Mučnina

0
330

Od države s tri prepoznate nepoznate sad bi neki pa i naš bivši, žali Bože predsjednik, htjeli skrojiti jednadžbu s još nekoliko nepoznanica. Tri duše dva tijela – nigdje odijela. Luđačka košulja i doktori luđi od pacijenata.

Za bpz.ba piše Marko Tokić

Svijet je ponovno u grču. Svjetloslike s naše dalekovidnice pričaju priče u koje više nitko ne vjeruje. Gotovo kao da smo u virtualnom svijetu igrica. Tu pored nas stotine tisuća ljudskih sudbina tutnji u nepoznato. Znaju li makar oni kamo idu?

Manipulacije vijestima, ljudskim stradanjima i gledateljima i sve je kao neka iznova dobro režirana drama. Gotovo da pomisliš da Orson Welles ponovno uvodi vanzemljace u igru. Pranje mozgova i priprava za idući veliki potez. Napraviš problem i riješiš problem. Usput zaradiš.

S jedne strane ono je što je vidljivo: vidiš migrante, ali ne vidiš igrače. Oni koji iza velikih šahovskih ploča povlače poteze. Ne vidim mape, rekao bi Radovan Karadžić, srpska se delegacija povlači (s pregovora). Tko su lutke na koncu a tko moćna gomilica? I što smo to mi zavaljeni u svoje fotelje nemoćni pred onim što se događa? Psi laju a karavane prolaze. Lice se zemlje mijenja.

Tko dolazi u Europu? I što slijedi u idućim vremenima? Jesu li nam poslali džihad ratnike ili uistinu stižu ljudi gladni boljeg života (bijeloga kruha)?

I tko ih čeka u sumnju skriven? U strah zaogrnut? I kako će s njima ona koja je zaboravila vlastiti iskon: Europa bez duše.

Hladna i beznadna. Bez duha. Ne zna kamo? Izgubila pravac. Izgubila smjer. Izgubila cilj. Ili, možda ima ih koji znaju? Možda nam dokazuje krizom da je potrebno jedinstvo države i njezina unitarizacija.

Je li ovo kraj Europe slobodnih naroda?

I početak globalističke utopije jedinstva. Mekdonaldizacija svijeta. Svođenje na isti nazivnik.

Utopije ma kako lijepo opisivane uvijek su opasne. Eldorado za naivne. I grabež za vladare i moćnike. Je li pohlepa osim srca pojela i mozak?

Mnogo je pitanja, a malo dogovora. Ono što znam i što nas je povijest naučila nasilno je ostvarenje fikcija uvijek vodilo u tragediju ljudskoga roda.

U Bosni ništa nova. U Hercegovini sve isto. Svi su nam krivi. I mi zera. Možemo li išta? I ono što je do nas?

A svijet iznova plete priče u preustroju, mijenja se, vele, ustav i izborno zakonodavstvo. Svi žude promjene. I svi drže fige u džepu. Iskustvo uči da promjene mogu biti i nagore. Osobito to dobro znaju liječnici. No, ovaj je bolesnik na izdisaju. Je li dodirnuo donju mrtvu točku kad ne može biti gore? Ah, koja osrednjost, rekao bi mi Stanislaw Jerzi Lec.

Naime, ono što me zabrinjava o Bosni i Hercegovini ponovno govori Mesić. Doveli ga na neko sijelo. I priča čovjek.

Čudo nad čudima: Bosna i Hercegovina i Mesić kao ideolog novih vremena. Više entiteta? Ćega, ba?!

-Više entiteta – viće Mesić…

Od države s tri prepoznate nepoznate sad bi neki pa i naš bivši, žali Bože predsjednik, htjeli skrojiti jednadžbu s još nekoliko nepoznanica. Tri duše dva tijela – nigdje odijela. Luđačka košulja i doktori luđi od pacijenata.

Ovih dana se prisjećamo uzvika: – Obadva, obadva!!! Obadva su pala.

Jedan je.

Ovaj drugi, lako ćemo… Uvijek je frajer prije bitke, kad doÄ‘e gusto viče susjedu: – Å araj, malo…

Kao da nitko ne zna stare Å¡toseve.

Samo kad treba šarmeri bez pokrića ne nalaze rješenje. Za rješenja je potrebno mnogo rada, puno pameti i zrno sreće.

Obadva! Obadva!!! Obadva su pala…