 DANI
Danas je šutnja dotakla prag nepodnošljivosti.
Dok na drvenoj,
šarenoj računaljci
zbrajam dane uramljena tišinom,
vjetar lupa vratima.
Najsličniji si vjetru;
tu si, a zapravo te nema,
glasan si, a zapravo šutiš
i
dok
olujnim nevremenom
razbijaš vrijeme
omeđeno čekanjem…
JA
Skupljam
predmete
dotaknute tvojim rukama,
sjećanja,
čežnje
i suze,
gradeći
antikvarijat noći.
Za sutra opet
prognoziraju buru.
Otvaram širom prozore.
Nepodnošljivo je
koliko nedostaješ!
 MAĆUHICE
Tragom srodnih soneta
pronađoh pjesmu
punu samotnih ljubavi
umotanu
suvremenim simbolima
Ko prosjak poslanica Zagrebom lutam
promatrajući florentinske šešire
dok
napast naoblačene mjesečine
vrišti iz mističnih soneta
nekad i sad razilaze se
napastovani običnom gnjavažom
…kazališna revija kometa
u jesenjoj večeri
kiše
na maćuhice mirišu.
(Posvećeno A.G. Matošu)
 AMA BAŠ
Svi ti čudnovati
svjetovi
predgrađa
u kojima smo
brojali ulične
svjetiljke,
moji rođendani
koje si slavio
čim otpočne studeni,
gubeći ih u
tortama od badema,
ne stanu u džepove
ni u vječnost ne stanu.
Svi prekinuti pozivi,
proslijeđene poruke,
prve zagrebačke trešnje,
ne stanu u ladice
ama baš
niti u jednu.
I opet sam krenula
autoputem.
Znao si da
“samo u
kilometre
mogu potrpati
zagrljaje.”
Pustiti ih da otrče u sutra.
Opet je studeni,
jutra mirišu na bademe,
opet mi nije hladno
nimalo…
ama baš!
 ZEMLJA SUNCEM OMEĐENA
„SVE naseli, sebe ne raseli“
više izrodi, nego pokopa,
ta Zemlja suncem omeđena.
I danas
dok neki prebrojavaju one što odlaze
ona se svednevice vraća sebi i svojima;
u mirisu cmilja,
bojama vinograda,
soku smokve.
I ništa je uništiti neće.
Jer,
ona je živući stećak,
što glasno o životu zbori.
Hercegovina!
|
|
