|
Rodila se 1424. godine, a 1446. godine oženio ju je kralj Stjepan Tomaš Ostojić s kojim je imala dvoje djece, Šimuna i Katarinu. Ovim brakom se osnažilo Bosansko kraljevstvo. Prihvatili su katoličanstvo i sagradili mnoge crkve kao i crkvu Sv. Katarine u Jajcu
Nakon muževe smrti ostala je i dalje kao kraljica majka na dvoru posljednjega bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. Nakon kraljeva pogubljenja i pada Bosne 1463. godine spašava se bijegom preko Konjica i Počitelja u Dubrovnik, a potom 1466 god u Rim.
Djeca su joj zarobljena i odvedena u tursko zatočeništvo gdje su poturčena i odgajana u islamskom duhu.
Kao kraljevsku bjegunicu pred Turcima, papa Pavao II. (1464–1471.) i Sikst IV. (1471.-1484.) je primaju s nekoliko njenih dvorana emigranata. Kraljica živi dostojanstveno i hrabro se nosi sa svim nedaćama.
Nažalost, nije uspjela izbaviti djecu iz turskog zatočeništva. U Rimu je uživala opće poštovanje. Bila je članica žive franjevačke trećoredske zajednice.
Prvi sačuvan zapis u kronici Franjevačkoga reda, koju je napisao fra Marijan iz Firenze (1523),kaže:
“Godine Gospodnje 1478., dana 25. listopada, u Rimu je preminula gospođa Katarina, kraljica Bosne. Sahranjena je u Araceli. Ta je pobožna kraljica, više godina živjela pod Pravilom bl. Franje i javno nosila habit.”
Smatrala se jedinom zakonitom predstavnicom bosanskoga kraljevstva.
20. listopada 1478. godine – uz svjedoke sedam franjevaca – napisa svoju posljednju volju.
Podari franjevačku crkvu Araceli, gdje će biti pokopana. Svoje stvari pokloni hrvatskoj crkvi Sv. Jeronima u Rimu, a svetačke moći namjeni svojoj crkvi Sv. Katarine u Jajcu.
Srž je njezine oporuke i njezino povijesno značenje:
Imenuje papu Siksta IV. i njegove nasljednike baštinicima bosanskoga kraljevstva, s tim da ga predaju njezinu sinu Šimunu, odnosno njezinoj kćeri Katarini pod uvjetom da se s islama vrate katoličkoj vjeri. Inače, Sveta stolica ostaje vlasnicom bosanskoga kraljevstva.
Franjevci su propovijedali burnu povijest ove kraljice koja je ostavila glas dobre i svete žene, koja je postala uzor kršćanskoga življenja. Njezini sunarodnjaci već pet stoljeća povremeno dolaze u crkvu Araceli pred ostatke kraljice Katarine da iskažu svoju duboku odanost njezinu mukotrpnom životu, ispunjenom sviješću kršćanske odgovornosti i kraljevske veličine.
Grob kraljice Katarine je postao dragom hrvatskom hodočasničkom postajom.
Iz dubine povijesti ponovno među nama izranja njezin lik kao oličenje vjekovne sudbine tolikih hrvatskih i bosanskih izbjeglica i prognanika sve do naših dana koji i u svom izbjeglištvu nastavljaju živjeti dostojanstveno i sveto.
U narodu Kraljica Katarina je zapamćena kao velika domorotkinja što gine i vene za domovinom, željna “pšenice sa Liješnice, ribe iz Bukovice i vode s Radakovice” – sve s kraljevskoga grada Bobovca.
Kojeg li izazova za Svjetovni franjevački red Hrvatske i Bosne i Hercegovine!
Zašto se tako malo zna u svijetu o mučeničkoj sudbini posljednje Kraljice Katarine i njene obitelji. Zašto ne govorimo o osmanlijskom zločinu nad kraljevskom obitelji Kotromanić.
Zašto više ne učinimo kako bi cijeli svijet saznao istinu o ovoj mučenici prognanici i kraljici koja je tako tregično izgubila djecu i muža. Osmanlije su djecu otimale i preodgajali ih na svoju vjeru te od muških dječaka oblikovali ratnike janjičare koji su dolazili u svoju domovinu i ubijali svoj narod.
Posljednja kraljica, prognanica, udovica i tužna majka kojoj su oteta djeca te preodgojena na drugu vjeru, izbrisano im je sjećanje na obiteljko stablo i korijen postojanja.
Pismo kraljice Katarine vjerno oslikava njenu tužnu sudbinu i životnu obiteljsku tragediju:
„sili me moja životna tragedija, koja me lišila muža kralja, dvoje djece, kraljevstva i imanja, pa se moram uteći ne samo Vrhovnom svećeniku, najdobrostivijem ocu, nego i drugim kršćanskim knezovima, da zamolim pomoć“
Dužnost nam je:
ne zaboraviti,
obilježavati i
prisjećati se
vjerne, teške i krvave prošlosti,
kako bi imali
vjernu i svijetliju budućnost
     
|
|
