Knjigozori Miljenka Stojića: Od Tuđmana do nas

0
304

Zvonimir Čilić, Ljudi i vrijeme, HKD Napredak – Matica hrvatska, Vitez – Mostar, 2016.ljudi-i-vrijeme

Nalaziš se u Srednjoj Bosni. Domovinski je rat. Uvjeren si da će uspješno završiti za tvoj narod, ali uvijek postoji ono »ali«. Krvava je to igra u kojoj i kao pobjednik možeš biti poraženi, ovisno o namjerama i snalažljivosti zakulisnih središta moći. No, unatoč svemu tomu pišeš bez dlake na jeziku, iznosiš bilo svoga puka, a ono je tako domoljubno.

Ovakvog sam Zvonimira Čilića prepoznao dok sam u ta vremena, a i kasnije, čitao njegove tekstove. Uvijek mi je bio pozitivno čudan. S jedne strane profesionalan, s druge domoljuban. Nažalost i dalje rijetka pojava u našem novinarstvu. Obično nedostaje jedno od toga dvoga.

Kako se već u uvodu knjige kaže, sabrane su ovdje vijesti, reportaže, kolumne, razgovori… što ih je Čilić napravio od 1994. do 2014. Punih, dakle, 20 godina. Izlazili su poglavito u Slobodnoj Dalmaciji i Večernjem listu te i u nekim drugim tjednicima, publikacijama, portalima, ili su, pak, emitirani na radiopostajama. Mogli bismo jednostavno reći Čilić se odlučio služiti medijima da bi prenio određenu poruku. A kakva je ta poruka?

Tekst kojim se knjiga otvara, objavljen u Slobodnoj Dalmaciji, nosi naslov »Prvi predsjednik demokratske Hrvatske dr. Franjo Tuđman u Lašvanskoj dolini«. Vjerujem da to nije slučajno. Naglasio je tu Čilić dvije važne stvari. Predsjednik Tuđman ili hrvatska država prihvatili su pokroviteljstvo izgradnje nove bolnice u Novoj Bili. Predstavljalo je to tako radosnu vijest za napaćeni narod Lašvanske doline. Naši nas nisu ostavili. Druga važna stvar je ustrojavanje Federacije Hrvata i Muslimana. Predsjednik Tuđman je objasnio da je to strateški interes hrvatske države, kao i hrvatskog i muslimanskog naroda u BiH. Vjerovali su mu da nije moglo biti drukčije, iako im je bilo žao Herceg Bosne pod čijim su okriljem obranili svoje prostore pred daleko nadmoćnijim neprijateljem.

Nije Čilić kroz sve sljedeće godine zaboravio pouku ovoga dana. S perom u ruci borio se da ne budu zaboravljene vrijednosti iz tih ratnih vremena. Unatoč svim razlikama tada smo disali kao jedan i molili se Bogu da nam čuva naše državnike. Ali znamo da to kasnije nije bilo baš tako. Neprijatelj, i naša sebičnost, unijeli su dvojbu i trku za tvarnim bogatstvom u naš društveni život. Osjetilo se to i u Srednjoj Bosni. Čilić se ne priklanja ni jednoj strani, osim ako to nije ona spomenuta domoljubna. Spreman je ući u koštac i sa svojima kad mu se učini da ne idu pravim putem i time nanose štetu svima nama. Naići ćemo na nekoliko takvih upečatljivih primjera u knjizi. Pritom ćemo lagano primijetiti da ga nikada ne vodi mržnja prema drugome, nego samo osjećaj odgovornosti pred jedinom nam domovinom. To je zacijelo i razlog što ga danas uvažavaju i protivnici.

Dok još jedanput pregledavam tekstove donesene u knjizi, primjećujem da je i na Čilićevu primjeru prava šteta što nemamo jake, profesionalne hrvatske medije u BiH. Kolikogod najprije Slobodna Dalmacija, a onda Večernji list pokušavali odigrati tu ulogu, ipak to nije to. Nama trebaju mediji nastali u Herceg Bosni, mediji koji će tu stvarnost prenositi braći s onu drugu stranu granice, a nama stvarnost s te strane granice. Takve medije rabili bi i drugi narodi u BiH, kao što i mi rabimo njihove. Čilić bi u njima odigrao blistavu ulogu. Uz njega bi se odgojila plejada novinara koji bi nam jednoga dana zaista bili na diku. Ima i sada takvih, ali zbog nepovoljnih okolnosti premalo.

Zahvaćanje onoga općega, a ne ostajanje samo na lokalnom, lagano je primijetiti kod našega autora. Nije to samo kada govori o položaju Hrvata u nekim drugim krajevima BiH, kao npr. u Banja Luci, nego se to osjeća u svakom njegovom tekstu. Njemu je posvema jasno da Lašvanska dolina nije svijet za sebe, nego samo djelić naše domovine. Uvijek se tu nađe neka misao, neka sličica kojom iskorači iz lokalnog okvira teme. Zacijelo je to najuočljivije kada govori o novim pojavama u našem političkom okružju. Odjedanput nas počeše predstavljati neki čudni likovi stvoreni u raznim svjetskim i domaćim kuhinjama. Potpuno je krivo pomisliti da tu Čilić brani HDZ, njemu je samo stalo do svoga hrvatskog naroda i ništa više. Zbog toga ne može, i ne će, shvatiti kako netko može ići protiv tog naroda i još u njegovo ime. Jednostavno rečeno, raskrinkava takve pojave i uči nas da se za domovinu treba žrtvovati, a ne iskorištavati je.

Zacijelo su najvruće teme povratak prognanih Hrvata sa svojih ognjišta i mudžahedini. Zbog takvih tema gubila se glava u Srednjoj Bosni. Ali Čilić se ne boji. Profesionalno odrađuje svoj posao protkavši svoje tekstove golim činjenicama kojima je teško nešto prigovoriti. Prisjetimo se samo gradova Travnika, Zenice, Bugojna. To su ona mjesta gdje Hrvata nema u tolikom broju da se mogu uspješno oduprijeti ili im to nije uspjelo zbog niza okolnosti. Još su i danas neriješeni ti problemi, kao i ubojstva koja su se dogodila. Njima je uz to dodano ubojstvo Joze Kafadara, uspješnog hrvatskog poslovnog čovjeka. A da ne govorimo o Jozi Leutaru, zamjeniku ministra unutarnjih poslova u Federaciji BiH. Svime tim trebalo je zastrašiti Hrvate i nekako slomiti onu njihovu borbenost pokazanu u ratu.

Osim spomenutih vruća je i tema Dario Kordić. Na njoj se ne bi trebala gubiti glava, ali posao zacijelo može. Međutim, čemu se bojati kad si sa svojim pukom. Čilić marno prati neprilike s međunarodnom zajednicom. Upadali su ljudima u kuće teško naoružani, razvaljivali vrata naših ustanova, pa se tako na jednom mjestu ruga Talijanima navodeći da je njih 300 naoružanih uspjelo svladati preplašenog vratara. Kasnije su došla uhićenja za potrebe Haaškog suda, puštanje takvih nevinih ljudi nakon nekoliko godina provedenih u tamnici, pa nepravedno suđenje onima kojima se nije uspjela dokazati krivnja, kao što je Dario Kordić. Čilić razgovara i s njegovim roditeljima koji ga čekaju i ne uspijevaju ga na kraju dočekati slobodna. Smrt je bila brža. Ali Kordić dolazi u svoju Busovaču i narod ga oduševljeno dočekuje.

Ovo su samo neke od silnica donesene u ovoj zbirci minulog novinarskog rada barda hrvatskog novinarstva u BiH, a i s drugu stranu granice. Jasnom i britkom rečenicom bez suvišnih riječi ulaziti u srž našega narodnoga postojanja, to može samo pravi znalac. Želimo mu stoga još mnogo ovakvih tekstova.

Miljenko Stojić