju travu pa se mnogi i vraćaju razočarani.

Još kad se tome doda taj medijski ton kako je ovdje sve propalo i bez perspektive, dobivamo zaokruženu sliku brojnih čimbenika koji pridonose demografskom propadanju zemlje i naroda, na što nas demografi već dulje vrijeme upozoravaju, a vlast izgleda tek sad počinje shvaćati.

Samo se u prošloj godini, prema službenim podacima, iz Hrvatske iselilo 36.436 građana, doda li se tome 13.836 više umrlih nego rođenih, dobivamo negativni saldo od preko pedeset tisuća. Još pogubnije je stanje u hrvatskim krajevima u BiH. Taj trend koji bilježimo iz godine u godinu ostaje, za sada, bez učinkovita političkog odgovora, osim što se taj problem prigodničarski spomene.

Dobro su došle povećane porodiljne naknade i slične mjere, ali bez sustavnije politike prema selu i prema iseljeništvu rezultata neće biti.

 

Josip Jović / Slobodna Dalmacija