Kud plovi ovaj Titanic?

0
428

Rat u Hrvatskoj i okolnim zemljama bio je tek malo mreškanje na svijetlom europskom obzoru, lokalno nevrijeme u daljini. U vrijeme kada je na vrhuncu popularnosti bio Francis Fukuyama s tezom o ”kraju povijesti” činilo se da su liberalizam i tržišna ekonomija na pravom putu da ostvare i vječno osiguraju kapitalistički raj na zemlji.

Na žalost, povijest ne mari previše za briljantne projekcije budućnosti genijalnih teoretičara. I što bi rekao Marjan Ban – tamo gdje nas vozi ovaj ”ruzinavi brod” uopće ”ne liči na raj”.

Nešto se događa u svijetu, nešto što ne miriše na dobro. To nešto izmiče trijeznim analizama, ne da se obuhvatiti geopolitičkim teorijama ili ideološkim naklapanjem. Zato neću ni pokušavati analizirati suvremenu situaciju, zadovoljit ću se tek registriranjem tog nelagodnog osjećaja i simptomima. Čitam tako na portalima: Manijak u Njemačkoj sjekirom i nožem napao putnike u vlaku, Pobješnjeli mladić (17) sjekirom i nožem napao putnike u vlaku, Manijak upao u vlak pa sjekirom i nožem napao putnike… Iz naslova bi se moglo zaključiti da je neka psihički bolesna osoba napala ljude u vlaku, međutim čitatelji automatski znaju da mediji takvim naslovima zapravo prekrivaju pravu narav napada, to jest da se radi o još jednom terorističkom aktu radikalnih islamista.

I upravo to automatsko znanje s vremenom postaje problem. S vremenom će ljudi početi rezonirati na sljedeći način: Svaki nasilni akt treba pripisati muslimanima, a medijima i političarima ne može se ništa vjerovati jer lažu ili, u najmanju ruku, prekrivaju istinu. Od takvog stanja do iskrsavanja nekog novog manipulatora Adolfova tipa samo je korak. Onda će se opet moći govoriti o eksploziji antisemitizma u Europi. Jer,ne treba zaboraviti, i Arapi su Semiti. To je jedan od scenarija pakla koji nas očekuje.

Na granici s Rusijom Zapad gomila snage. Navodno je Putin prijetnja svjetskom miru. Nisam Putinov obožavatelj – premda treba primijetiti da takvih u suvremenom svijetu upravo zbog licemjerne politike Zapada ima podosta – ali u to jednostavno ne vjerujem. Ako nas povijest ičemu uči, onda je to da je Europa – bilo pod francuskim, bilo pod njemačkim vodstvom – više puta napadala i pokušavala osvojiti Rusiju, a ne obrnuto. Doduše, utjecaj SSSR-a protezao se na dobar dio Europe, ali taj se utjecaj temeljio na internacionalnoj, izvorno njemačko-francuskoj ideji o svjetskoj revoluciji, a ne na ruskoj ideji. Staljin je uostalom bio Gruzijac. Na rusku će granicu i hrvatske trupe. Pod njemačkim zapovjedništvom. S takvim kombinacijama imamo prilično bolna povijesna iskustva.

U Turskoj se dogodio pokušaj puča. Mnogo je nejasnoća oko toga neuspjelog puča. Zanimljivo je da naši i zapadni mediji nagađaju kako je Erdogan sam organizirao taj događaj kako bi imao povod za temeljitu čistku svojih oponenata iz vojske i pravosuđa. Turska je velika zemlja, važna članica NATO-a i američki saveznica te je pomalo neobično da se tako javno izražava sumnja u kriminalnu i diktatorsku narav njezina vodstva. S druge strane znakovito je da je neposredno prije neuspjelog puča Erdogan izgladio svoje nesporazume s Putinovom Rusijom, a napravio je stanoviti zaokret i prema dotadašnjem smrtnim neprijateljem Bašarom al-Asadom. Osobno mi se Erdoganova politika još manje dopada od Putinove, ali nije li možda Erdogan predosjetio da mu dojučerašnji saveznici rade o glavi pa ih preduhitrio?

Sve u svemu, jako je zanimljivo vrijeme u kojemu živimo. A meni se od toga ježi koža. Jer neki novi svjetski sukob nije fantastika kao što se činio prije dvadesetak godina. Nego izgledna mogućnost. Naš je rat bio lokalni incident, a to bi bila globalna katastrofa.

 

Damir Pešorda