Izbjeglice točno znaju zašto NE ŽELE U ŠVICARSKU!

0
136

Švicarska je, prema ocjenama mnogih promatrača, jedna od europskih zemalja s najnižom razinom prihvatljivosti prema strancima. Poznati su švicarski referendumi protiv useljavanja ili protiv džamija. A visoki broj stranaca mogao bi biti i uzrok i posljedica takvog raspoloženja. Razlozi za omogućavanje useljavanja u Švicarsku uvijek su bili gospodarski, a ne humanitarni.

Ljudi u nevolji, kad odluče potražiti utočište negdje drugdje, idu onamo gdje misle da će im biti najbolje i da će se s njima najbolje postupati. Općenito, kriteriji za odabir cilja migracije, dakle neovisno o tome koji je njezin uzrok, mogu biti različiti. Ljudi se sele u potrazi za sigurnošću, za poslom, za dobrom perspektivom za svoju djecu. Sele se onamo gdje očekuju dobar i miran život, socijalnu sigurnost ili pak prijateljsko okružje. Često idu onamo gdje im već žive rođaci, prijatelji ili susjedi.

Gotovo sve izbjeglice koji posljednjih tjedana pristižu u Europu žele otići u Njemačku. Manji broj njih za cilj je odabrao Švedsku, Veliku Britaniju ili pak šačicu drugih država na europskome sjeverozapadu. Zašto? Zašto ne žele ostati u nekoj zemalja koje su im na putu, a nude im utočište? Zašto ne žele u neku drugu bogatiju zemlju, nego hoće baš u Njemačku? Zašto nisu nagrnuli, recimo, u Švicarsku?

Općeniti kriteriji za odabir cilja već su spomenuti, a selioci ili izbjeglice očito ponajprije biraju zemlju koja je na glasu kao gostoljubiva i bogata. Primjerice, za Australiju se odlučuje sve manje izbjeglica unatoč tome što je relativno bogata, ne samo zato što je daleko, nego i stoga što ima vrlo grub odnos prema izbjeglicama. Slično je i s nekim europskim zemljama. Švicarska, doduše, ne napada useljeničke brodove – pitanje je bi li ih napadala i da ima more – ne postavlja žicu na svoje granice, ali unatoč tome što su plaće u toj zemlji visoke i socijalna zaštita primjerena, nismo još čuli da pridošlice na nekoj od granica u Grčkoj, Makedoniji, Srbiji, Mađarskoj, Hrvatskoj ili Sloveniji uzvikuju imena švicarskih čelnika ili skandiraju. „Hoćemo u Švicarsku!“

Zanimljivo, Švicarska je jedna od europskih zemalja s najvećim udjelom stranaca. Točnije, čak četvrtina švicarskog pučanstva su stranci! Još preciznije, udio stranaca u ukupnom broju stanovnika u Švicarskoj 2014. godine iznosio je 24,3 posto. Moglo bi se pomisliti da je Švicarska raj za useljenike. A nije. Razlog za to vidljiv je u objašnjenju švicarskog državnog statističkog ureda, koji kaže da je veliki udio stranaca, uz velike useljeničke valove, posljedica restriktivne politike dodjele državljanstva i demografskih kretanja, odnosno visokog nataliteta stranaca. Drugim riječima, Švicarska ne integrira strance koji se dosele, oni teško dobivaju državljanstvo i uglavnom ostaju stranci, a njihov je broj visok i zato što, za razliku od Švicaraca, često imaju mnogo djece.

Švicarska je, prema ocjenama mnogih promatrača, jedna od europskih zemalja s najnižom razinom prihvatljivosti prema strancima. Poznati su švicarski referendumi protiv useljavanja ili protiv džamija. A visoki broj stranaca mogao bi biti i uzrok i posljedica takvog raspoloženja. Razlozi za omogućavanje useljavanja u Švicarsku uvijek su bili gospodarski, a ne humanitarni. Pri tome Švicarci svoje popunjavanje tržišta rada i ne pokušavaju zaogrnuti humanitarnim plaštem, nego otvoreno kažu kad im je potrebna radna snaga, što joj nude a što ne. I stranci moraju računati na to da će u toj zemlji ostati strano tijelo.

Prvi val useljavanja dogodio se početkom 20. stoljeća, pa je već 1910. udio stranaca u Švicarskoj iznosio 14,7 posto. Izgleda da je s velikim brojem stranaca raslo i latentno neraspoloženje prema njima, odnosno stanoviti osjećaj ugroženosti, pa je tako, umjesto spremnosti na integraciju kao primjerice u Njemačkoj, švicarsko društvo sve više osjećalo strance kao strano tijelo i tako se prema njima i ponašalo. I to bez obzira odakle su; mnogi Nijemci koji žive u Švicarskoj svjedoče da se ondje osjećaju kao građani drugog reda.

Kao što je poruka Angele Merkel da su useljenici dobro došli u Njemačku izazvala stampedo koji je pregazio Mađarsku i Hrvatsku, vjerojatno na isti način švicarska negostoljubivost odbija migrante i od same pomisli da pokucaju na švicarska vrata. I švicarska politika azila u skladu je s tim stereotipima. Švicarci u ovom trenutku razvijaju mehanizme ubrzavanja postupka odlučivanja o zahtjevu za azil i otkazivanja gostoprimstva onima koji ga ne dobiju.

Glasnogovornik švicarskog državnog tajništva za migraciju Martin Reichlin u razgovoru za njemaču televizijsku postaju n-tv objasnio je učinkoviti švicarski sustav azila, u kojemu važnu ulogu imaju prihvatni centri na samoj državnoj granici. Tražitelje azila ondje se registrira, uzmu im se otisci prstiju, ondje moraju odgovoriti na ključna pitanja o svome identitetu, razlogu bijega i ruti kojom su stigli do Švicarske i ondje odmah pada odluka u koju kategoriju spadaju. I to isključivo kategoriju izbjeglica. Jer Švicarska od početka jasno daje do znanja da prihvaća samo izbjeglice, one čija je sigurnost u domovini ugrožena, a ne i one koji su stigli u potrazi za boljim životom. To je vjerojatno jedan od ključnih trenutaka ne samo u klasificiranju pridošlica, nego i u useljeničkoj politici uopće, a ukazuje i na ono o čemu se u posljednje vrijeme ponekad govori: pitanje je koliko među pridošlicima ima stvarnih izbjeglica, a koliko je opet među samim izbjeglicama onih koji su krenuli na put iz straha za osobnu sigurnost.

Švicarska je, kaže Reichlin, već odredila koji pridošlice imaju veće, a koji manje šanse na azil. Oni stižu s Balkana ili iz sjeverne i zapadne Afrike ne trebaju gajiti velike nade. Oni su odmah stavljeni u kategoriju onih koji će gotovo sigurno morati natrag kući, jer će samo između nula i dva posto njih dobiti azil. U trenutku odbijanja zahtjeva za azil počinje postupak povratka u domovinu. Postupak obrade zahtjeva za azil koji je sada na snazi uveden je prije tri godine, a jedan od njegovih glavnih ciljeva bio je brzina i učinkovitost. Između ostaloga, on sadrži pravilo da se najprije obrađuju slabo utemeljeni zahtjevi, odnosno oni za koje se procijeni da nemaju velike šanse za uspjeh. „Time želimo postići da broj zahtjeva iz sigurnih zemalja, primjerice s jugozapadnog Balkana i sjeverne Afrike, ostane nizak“, otvoreno kaže Reichlin.

Švicarska ne štedi na troškovima obrade zahtjeva za azil. Prošle je godine zaprimila oko 27.000 zahtjeva za azil, a nadležno državno tajništvo ima oko 1.000 zaposlenih. U odgovarajućem njemačkom državnom uredu radi 2.800 ljudi, dakle gotovo trostruko više nego u Švicarskoj, ali je broj zahtjeva za azil u Njemačkoj više od deset puta veći.

Odnos prema došljacima može se gledati kroz različite očale. Dok njemački političari i mediji ne prave razliku po tome je li netko izbjeglica ili obični doseljenik, predsjednik mađarske vlade Viktor Orban kaže da oni koji uporno žele u Njemačku nisu ugroženi, jer uporno odbijajući utočište drugdje. Hrvatska vlada odaje dojam da želi pomoći migrantima da odu onamo kamo hoće, bez obzira na razloge njihova putovanja. Spremnost na pomoć pritom se mjeri na različite načine. Svjedoci smo opisa gostoljubivosti u medijima, posebice kad građani putnicima donose hranu, vodu i druge potrepštine. Nespremnost na pružanje utočišta pritom se smatra negostoljubivošću. Švicarci tvrde da su izrazito gostoljubivi. Očito pritom smatraju da gostoljubivost nije potrebna svakome. Švicarski građani rado i u velikim količinama daruju hranu, vodu, igračke, sve što je potrebitima potrebno. Ali onima za koje smatraju da im je stvarno potrebno. Onima koji imaju pravo na azil. Svi ostali nemaju što tražiti u Švicarskoj. Oni koji ovih dana lutaju po Europi u potrazi za utočištem, to očito dobro znaju. Stoga i ne razmišljaju o Švicarskoj. bpz.ba