Manolacije

Dočekali smo i to Joža je Manolić objavio svoje memoare. Kao zaslužni građanin i drug on je imao potrebu još jednom pred kraj svoga života objaviti javnu ispovijed svojih zasluga za državu i narod.

  Piše Prof. dr: Marko Tokić (Profesore imao sam samo jednu zamjerku za organizaciju na koju smo Vas zvali (Vas i Čaltu) a temperatura + 51 od našeg Tajnika Baće, umjesto u 15h trebali smo u 14h na Kočerinu. (prihvaćamo za iduću godinu na koju Vas opet pozivamo!bpz.ba

Negdje pred kraj života, vjerujem da svaki čovjek osjeti potrebu napraviti jednu laganu inventuru vlastitoga života. I u tom smislu je potreba Josipa Manolića da joÅ¡ jednom ispriča vlastiti život i viÅ¡e nego razumljiva. Velik najave oko te nove knjige pomalo su me zbunile… One su otkrivale i veliku uporabnu vrijednost te knjige u sadaÅ¡njem druÅ¡tvenom i političkom trenutku. I kao da je, makar prema najavama, ta knjiga s tom nakanom i pisana… Razotkrivanje tajni… Upravo onako i na onaj način kako to odgovara jugoslavenskim nacionalistima.

Budući da knjiga nije pisana s nakanom suočavanja dotičnoga gospodina sa samim sobom, svojom savješću i svojom intimom, sa svojim grijesima i opačinama niti je promišljanje o smislu života i ljudskog postojanja uopće; nego je još jedno javno promidžbeno djelovanje na stanje društvene svijesti: dakle, niz tvrdnji, ideja koje bi trebale pokrenuti, ili preokrenuti svijet, nešto baš nisam siguran da u tom štivu može biti išta zanimljivo i istinito jer je njihov pisac poluinteligent i zločinac koji se uvijek bezobrazno prilagođavao društveno-političkom trenutku i uvijek davao samo trenutačno njemu korisne odgovore.

I kao svaka laž i ta konstrukcija vrijedi po onoj staroj ciganskoj kad su kalajisali tepsije: drži vodu dok majstori odu. Još jedno zbunjivanje naroda, još jedna privremena istina dok se ne utvrdi stvarna. Taj splet laži, neistina, poluistina i ponešto istine uvijek je i samo uporabni govor, govor u političkoj funkciji (demagogija u službi ideologije). I Joža nas još jednom nije iznevjerio.

Vjerojatno je iznevjerio velika očekivanja svojih… Oni su s radošću očekivali kolac u srce podivljale zvijeri (hrvatskih nacionalista), a dočekali su manolacije vlastitog pozicioniranja u red zaslužnih graÄ‘ana i drugova.

Usput se prisjećam jednog dokumentarca u kojem je neki njemački časnik (zadužen za izgradnju plinskih komora u nacističkim logorima) objaÅ¡njavao vlastiti posao i vlastita postignuća. Naime, u početku su mogli poradi tehničkih slabosti obraÄ‘ivati tek tridesetak, kako je on govorio, jedinica dnevno, da bi on tehničkim preinakama sustava uspijevao postići najprije stotinu jedinica dnevno, potom pet stotina i na koncu je nagurao do tisuću jedinica dnevno. Na samom suÄ‘enju on se hvalio tim svojim popravkama sustava i unaprjeÄ‘enjem tih strojeva za uniÅ¡tenje. Kad ga je sudac upozorio da se tu ipak ne radi niti o kakvim jedinicama, nego da se tu radi o ljudskim životima. Ovaj je zbunjeno zastao i dugo nije mogao tu činjenicu prihvatiti… Kad ga je sudac ponovno, sada oÅ¡amućena, upitao kako je moguće da je on tako sudjelovao u ubojstvu nevinih ljudi, ovaj je, onako zbunjen ali joÅ¡ uvijek nerazuvjeren, odgovorio: – Aba, das ist befel (ali to je naredba).

ZaÅ¡to me manolacije na to podsjećaju? Stoga, jer je i Joža izvrÅ¡avao naredbe. I on se uvjerava da je to uredu. On ne osjeća nikakvu odgovornost, a da ne bi osjećao tu odgovornost on mora ili potpuno dehumanizirati svoje žrtve ili ih učiniti apstraktnima. I stoga, ne samo kod Manolića nego i kod svih manolića, hrvatski nacionalisti, vjernici, obični Hrvati moraju biti krivi ili pak ih se ne drži ljudima nego gadovima, zvijerima, gujama… Nekada čak i zatvorenikom broj taj i taj ili slučaj Ur.br.4241… Ili nekako drugačije… Oni su samo obavljali svoj posao.

A njihov režim, njihovo nije da razmišljaju o krvoločnosti ili nekrvoločnosti režima. Njihov bog još uvijek mora biti nevin od krvi svih svojih žrtava da bi oni mogli još uvijek vjerovati da su samo obavljali svoj posao. I zato je on Najveći Sin Naroda i Narodnosti i zato se do posljednjega bore da se njegova svetost, njegovo božanstvo uzdrži (po svaku cijenu). I zato još uvijek do njih ne stiže povijesna istina o jednom od najvećih zlikovaca Europe.

I što očekivati od Manolića osim manipulaciju povijesnim činjenicama i udbaško friziranje istih. Mislim da je najbolje o tome progovorio, na jedan mali ulomak manolizacije, dr. Juraj Batalja (postulator u kanonskom postupku proglašenja svetim blaženog Alojzija Stepinca) kada je u reakciji na Manolićevo pisanije izrekao da mu je istinitije iskustvo žrtve od mržnje progonitelja. No, i ovo je potrebno razjasniti, zbog nedostatka ostalog govornog konteksta, jer je kao i iskustvo žrtve i mržnja progonitelja uistinu bila iskrena i istinita. Doktor Batalja, u ovom smislu, misli na svjedočenja žrtve i tvrdnje progonitelja.

Budući da je Joža o „hotelu Lepoglavi“ kao znalac mogao napisati i istinu čudno je da je se ne sjeća (kultura selektivnog sjećanja) kao i eliminacije i preodgoja zatočenika. Ne sjeća se niti da su njegove bilješke i objave u knjizi posve različite kao niti da je već jednom pisao o Stepincu (pismeni prikaz) koji se razlikuje od onoga što danas objavljuje.

Čega su se bojali Manolić i KPJ-u. I čega se danas boje?

Kao onda, tako i danas, Manolić zna da je Stepinac bio nevin čovjek. Ako se krivicom ne drži to Å¡to nije htio biti član partije. Ili ako već nije pristao ući u partiju, u UDBU je mogao. Mogao je i katoličku crkvu odvojiti od Rima. Mogao je…

I upravo sve to što je mogao, a nije Stepinca čini blaženikom, i ako Bog da, svecem katoličke crkve.

Manolić se kad je u pitanju Stepinac suočava sa svojom bijedom, svojom mizerijom, on vrlo dobro zna da je uz takvu veličinu bio i ostao, mogao biti i mogao ostati: samo čovjek koji radi svoj posao. I da ga je likvidirao… A poželio je (koliko puta?). On bi ipak samo bio i ostao: čovjek koji je radio svoj posao.

Kada se susretneš sa svojom suprotnošću, s čovjekom od značaj, s čovjekom karaktera, više i nebeske težnje – a Josip si Manolić, ostaje ti samo da tražiš izlaz iz te sjene (koja te vječno prati), svjestan njegove veličine i svoje mizernosti.

Iako mu ni mrtvu nisu dali slobodu, jer su se navodno bojali falsificiranja obdukcijskih nalaza koji bi bili dokaz o ubojstvu Stepinca (kako tvrdi Manolić) on se uzdigao do blaženika i uzdići će se do sveca, jer se istina ne može zaustaviti.

Evo, dakle, i naputka kako čitati manolizacije: kako Joža tvrdi da su se oni bojali obdukcijskih nalaza (ne njihove falsifikacije, ta tko bi ih i za koga falsificirao u državnoj bolnici) razumno je ustvrditi da su ih se bojali jer su znali da će, ako to ne pokušaju spriječiti na sve moguće načine, potvrditi ubojstvo Stepinca.

Drugi razlog zašto mu ni mrtvom nisu dali slobodu kako tvrdi Joža jest sprječavanje crkvene zlouporabe otiska lika kardinala Stepinca. Evo još jednog naputka kako čitati manolizacije: budući da nešto od svega što govori mora biti istinito, a istinito je da je otisak posmrtnog lika kardinala napravljen (učinili su ga vozač Stjepan Kranjčec i kiparica Mila Wood) strah od zloporabe otiska posmrtnog lika je bio itekako opravdan, jer ga je Crkva i zlorabila prema Manolićevu mišljenju (i mišljenju njegovih istomišljenika). Naime, pred tim posmrtnim likom Hrvati mole veće desetljećima, a kud ćeš veće zloporabe od kršćanske molitve.

O nestanku (na obdukciji) i „hapšenju“ Stepinčeva srca i pokopu bez srca piše Manolić, ali pišu i drugi ne zbog toga što ne mogu izići iz Stepinčeve sjene jer su samo radili svoj posao, nego stoga jer se dive njegovu liku i djelu. I koliko god se manolizacije činile vještima one nisu ništa drugo nego bezobrazna prilagodba na trenutak i borba za privremenu istinu. A istina koja nije satkana od laži izbija čak i iz krivih redova koji je pokušavaju zatrti, baš kao što žrtve izniču iz mraka šutnje i zabrane govora o njima.

Manolić, ma koliko se trudio, ne može zaustaviti vrijeme. I sebe sama ne će sačuvati za vječnost jer mu je povijest ipak i unatoč svemu odredila mjesto bio je to čovjek koji je samo radio svoj posao. A Å¡to mu tragovi smrde nečovjeÅ¡tvom…

Nije on kriv. Nije čak ni ideologija kojoj je pripadao. Nije ni Tito. Nije nitko. Svi su oni samo radili svoj posao. Ali treba doći Bogu na istinu. Ja znam, da oni vjeruju da Ga nema, a što ako Mu ipak dobro ide. Tko se sam sa sobom ne suoči na ovom svijetu ni na onome mu nema oproštenja. Bog ne osuđuje – On prihvaća naše presude. Ako se nemamo snaga pokajati i ako nemamo volje okajati, nego ustrajavamo u grijehu sami donosimo odluke. Ako za nas, Bog ne postoji dok smo na zemlji; zbog čega bi se, i to baš za nas, pojavio na nebesima?