Je li počelo

0
343

U zadnje vrijeme me pitaju: – Å ta je Å¡ta bižiÅ¡ od BiH i naÅ¡e sudbine, pa stalno komentiraÅ¡ Hrvatsku?

Za bpz.ba  piše: Marko Tokić

Ja svejedno mislim da će, ili ne će (ovisno i o rezultatima izbora), mnoge stvari iz Hrvatske do nas doći, kao što kiša pristiže, uglavnom s Atlantika. I kako se gore stvari budu razvijala i kod nas će: možda bura možda jugovina. Pa ipak, evo da zavirim malo u ovu bosanskohercegovačku političku stvarnost.

Rat nije prestao.

Srbi uporno čuvaju što su osvojili, a Muslimani, uz pomoć Međunarodne zajednice, od nas pokušavaju oteti što u ratu nisu uspjeli. Pomalo grickaju Srednju Bosnu i Posavinu, a od nas amo dolje prave ratne zločince, raduju se našem odlasku i uzimaju novaca koliko god mogu. A, mi?

Mi se još nismo ni na noge osovili. HDZ lagano ulazi u vlast, i ne ide to baš kako bi se htjelo. Usporavaju partneri koliko mogu (i ne mogu). No, ja sam uvjeren da će HDZ kad su u pitanju kadrovska rješenja ipak doći na svoje. I Međunarodna zajednica bi, da ne nabrajam razloge, ovaj put to kadrovsko popunjavanje mogla poduprijeti. A i uporni su oni u tome. Imaju utakmica. I stalo im je, ta o njima se radi. I prije ili kasnije to će se dogoditi. Ne brinem.

I ja, osobno, da se ne shvati krivo, htio bih da se to dogodi – odmah (ili Å¡to je prije moguće), ali…

To nije ono što bi i mene zadovoljilo. Naime, bojim se da mnogi naši hadezeovci (od mandata) misle da je time i politička utakmica završena. A to nije niti početak.

Duga je bila naša mračna noć i alijansa i platforma i muljaža s intermecom u kojem je preglasavanja bilo toliko da se ni naši vječni federalni dužnosnici ne žele sjećati koliko li su puta bili preglasani na federalnoj vladi. Koliko je samo odluka prošlo a da nijedan Hrvat nikada za njih nije glasovao: niti u vladi, niti u Zastupničkom domu, niti u Domu naroda, pa čak niti na Ustavnom sudu – a one su ipak donesene. Pa ipak, važno je da smo u utakmici, da se igra, a kadrovsko zastupanje legalnih i legitimnih predstavnika hrvatskoga naroda prvi je preduvjet bilo kakve mogućnosti naše ustavne (konstitutivne) i stvarne jednakosti.

No, stvarna jednakost se postiže na posve drugim poljima: gospodarskom, razvojnom, financijskom… Na koncu, nema tajni… Vrlo je jednostavna priča o Federaciji, kada Hrvati budu iz nje uzimali novaca koliko u nju izdvajaju biti će ravnopravni, budu li ikad uzimali više nego u nju donose tada će Muslimani (Bošnjaci) biti najveći zagovornici trećeg entiteta. Sad zasad, nije tako. Nijedna institucija hrvatskoga naroda ne financira se iz federalnog proračuna. Kada se iz javnih poduzeća, koja žive od davanja puka na većinskim hrvatskim prostorima, budu financirale hrvatske institucije to će biti naznaka da izlazimo iz federalnog mraka i da se možda vidi izlaz iz tunela. Do tada nam je sanjati Herceg Bosnu. Koja navodno nije moguća, jer bi tako Muslimani (Bošnjaci) imali svoj entitet. Tome nas barem uvjeravaju neki naši prijatelji, pa u to ime im daju čitavu Federaciju. Ta je borba toliko grčevita da će, kako sada stvari stoje, trajati do posljednjeg Hrvata (koji će, gle čuda, biti ministar financija Federacije BiH!?).

Kažu mi: – Napalo Å uÅ¡njara.

Ja mislio ozbiljno. Ono legitimirali ga da bi mene bilo sramota koliku su mu podršku dali.

Pitaju me: – OćeÅ¡ li ga branit?

Ko da se i sam obraniti ne može. A da se brani od potvrđivanja kandidature, pa toga nema nigdje na svijetu. Kako se sarajevski unitaristi građanskih i velikobošnjačkih nakana ujedinjuju, valjda bi se, po nekoj logici i nekoj nadređenoj „našoj pameti“, i mi ovamo dolje trebali „grupisati“. Ne vidim potrebu. Od onakvih pohvala ne treba se braniti, a od nekih naših razlika ne treba praviti dernek, a osobito nema potrebe nitko se nikome dodvoravati. A kad je već Amerika u pitanju, ne treba njima ni Šušnjar ni Marko Tokić, govoriti  o tome što se ovdje događa, sve oni ovo znaju i bolje od nas. No, svejedno, drago će mi biti da im Šušnjar bude, ako ništa drugo, čovjek koji im ide na jetru (baš ko ovim unitaristima u Bosni). Znam da će im „šapćati“, pa makar i tiho, ne bi li čuli, ono što i ja želim.

A kod nas ima čudesa, o nekima nije zgodno ni govoriti.

LakÅ¡e je pobjeći svugdje, pa i u Tunis, Francusku, ovdje ili ondje, sad su mi jasni romantičari: u duboku proÅ¡lost ili negdje daleko tamo: drž’ se egzotike. A svijet luduje kamo god kreneÅ¡, pa opet neke naÅ¡e rane i nerazumijevanja najdublje bole. U mističnu tijelu Kristovu duboke i nezacijeljene rane joÅ¡ od Kulina bana (do naÅ¡ih dana), a trebalo bi jednom iznad sebe se dići u dubini poniznosti: okajati vlastite grijehe i zatražiti oprost.

No, da se vratimo Hrvatskoj. Ove godine, kažu, zajedno u Kninu… Je li rano?! da nam sunce grane. Uvijek su me uvjeravali da nada umire posljednja, ja se zato i bojim.

Nema od Nade starije žene, niti je može biti. Toliko je, u Hrvata stara, da je živjela devet stoljeća i još se ne da. Pa kad je već tako u Boga je se uzdat i opet u sebe. A u koga ćeš drugo?

bpz.ba