Ivica Ursić – Uvijek nedjeljom: Imenom zazvani

0
537

Otišla je još jedna godina u povijest. Jednima dobra, drugima standardna, a nekima teška i loša.

Neki se nisu ni osvrnuli na brojčanik koji se pomaknuo za jednu znamenku, a neki su pokušali pronaći mrvice radosti između toplog odojka i hladne francuske salate, u nadi da će maligani potrajati što je moguće duže, jer bi to, barem na kratko, odgodilo susret sa stvarnim životom.

Ne bi bilo loše kada bismo poput Kineza počeli svoje godine označavati imenima životinja. Tako bi protekla godina mogla biti „godina majmuna“, jer smo ispali samo takvi majmuni i to na svim područjima života, a ova godina, u koju smo zakoračili, mogla bi nositi primjeren naziv „godina magarca“, jer jedino magarac može podnijeti sve ono što nas čeka.

Podnijeti strpljivo, šutke, bez prigovora.

Bitno je svemu dati primjereni naziv.

Ime.

Rađamo se bez imena.

Umiremo s imenom. Svi ga imamo, a birali ga nismo.

Daju nam ga drugi, ali mi ga izuzetno rijetko mijenjamo.

Mali nas je broj zadovoljnih svojim imenom, ali ne želimo ništa čuti protiv njega. Vjerno nas prati sve do groba, na čijoj ploči ostane kao spomen našeg postojanja.

Često neki govore „u naše ime“, često čine nešto „u naše ime“, bilo to nama drago ili ne.

Kupujemo proizvode „s imenom“ i one „bez imena“.

Imena dajemo brodovima, automobilima, kućnim ljubimcima, intimnim dijelovima svoga tijela … imenujemo sve živo i neživo, od kontinenata, država, saveza, naroda, gradova, sela, zaselaka, ulica, pa sve do djece svoje.

Jedino čovjek imena daje, ali i jedino čovjek drugome čovjeku ime i oduzima.

Polako i sigurno sve više tonemo u glib globalizacije u kojoj nas na kraju puta čeka naš – broj. Po njemu će nas znati.

Kao što nas danas nitko više ni ne pita za ime.

Samo kaži OIB.

Neki među nama koriste pseudonime, aliase, umjetnička imena, kodne nazive. Kriju svoje pravo ime iz raznoraznih razloga, kriju ga iza lažnih imena, a neki i trajno ime svoje znaju promijeniti.

A stari Latini govorahu: „Nomen est omen.“ – „Ime je znak.“

Koliko je istine u tome?

U Evanđelju po Luki, slušamo kako pastiri pričaju o onome što su doživjeli, slušamo kako Marija „u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu.“

I nakon navršenih osam dana Sin Božji, Bog i čovjek, bi obrezan i nadjenuše mu ime Isus, kako ga je bio prozvao anđeo prije njegova začeća.

Emanuel, Bog među nama, dobi ime.

Bog Izraelov nas uvijek zove imenom: Adam, Eva, Abraham, Sara, Mojsije, Samuel, Marija. To je Bog kojeg vidimo u licu Isusa Krista. Bog koji hoda uz obalu i koji svakoga od nas imenom našim zove: „ … dođi, slijedi me.“

To je Bog koji zna i tvoje ime, Bog koji zna broj vlasi na glavi tvojoj, Bog koji te se sjeća i koji te ne zaboravlja. Bog koji, čak kada oluja bjesni i kada more se pjeni, sluša tvoj glas, raspoznaje tvoj vapaj i koji govori svakome od nas: „Ne boj se! Ja tebe znam! Ja sam te imenom tvojim pozvao! Ja ti u pomoć dolazim! Ti si moj!“

No, možda je vama to teško povjerovati.

Možda u vašem životu i nema puno ljudi kojima je stalo do vašeg imena.

Možda vam se čini da kroz život prolazite kao sjena, niti vas tko dodiruje, a niti vi koga dodirujete.

Možda vam prolaze dani, tjedni, mjeseci, pa i godine, a da ne čujete kako netko izgovara vaše ime s nježnošću i s osjećajem.

Ako ste se u ovome prepoznali onda povedite računa o činjenici da Bog zna vaše ime i kada ga izgovara onda Bog to čini s ljubavlju i s radošću.

On vas drži svojim djetetom. On u Isusu dolazi k vama.

Vaše ime za njega nije nepoznanica, jer oni koje je on došao spasiti za njega nisu bezlična, bezimena, globalizirana masa koju određuje OIB.

Ne zaboravite vaše ime bilo je na Kristovim usnama na Golgoti, na križu.

„Zašto Bog vodi računa o mome imenu?“ možda se pitate.

Pa ako gledamo s našeg ljudskog aspekta, vi ste u pravu, jer on to ne čini zbog toga što mu vi imate što ponuditi, jer on to ne čini zbog toga što ste vi u posljednje vrijeme bili dobri, ili ste možda nešto udijelili sirotinji, ili ste bili redoviti na svetoj misi, jer stvari tako funkcioniraju u našem ljudskom svijetu.

Nešto moraš učiniti, bilo pozitivno, bilo negativno, samo kako bi se tvoje ime upamtilo, kaže ovaj svijet. Ali stvari tako kod Boga ne funkcioniraju. Ni slučajno.

Bog tvoje i moje ime zna jednostavno zato što ga ne može zaboraviti.

U Božjoj naravi nije zaboravljati ljude.

To činimo samo mi ljudi.

Mi smo skloni zaboravljati na svakoga onoga koji nam nije od neke posebne koristi.

Mi bismo se konačno trebali ugledati na svojega oca i trebali bismo više cijeniti svoje ime, pa makar ljudi oko nas to ne činili. Trebali bismo čuvati svoje ime i trebali bismo voditi računa koliko smo u stanju razočarati Boga kada svoje ime ukaljamo grijehom. Trebali bismo naučiti imena ljudi oko sebe, poglavito onih na marginama društva, jer ako sam Bog zna njihova imena onda bismo ih trebali znati i mi.

Jednom zgodom Muhammad Ali posjeti dječaka koji se borio s teškim oblikom leukemije. I reče mu: „Večeras ću pobijediti u ringu, a ti ćeš pobijediti svoju bolest.“

Nekoliko tjedana kasnije Ali opet posjeti dječaka. Dječak je umirao. On reče Aliju: „Večeras ću se susresti s Bogom. I kada se susretnemo reći ću Bogu da te osobno poznam.“

Alijeva dobrota i slava daleko su poznati širom svijeta, ali u onaj dan, u dan Velikog Suda, mi ne ćemo moći računati na činjenicu da osobno poznajemo bilo koga, na način kako to činimo sada.

Jedino ime koje će toga dana biti bitno biti će ime Isusovo.

Pavao nas podsjeća na tu činjenicu:

„Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika.“

(Filipljanima 2, 9-10)

Čest se pitam što li ću reći Bogu kada se susretnemo?

Na čije ću se ime tada pozvati?

Hoću li uistinu moći reći: „Ja poznam Isusa.“?

“Ne boj se, jer ja sam te otkupio;

imenom sam te zazvao: ti si moj!“.

(Izaija 43, 1)

Ivica Ursić